Da u BiH postoje naftna ležišta nije neka velika tajna. Još 1989. godine je procijenjeno da u Posavini i tuzlanskom basenu leži oko 50 miliona tona nafte. Istini za volju, u nekim globalnim tokovima to nisu neke značajne količine koje bi mogle da poremete odnose cijena nafte na svjetskom tržištu, ali bi njihova eksploatacija i te kako mogla da pozitivno doprinese razvoju bh. ekonomije.
Da bi se došlo do toga da neko započne eksploataciju nafte, treba stvoriti niz preduslova. Prvo moraju da se smire strasti i reći da to što BiH ima naftu ne znači odmah i da je Kuvajt, te da će svi moći da leže i ništa ne rade, a pare samo da kaplju. Ako po sadašnjim cijenama te rezerve vrijede oko 38 milijardi KM, to bi značilo da bi se na ime koncesija naplatilo oko četiri milijarde KM i to u decenijski dugom periodu. To praktično znači da bi godišnje na ime koncesije u BiH mogla da stižu sredstva manja nego što sad treba da dobijemo od MMF-a. To će reći da se o basnoslovnom bogatstvu ovdje ne radi, već o nečemu što bi u dobroj mjeri svima moglo da olakša život.
Drugo, a po dosadašnjem iskustvu i teže, je da se postigne dogovor između entiteta, da se sujeta ostavi po strani i onima koji imaju para, znanja i želje omogući eksploatacija te nafte.
E, sad da li će nekome smetati to što su Rusi prvi iskazali zainteresovanost za ovaj projekat i da li će neko namjerno na sve načine pokušati to da opstruiše, ostaje da se vidi. Bilo kako bilo, mogućnost za dobru zaradu imamo, a da li ćemo je iskoristiti, to je sad samo na nama.