Nekoliko činjenica koje govore o kriminalnom načinu uvoza goriva iz Turske u BiH više su nego jak razlog za hitno reagovanje nadležnih u ovoj oblasti. Tu neće biti dovoljni samo oštri rezovi rukovodstva Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH, tu će morati da reaguje i zakonodavac.
Naime, sve dok od 11 odsto neplaćene carine za gorivo koje iz Turske ulazi u BiH korist vide samo dobavljači, umjesto kupci i država, potreba postojanja ugovora o slobodnoj trgovini BiH s Turskom, bar u dijelu koji se odnosi na uvoz goriva, biće upitna.
Kolika je u svemu tome odgovornost UIO, a kolika nadležnih inspekcija, treba da utvrde državne službe i komisije. U toj oblasti postoji nekoliko bitnih pitanja na koja za sada nema odgovora.
Prvo, kako je moguće da trgovci gorivo, na koje nisu platili carinu u iznosu od 11 odsto, prodaju po visokim cijenama kao da su je i platili? Drugo, kakvog su kvaliteta izvršene kontrole o vjerodostojnosti sertifikata EUR.1 o porijeklu robe, kad u UIO kažu da je moguće da s falsifikatom tog dokumenta prolaze cisterne iako do sada nijedan lažnjak nije zvanično otkriven? Treće, zašto je gorivo iz Turske išlo na carinsku ispostavu u Bosanskoj Gradišci i zašto to isto gorivo sada ide samo preko luke Ploče?
Posebna grupa pitanja slijedi zbog tvrdnji da u BiH ulazi zabranjeno gorivo s velikom količinom sumpora, te ono koje je prilikom carinjenja drugačije deklarisano i na koje se ne plaćaju akcize i takse. Na sva ta pitanja neko će uskoro morati da odgovori.