BiH ovih dana započinje dug, težak i izazovan put u pregovorima o ukidanju viza za ulazak u SAD. Koliko je to izazovan posao, najbolje ćemo vidjeti ako se podsjetimo koliko nam je vremena trebalo da ispregovaramo uslove koji bi nas mogli dovesti do ukidanja viza za zemlje EU.
Time se polako ali sigurno BiH vraća u svjetsku zajednicu iz koje je bila prognana nakon započinjanja rata, jer dok smo mi ratovali, zemlje Evrope zatvorile su svoja vrata i time nam jasno stavili do znanja šta misle o tome.
Konsekvence izolacije plaćali smo sve ove godine ponižavajući se pred vratima često zatvorenih ambasada i trpeći iziritirane glasove službenika i čuvara ambasada dok nas prebacuju s jednih vrata na druga, a sve u nadi da ćemo dobiti taj komad papira zalijepljen na naš pasoš o tome da nam je sada dozvoljeno da na ograničen period odškrinemo vrata Evrope.
Stariji se sjećaju "crvenog pasoša bez mane što prolazi grane", kao što kaže čuvena pjesma Đorđa Balaševića. Ti dani su davno prošli. Naravno, ono što se razbije u sekundi potrebno je da prođu godine da se popravi. Nakon dvije decenije izolacije postoji nada da ćemo sredinom ljeta ponovo putovati bez viza u Evropu.
Ne ulazim u motive onih koji nam svoja vrata zatvaraju. Na kraju krajeva, svako ima pravo da u svojoj kući postavlja pravila za goste koji žele da uđu kod njih, i to nije sporno. Ali želim da nam svima postavim jedno pitanje nad kojima svi treba da se zamislimo. Zbog čega nas to ne žele?
Ako je za utjehu, skoro ukidanje viza za zemlje EU može da znači da ćemo uskoro možda ipak ponovo biti rado viđeni gosti u svijetu. Kao nekad, s crvenim pasošem.