Koliko god rektor Univerziteta u Tuzli Džemo Tufekčić imao dvojake kriterije o penzionisanju profesora koji su ostvarili uslove da se sklone sa katedre, mnogi, prvenstveno asistenti, dočekali su je s veseljem.
Jer penzionisanjem profesora koji su pustili korijenje na katedrama tuzlanskih fakulteta i čvrsto se držali tih pozicija, otvorena su vrata budućnosti mlađem kadru, koji je nerijetko sprečavan da napreduje u obrazovanju i sticanju akademskih titula. Profesori su tako dugo vremena vješto manipulisali svojim položajem, uvjereni da će ostati za katedrom dokle god oni žele, jer menadžment nema zamjenu za njih. Uz to, većina njih su autori udžbenika, kojima ucjenjuju studente, te ostvaruju ekstra profit. A još ako se pomenu i dodatni časovi, koje profesori masno naplaćuju, onda je shvatljivo zašto se opiru penzionisanju.
Istina, rektor je pronašao zakonsko uporište da pojedine profesore, iz samo njemu poznatih razloga, zadrži na Univerzitetu, izazvavši tako nezadovoljstvo Sindikata visokog obrazovanja TK.
Iako je pojedine profesore stavio u neravnopravan položaj, ovaj korak je za svaku pohvalu, jer fraza da je budućnost zemlje na mladima konačno je provediva u djelo. Evo prilike da mlađi, okretniji i perspektivniji zauzmu katedre naših fakulteta.
I još da rektor Univerziteta u Tuzli otkaže ugovore onim profesorima koji zanemaruju studente, jer bolonjski proces obrazovanja ne podrazumijeva studentska višesatna čekanja neodgovornih profesora, koji na kraju, i ne održe predavanja.