Svi koji su ikada pokušali da zagolicaju sami sebe, shvatili su da to nije moguće.
Zašto je to tako, objasnile su novinarke Vašington posta Rejčel Feltman i Sara Kaplan, koje prate nauku i koje su ukratko izložile rezultate do kojh je došla neurolog Sara-Džejn Blejkmor sa Univerzitetskog koledža u Londonu.
Ona je magnetnom rezonancom posmatrala šta se dešava u mozgu osobe koju prvo zagolica neko sa strane, a šta kad zagolica samu sebe.
Ispalo je da, kada bi ispitanika zagolicao neko drugi, da bi mu poput božićne jelke zasvijetlio somatosenzorički korteks, dio mozda zadužen za osjećaj dodira, kao i prednji cingularni korteks, kojem je zadatak kontrola emocija, nagrada i impulsa.
A kada bi ispitanici tokom skeniranja MR-om pokušali da se zagolicaju sami, sva ta područja ostajala bi mirna, dok bi se aktivirao mali mozak, odnosno organ koji reguliše i kontroliše aktivnost mišića.
Blejkmor je to navelo na ideju da mali mozak, u slučaju pokušaja samogolicanja, na neki način učestvuje u predviđanju emocionalne reakcije i odlučuje da je isključi.
Mali mozak, naprosto, ne dozvoljava zabavu, a riječ je o sljedećem: Od mnoštva stvari kojima se naš mozak bavi sve vrijeme, jedna je i ta da je stalno svjestan gdje su i u kom položaju se nalaze dijelovi našeg tijela, odnosno njegove granice.
Psiholozi Stenli Hol i Artur Alin primijetili su još 1897. godine da postoje dvije različite senzacije osjećaja golicanja – knismesis i gargalesis.
Prvi je slučaj kad nas, na primjer, skroz lagano dodirne pero, dok je drugi ozbiljan nasrtaj druge osobe koja nas golica po osjetljivim mestima, skoro do granice bola.
Razlika između reakcija upućuje na to da su se reakcije razvile evolucijski. Prva situacija navodi nas na to da se počešemo ili pređemo rukom preko tog dijela tijela, kako bismo odstranili nekog pretpostavljenog parazita ili insekta koja nam puzi po koži.
Drugi slučaj je složeniji. Da se golicaju, u stanju su samo viši primati, odnosno gorile, šimpanze, ljudi, orangutani, bonobo majmuni. Svi mi pritom puštamo neke zvuke smijeha, a šimpanze čak imaju i grimasu smijanja.
Postoji nekoliko teorija zašto tako reagujemo.
Prema jednoj, takvom reakcijom štitimo osjetljiva područja. Ali, to samo po sebi ostavlja otvorenim zašto bismo se smijali kad smo ugroženi.
Prema drugoj, riječ je o mehanizmu vježbanja refleksa za slučaj napada na naša osjetljiva područja, pa se smijemo da bismo drugog ohrabrili da nastavi s tim da bismo se dalje igrali i vježbali odbranu od napada.
A to onda znači da golicanje, refleks niskog nivoa i sasvim odvojen od naše voljne kontrole, naprosto mora da se nalazi van sfere naših voljnih reakcija, inače bi se sasvim izgubio smisao svega toga.
Zato se i događa da, kad u igru vježbanja tog refleksa pokušamo da uključimo same sebe, mali mozak isključuje cijeli taj mehanizam, kao da kaže: "Hej! Pa, to nije ta igra! Gasi taj niz reakcija!"
(Express.hr)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.