BiH je najzagađenija država minama u Evropi, ali i svijetu i zbog toga puno radimo na svijesti postojanja od mina u našoj zemlji, upozorava Branko Leko, predsjednik Društva crvenog krsta/križa Bosne i Hercegovine.
Leko potvrđuje da nema ozbiljnijih izdvajanja novčanih sredstava bh. institucija za potrebe deminiranja i naglašava da novac uložen u te svrhe znači spasene živote.
On takođe upozorava i na loš status dobrovoljnih davalaca krvi, kao i na mogućnost povećanja broja korisnika javnih kuhinja zbog krize.
NN: Puno radite na edukaciji o svijesti postojanja opasnosti od mina u BiH?
LEKO: Prepoznali smo važnost edukacije ljudi, lovaca, omladine, izletnika i svih koji su potencijalne žrtve mina. Znamo da je BiH nažalost najzagađenija minama u Evropi, ali i u svijetu.
NN: Kako komentarišete to da nema ozbiljnijih izdvajanja novčanih sredstava od domaćih institucija za deminiranje?
LEKO: To bi trebalo pitati one koji donose proračune budžeta na svim razinama. Sigurno je da novac u to uložen znači spasene živote. Svjedoci smo da svake godine ginu i demineri koji su obučeni, a kamoli drugi ljudi. To je na savjest političara koji određuju proračune i budžete. Kada čujem podatak kojeg djeca na natjecanjima iznose, koliko će se BiH godina još nositi s minama, teško mi je. Kažu da se ovim tempom deminiranja ni u narednih 50 godina neće riješiti problem. Nažalost, to nije daleko od istine. Mine su problem koji neće nestati sam od sebe, a masa je neobilježenih minskih polja. Puno je ljudi stradalo i, nažalost, stradaće ih još.
NN: Crveni krst ima veliku ulogu u organizovanju akcija dobrovoljnog darivanja krvi. Kakva je situacija sa davaocima krvi?
LEKO: Situacija u tom segmentu je iz godine u godinu nažalost u opadanju. Sve je više onih takozvanih porodičnih, obiteljskih, ciljanih darivanja krvi. Od rata su mnoge stvari drugačije. Niti imamo velikih privrednih subjekata niti prijeratnih olakšica. Namjerno neću da ih nazovem beneficijama ili zaslugama koje su imali darivatelji krvi.
NN: Kakve su olakšice bile za davaoce krvi, a kakve su sada?
LEKO: Prije, osim plaćenih slobodnih dana, ti su ljudi, a kojima i sam pripadam, imali određene bodove kao olakšice kod dodjeljivanja kredita, stimulacije kod ljetovanja. Sve je to ili gotovo sve sada ukinuto. Ti ljudi se razočaraju kada daju krv 30, 50 ili 100 puta. Nedavno sam bio u Kaknju na Skupštini Sekcije darivatelja krvi u Termoelektrani Kakanj, koja je jedna od najboljih u državi. I čovjek sa suzama u očima mi prilazi koji je dao šezdesetak puta krv, što je 18 litara krvi, i ispriča kako se prema njemu odnose medicinari u zdravstvenoj ustanovi kojoj pripada. Čovjek već dvije godine ne daje krv jer ima šećer i negiraju ga kao da nikada nije ni davao krv.
NN: Koja je to medicinska ustanova?
LEKO: Ne bih govorio koja je to medicinska ustanova, ali u situaciji kada se i voda za piće plaća, čovjek koji je dao skoro 20 litara krvi nema barem plaćenu godišnju markicu zdravstvenog osiguranja. Negdje imaju pravo na to, ali u mnogim kantonima nemaju. I sam sam darivatelj krvi. Krv sam davao 30 puta i, hvala bogu, do sada nisam bio bolestan niti je bilo potreba da se meni ili nekome iz moje obitelji daruje krv, ali bi mi bilo jako teško da kada bih došao u bolnicu, sa iskaznicom, da mi kažu: "Branko, dajte četiri doze ili nema operacije". Svaka medicinska usluga ima svoju cijenu, i u sklopu nje je i krv. A sa druge strane, da darivatelj krvi nema neku olakšicu, nije u redu.
NN: Šta je uradilo Društvo Crvenog krsta/križa da se situacija promijeni?
LEKO: Mi smo ispred Crvenog križa upućivali masu dopisa prema nadležnima, ali oni nemaju sluha. Olakšice nisu regulirane u cijeloj Federaciji. Neki ljudi su dobili olakšice, a negdje nisu, i kažu im: "Što ste davali krv, niste morali."
NN: Koliko imate ljudi na kuhinjama Crvenog krsta?
LEKO: U cijeloj BiH imamo kuhinje Crvenog križa. U Sarajevu imamo 1.200 korisnika, u Mostaru i Banjaluci po 400 korisnika, Bijeljini 201, Bileći 60 Vlasenici 50 korisnika. I u Trebinju imamo određen broj korisnika, i ta kuhinja radi u saradnji s Pravoslavnom crkvom. Donacija je sve manje. Uglavnom su se i do sada ti obroci finansirali iz proračuna grada ili kantona, ali i donacija koje dolaze u Crveni križ.
NN: Poznato je da su kriteriji za dobijanje hrane u kuhinjama rigorozni. Da li očekujete povećanje broja korisnika?
LEKO: Ako je novaca svugdje manje, biće prisiljeni da traže takvu vrstu pomoći. Razgovarao sam s ljudima i dugo im je bilo teško i nisu pomišljali da odu u kuhinju sve dok je postojao i minimum drugog izlaza, ali kada spadnete na primanja ispod svih minimuma, onda jednostavno da bi se preživjelo ide se u kuhinje Crvenog križa. Kriteriji su zaista rigorozni, tu su nadležni centri za socijalni rad koji daju svoje kriterije.
NN: Postoji li grad u kojem sada postoji potreba formiranja kuhinje Crvenog krsta?
LEKO: Nezgodno je reći, ali ja znam da, kada bi kuhinje bile u još mnogim gradovima, one bi imale korisnike, ali nije jednostavno pokrenuti kuhinju. Crveni križ nema kapacitete takve vrste niti može ako nema odobrenje vlasti da se to uradi.
NN: Jeste li zbog krize bili prinuđeni smanjiti obroke?
LEKO: Nismo. Obroci još nisu smanjivani. Kako se ti ljudi snalaze u kuhinjama, mislim na upravnike kuhinja, kapu im skidam do poda. Vi znate, Mostar je prošle godine bio bez usvojenog proračuna. Ali ipak, korisnici su redovito u Mostaru imali obroke.
NN: Koliko imate osoba koje obilazite u okviru projekta kućne njege?
LEKO: Mogu reći da program "živi" u cijeloj BiH i da to rade volonteri Crvenog križa. Što se tiče korisnika, ne mogu reći tačan broj, ali i za tu vrstu pomoći su strogi kriteriji. Dobna granica je 65 godina iako smo na terenu svjedoci da bi se ona možda mogla pomaknuti, ali to su uslovi donatora iako ima osoba kojima i s 40 godina treba takva pomoć. Prevashodno moramo pomoći starijima.
NN: U čemu se ogledaju kućna njega i pomoć, osim doniranja pelena nepokretnima?
LEKO: Sitni opravci u kućama, važna je psihosocijalna podrška, odvesti korisnike do liječnika i vratiti ih, podići im lijekove. Imamo redovito ljude koji su pravi kuriri, koji odu do Doma zdravlja, apoteka i onda do korisnika.
NN: Ima li slučajeva da te stare osobe imaju djecu koja žive u istom gradu i ne žele da čuju za svoje roditelje, iako su u mogućnosti da im pomognu, obiđu ih? Ili su u inostranstvu i ne žele im pomoći?
LEKO: Imamo ljudi koji su razočarani, zaboravljeni su od svojih najbližih, ali to neka ide na savjest takve djece, ljudi koji se tako odnose prema svojoj rodbini.
NN: Koliko vlasti prepoznaju rad Društva?
LEKO: Različito je to, na razinama. Mi imamo nacionalno društvo CK, za čije financiranje je nadležna država, Vijeće ministara BiH. Nismo zadovoljni iznosom pomoći koju imamo iako opet bez te finansijske podrške ne bi moglo raditi.
NN: Kolika su ta sredstva godišnje?
LEKO: Prošle godine je to bilo na razini 200.000 KM, a u CK FBiH 300.000 KM. Pa je bilo povuci-potegni da se sredstva povuku do kraja godine i opet nisu sva. U okruženju je mnogo bolje.
NN: Sakupljali ste i pomoć za stanovnike Haitija. Koliko ste do sada uspjeli sakupiti novca?
LEKO: Do sada je u kampanji za pomoć zemljotresom pogođenom stanovništvu Haitija putem humanitarnih telefona i uplata na žiro račun prikupljeno oko 100.000 KM, s tim da se situacija neprestano mijenja.
NN: Zar nije žalosno da su među prvima novac za pomoć Haitiju uplatile opštinske službe Crvenog krsta, penzioneri, vrtići, studenti, a da to nisu učinila privredna preduzeća i većina institucija vlasti?
LEKO: Jeste, ali treba znati da još neke humanitarne organizacije vode ovu akciju, što je dobro ili nije. Svjedoci smo da neke institucije vlasti uplaćuju pomoć, ali ne preko društva. Ponosan sam da su se odazvali "obični" ljudi, uplaćivali su po 10, 20 ili 30 KM. Evo sada i škole prikupljaju novac.
NN: Koliko bi Crveni krst mogao da reaguje kod nas u slučaju jačeg zemljotresa?
LEKO: Crveni križ u svojoj strukturi ima obučene volontere da djeluju u slučaju nesreća. U svakom kantonu u Federaciji ima po jedna terenska namjenska ekipa koja može djelovati u slučaju prirodnih katastrofa. Naravno, mi na sebe ne možemo preuzeti vodeću ulogu. To nije urađeno ni na Haitiju. Nastojali bi ublažiti patnju ljudi. Pa mi smo imali najveću tragediju koja može zadesiti svijet, a to je rat, što je najstrašnije, pa se Crveni križ pokazao u dobrom svjetlu.