Hrvatska država je tokom devedesetih godina prošlog vijeka provela vrlo efektnu "pravnu" akciju kojom je u jednom potezu olovke svojim srpskim građanima oduzela stanarska prava.
Nakon završetka rata na svoju politku igranja gluvih telefona na konstantna upozorenja UNHCR-a i drugih međunarodnih organizacija da pitanje stanarskih prava nije, niti može biti završeno baš tako, dodala je i sporu i užasno diskriminišuću aktivnost na "povratku". Ta aktivnost je samo na prvi pogled izgledala kao iskrena želja da se ipak pitanje stanarskih prava na ovaj ili onaj način riješi.
U stvari, njom je izbjeglim Srbima samo ubila svaku pa i najmanju želju za povratkom. Ako je svoju javnost uspjela ubijediti da se nešto ozbljno čini da se to pitanje riješi, međunarodnu zajednicu, na svu sreću, nije. Sada, kada je članstvo Hrvatske u EU pred vratima, jasno je da u tu asocijaciju neće moći ući sve dok Srbima ne riješi pitanje bivših stanarskih prava.
Prema podacima UNHCR-a, biće održana donatorska konferencija, na kojoj će biti prikupljen novac kojim će se pomoći dobijanje i povoljan otkup stanova i dati poštena odšteta onima koji ne žele da se vrate.
No, bez obzira na to što je za njih uradila, Srbi ne treba da se ljute na Hrvatsku. Da se ne lažemo, Hrvatska je uradila ono što bi Srbija i BiH i same uradile da su mogle. Svi mi znamo kako na Balkanu izgleda kada se individua pogrešne nacionalnosti nađe na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Takvi nekad izgube krov nad glavom, a nekad glavu.
Za sve ovo vrijeme nijedna srpska nevladina organizacija ili udruženje na ovim prostorima nisu uradili ništa da se to pitanje riješi. Tako da ako i na kog ti Srbi treba da budu ogorčeni što se već deceniju i po potucaju po svijetu bez krova nad glavom, spisak je dug.