Za prosječnog Evropljanina u kategoriju veće investicije spada, recimo, kupovina novog automobila. Za prosječnog građanina BiH već kupovina obične veš-mašine predstavlja ozbiljnu stvar.
Sa prosječnom platom u RS od 783 KM, za mašinu treba odraditi 17 punih radnih dana, pod uslovom, naravno, da radnik u međuvremenu ne troši ni na šta drugo.
Nije nikakva novost da građani BiH teško žive. Međutim, novost je da se u svjetlu nadolazeće globalne ekonomske krize o platama, kolektivnim ugovorima i radničkim pravima priča mnogo više nego ranije.
Prvi put naslovnice novina i udarni termini dnevnika nisu ispunjeni pričama o vitalnim nacionalnim interesima, reformama i ustavnim promjenama. Sada se priča o mizernim platama, stezanju kaiša i činjenici da je za običnu đačku torbu potrebno da bh. građanin radi dva dana.
Proteklih godina smo mislili da je čitav svijet zaokupljen samo nama. Bili smo centar svijeta. U takvim "velikim momentima" sitnice poput činjenice da sat rada u RS stoji četiri KM ili da vam je za kupovinu 10 godina stare krntije potrebno 69 mjeseci neprekidnog rada, nikome nisu bitne.
Ako vas godinama filuju pričama da će vaš jezik, kultura, običaji i sve ono što čini vaš identitet nestati ako vaše političke elite ne povuku prave poteze, koga je briga ako za zimsku jaknu treba 80 sati rada?
Izgleda da nam je bila potrebna globalna kriza da bismo shvatili da je prosječnom Srbinu, Bošnjaku i Hrvatu gorepomenuta veš-mašina jednako nedostupna.