Nakon što je od posljednjeg mjerenja veličine vidljivog svemira prošlo više od deset godina, sada imamo ažurirane podatke o veličini navedenoga, a koji pokazuju kako je dotični manji za oko 320 miliona svjetlosnih godina u svim smjerovima.
Podsjetimo, pojam vidljivog svemira odnosi se na onaj dio svemira koji je sada moguće promatrati sa Zemlje, budući da je svjetlost tijela koja vidimo imala dovoljno vremena da dođe do nas od nastanka svemira prije 13,7 milijardi godina.
Novo mjerenje obavili su fizičari Paul Halpern i Nick Tomasello s University of the Sciences iz Philadelphije, koristeći se pritom podacima o širenju svemira koje je prikupio ESA-in satelit Planck. Dvojac je pritom ustanovio kako je vidljivi svemir 0,7% manji u odnosu na prethodna mjerenja.
„Razlika od 320 miliona svjetlosnih godina može se činiti zanemarivom, ali navedena ipak upotpunjuje naše spoznaje o svemiru“, naveo je Tomasello.
Budući da nam je poznato kad je svemir otprilike nastao, te da svjetlost putuje konačnom brzinom, možemo reći kako postoji granica udaljenosti koju je svjetlost mogla prevaliti od nastanka svemira do danas. Navedeno ograničenje naziva se čestični horizont, a koje nam pomaže pri određivanju veličine vidljivog svemira.
Međutim, valja imati u vidu kako se svemir širi, i to, ako je vjerovati nedavnom istraživanju, brže nego što to danas poznati zakoni fizike dopuštaju. Stoga je sasvim opravdano postaviti pitanje na koji način izmjeriti maksimalnu udaljenost koju svjetlost može prevaliti u nečemu što se stalno širi.
Rješenje navedenog problema još je 2003. godine ponudio tim pod vodstvom prof. J. Richarda Gotta s Princeton University, uzevši tzv. rekombinaciju kao početni moment za mjerenje. Riječ je o procesu koji se desio oko 378.000 godina nakon Velikog praska, kad se svemir dovoljno ohladio za početak vezivanja elektrona i protona u atome vodika. Kombinirajući navedeni događaj sa stopom širenja svemira u iznimno složenu simulaciju, došli su do podatka kako je svemir imao omjer od 45,66 milijardi svjetlosnih godina.
Jedan od važnijih alata prilikom navedenog mjerenja bio je i sada “penzionisani” satelit WMAP, koji je imao zadatak mjeriti pozadinskog zračenje nastalo tokom Velikog praska. Iako je navedeni satelit obavio dobar posao, unapređenje u tehnologiji koje predstavlja satelit Planck, donijelo je nešto preciznija mjerenja, a što je imalo za posljedicu i korekciju u veličini vidljivog svemira.
(NN/znanost.geek.hr)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.