Malo ljudi zna da se nekada Srbac zvao Bosanski Svinjar. Kažu da su se nekada na mjestu gdje se danas razvio ovaj grad na Savi nalazile samo tri kuće. Sva tri domaćina su držala dosta svinja po kojima je naselje i dobilo ime.
Ali na samo dva i po kilometra dalje nalazilo se naselje. Zvalo se Srbac. Imalo je nekoliko desetina kuća, plodnu zemlju, vrijedne domaćine.
S godinama naselje se prestade razvijati, a narod poče naseljavati Bosanski Svinjar koji je zbog ušća Vrbasa u Savu bio atraktivno mjesto za razvoj naselja.
Dolazilo je mnogo ljudi sa strane i od Svinjara poče se razvijati lijep gradić.
Mnogima ovaj naziv vjerovatno zasmeta, pa se sjetiše da mu promijene ime. I tako do Bosanskog Svinjara nastade Srbac. Bosanski Svinjar dobi ime po selu Srbac.
Mještani tog naselja po kojem novi grad dobi ime ne htjedoše mijenjati naziv svog mjesta, već mu samo dodaše Selo. I to kako kažu, sa velikim S, od čijih je korijena nastao gradić.
Naziv po brdu u obliku srpa
Danas u Srbac Selu, koji je naziv dobio po brdu u obliku srpa, živi više od 100 domaćinstava. Selo se razvilo. Dobili su asfalt, struju, vodu, ali onda kao da sve stade.
Iako udaljeni samo dva i po kilometra od Srpca, nemaju trgovinu, kafanu, crkvu, dom kulture. Nemaju ni školu, igralište, autobusku stanicu. Reklo bi se teško žive, ali mještani ne misle tako.
Srbac Selo danas je mjesna zajednica u okviru opštine Srbac. Zanimljivo da nema ni table koja označava ulaz i izlaz iz naselja.
"Crkva koja postoji u gradu Srpcu je djelo ruku mještana Srbac Sela", kažu mještani.
Nailazimo na Stevana Pejakovića (60) i on nas poziva svojoj kući koja se nalazi uz sami put.
Pokazujući nam na mjesto gdje je nakada bila staro drvo, sjeća se kako se nekada pjevalo i igralo u Srbac Selu. Sve je, ističe, bilo veselo i čilo.
"Ljudi su se ovdje okupljali i igrali kolo i pjevali. Bilo je veselja i radosti. Bilo se zadovoljno. Kada je rađen asfalt, posječena je i lipa i sa njom utihnu i kolo i muzika. Poslije smo se okupljali kod društvenog doma, ali i on se od ovog rata ugasi", kaže Pejaković.
Ljudi u Srbac Selu su dobri domaćini. Spremni da pomognu svakome u nevolji, ali i da se našale u dobru. Vremena su kažu teška, ali zato je neophodno ostati čovjek.
"Uvijek smo prihvatali putnike, upućivali gdje su naumili. Ni table nemamo da upućuje narod kuda se kreću i gdje se nalaze. Ali zato smo tu da prihvatimo svakog gosta i putnika namjernika", kaže mještanin Mirko Stojković (56).
Ljudi u Srbac Selu bave se najviše poljoprivredom i živinogojstvom. Iz Sela je krenula i kasnija prepoznatljivost Srpca kao jednog od najvećih centara za živinogojstvo u bivšoj Jugoslaviji.
"U naselju ima nekoliko živinarskih farmi, a veliki broj ljudi radi u Srpcu. Većina se bavi i poljoprivrednom proizvodnjom kukuruza koji ovdje jako dobro uspijeva zbog Save koja tokom zime i jeseni plavi i nanosi plodnu zemlju. Ali i pored tih uslova mnogi mladi otišli su u gradove", kaže Stojković.
Selo bez trgovine i škole
Najveći problem Srbac Sela je nedostatak infrastrukture. U naselju nema ni trgovine, kafane, ali ni škole.
To je jedinstveno jer od Srpca su udaljeni dva i po kilometra. Ali to mještanima predstavlja veliki problem.
"Puno ljudi radi u gradu. Svakodnevno su dolje i kupuju sve što im treba. Zbog toga je problem sa trgovinama. Pokušao sam da držim prodavnicu, međutim nisam mogao da opstanem. U Selu nikada nije bilo kafane. To nikada niko nije pokušavao isto zbog blizine grada. Ali eto to stvara problem starijima koji treba da odu u Srbac da bi kupili osnovne stvari", kaže Pejaković.
Problem je i nedostatak ambulante jer stariji i bolesni moraju da idu u grad. Ali opet kažu da nije daleko s obzirom na to da ima mjesta koja su puno udaljenija od bolnice ili škole.
Djeca iz Srbac Sela, njih nekoliko desetina, u škole idu u grad. Neki pješke, ali većina autobusom. U naselju nema nijedan metar trotoara zbog čega je bezbjednost učenika ugrožena.
"Oni koji idu pješke moraju da idu po cesti. To je problem. Ali nadamo se da će se uskoro i do našeg sela pruži trotoar, jer mora se znati ko je stariji", kaže Pejaković.
Ponekad u šali mještani Srbac Sela kažu da su oni centar Srpca, a ne sadašnji centar. Bez obzira na sve zgrade.
Oči uperene u omladinu
Stariji mještani Srbac Sela se nadaju da će omladina oživjeti ovo mjesto.
Nema ih puno u tom naselju, ali kada bi sadašnje generacije ostale u Selu ne bi bilo problema.
Vjerovatno bi za nekoliko godina u Selu bila i škola, ambulanta, ali i još koja fabrika.
Dok krećemo prema centru Sela, Pejaković nam objašnjava da je nekada postojao i društveni dom.
Danas je oronuo i zapostavljen od mnogih. Djeca se više ne igraju na igralištu ispred njega, a kada će opet, ne znaju.
"Nekada je bilo i odbojkaško igralište sa reflektorima. Danas je to obraslo travom, krov doma je propao. Obraćali smo se nadležnima da to bude sanirano, ali ništa od toga", priča Pejaković.
Dom je smješten na jednom uzvišenju kraj asfalta. Na banderama vise zarđali reflektori koji nisu sijali nekoliko godina.
Može se primijetiti da djeca dugo nisu zaigrala fudbal jer je ispred doma trava. Nekada je tu bila mreža za odbojku.
U prostorijama društvenog doma pohvatala se mema. Urušeni zidovi vape za obnovom. Kod prve kiše krov prokišnjava.
Dragan Dragojević (23) iz Srbac Sela planirao je sa svojim kolegama da inicira obnovu doma gdje bi bile održavane omladinske aktivnosti.
"Planirali smo da napravimo igralište gdje bi mogli biti organizovani turniri i ljetne igre, ali ja sam otišao za poslom, tako da je to sad malo stalo. Ali nastavićemo mi sa tim aktivnostima", kaže Dragojević, koji radi kao veterinar u Srpcu.
Azra Tihomirović (25) sa mužem živi u jednom dijelu objekta koji su oni kupili i adaptirali za život. Kaže da je srce boli kada vidi kako ostatak zgrade propada.
"Kada bi htjeli da poprave zgradu, možda bi neko otvorio i trgovinu ili otkupnu stanicu za mlijeko koja je prije bila. Međutim, ovako niko ništa ne preduzima", kaže Tihomirovićeva.
Osmogodišnji Ognjen Pejaković želio bi da može zaigrati odbojku ili fudbal sa svojim bratom Stefanom (11) i drugovima, ali za sada nema uslova. Nada se da će brzo dobiti igralište.