Primanje novčanih naknada za nerad nije ništa novo i neuobičajeno za BiH. Naprotiv, to je već odavno postala ustaljena praksa na domaćim prostorima.
Dok radnici u privatnim fabrikama u BiH rade od jutra do sutra kako bi ispunili abnormalno postavljene norme i zaradili novac za preživljavanje, postalo je sasvim normalno da se u istom društvu, u pojedinim institucijama, bogato finansiraju ljude koji gotovo da ne rade ništa.
Zbog toga i ne čudi činjenica da osam članova privremene komisije bh. parlamenta za utvrđivanje utroška donacija, za 14 mjeseci svog postojanja nisu prikupili niti jedan podatak o iznosu i načinu utroška sredstava doniranih u BiH u poslijeratnom periodu.
No ipak, to nije bio razlog da članovi te komisije za svoje angažovanje tokom svih 14 mjeseci ne budu plaćeni mjesečno po čak 500 KM.
Zaista djeluje apsurdno da se u državi, u kojoj najveći broj radnika mukotrpnim radom mjesečno ne može zaraditi taj iznos novca, toliko plaćaju ljudi koji za više od godinu dana nisu ostvarili gotovo nikakve rezultate.
Možda bi bilo bolje da članovi komisije nisu pokušali dokazati da tokom tog perioda ipak nisu sjedili skrštenih ruku, jer objašnjenje Sefera Halilovića, predsjedavajućeg te komisije, da je tek sada u toku slanje upitnika na više od 40.000 adresa, od kojih se traže podaci o prispjelim donacijama, povlači pitanje: Šta su radili do sada?
Finansiranje komisije, koja za 14 mjeseci svoga rada nije ostvarila gotovo nikakve rezultate, definitivno se ne uklapa u priče o novim mjerama štednje u državnim institucijama, koje slušamo već mjesecima.