Uran, predzadnji u nizu planeta koji kruže oko Sunca – posljednji je Neptun – udaljen je 20 astronomskih jedinica od njega (1 AJ jednaka je prosječnoj udaljenosti Zemlje od Sunca i iznosi 150 miliona km) i potrebne su mu pune 84 godine za jednu revoluciju.
Zbog enormne udaljenosti otkriven je tek 1781. godine i još uvijek znamo vrlo malo o njemu; ima prstenove kao i Saturn,ali znatno tamnije od Saturnovih i nejednake debljine.
Ima izuzetno turbulentnu atmosferu, u kojoj divljaju snažne oluje brzine 900 km/h.
Za razliku od drugih planeta našeg Sistema, čija je osa rotacije približno okomita u odnosu na putanju oko Sunca, Uranova je osa rotacije nagnuta za 98° – Uran se, dakle, doslovno valja na svom boku.
Pretpostavka kaže kako se nekad davno, u doba formiranja Sunčevog sistema, Uran sudario s nekim drugim tijelom koje ga je izvalilo na stranu.
Jedina sonda koja ga je ikad posjetila bila je Voyager 2, koji je u svom proputovanju kroz Sunčev sistem ondje dospio 1986. godine.
Snimci s Voyagera 2 otkrili su niz novih satelita, čiji ukupan zbroj u Uranovoj orbiti iznosi 27. Njihovo posmatranje sa Zemlje iznimno je zahtjevno: nalaze se gotovo pet milijardi kilometara daleko, tamne su boje – tamniji od, primjerice, asfalta – i promjera manjeg od 16 km.
Ovakva ekstremna udaljenost i relativno skromna pristupačnost novih podataka čine istraživanje ovog misterioznog svijeta vrlo složenim.
Stoga se i dalje nanovo pregledavaju stari podaci sa sonde koja je ondje bila prije 30 godina, kako bi se dodatnim analizama otkrila još koja Uranova tajna.
Detaljnim proučavanjem radio-valova koje je sonda svojedobno poslala kroz planetarne prstenove prema Zemlji otkrila je još dva mjeseca u Uranovoj orbiti, bliže planetu no ijedno do sada poznato tijelo.
Na rubovima alfe i bete, dva unutrašnja prstena – ukupno ih je 13 – uočene su nepravilnosti i komešanje materijala, što upućuje na gravitacijski utjecaj mjeseca koji ondje prolaze.
Amplituda ovih komešanja skromna je i upućuje kako su mjeseci vrlo mali, promjera manjeg od 5 kilometara, zato će za potvrdu otkrića biti potrebna dodatna posmatranja teleskopom Hubble.
Naučnici se nadaju punokrvnoj misiji k Uranu, koja bi podrazumijevala orbiter i eventualno atmosfersku sondu. Prispijećem u orbitu, ova poslednja bi se odvojila od orbitera i uronila u atmosferu, skupljajući dragocjene podatke koje bi potom proslijedila na Zemlju.
Takav pothvat nije kratkoročno izgledan, mada NASA trenutno radi na studiji za misije k Uranu i Neptunu. U najboljem slučaju, dogodiće se krajem sljedećeg desetljeća.
(NN/znanost.hr)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.