Jovan - Joco Bojović, pjesnik, gimnastičar, zaljubljenik u Vrbas i dajak, poznatiji kao autentični hroničar svoga vremena, rođen je 1934. godine u Prnjavoru, gdje je završio osnovnu školu, a potom se nastavio školovati u Banjaluci.
Tu je radio kao blagajnik u nekadašnjoj Službi društvenog knjigovodstva. Ujedno je bio i sportski radnik baveći se trenerskim radom dizača tegova u Društvu za fizičko vaspitanje "Partizan". Pisao je poezije za djecu i odrasle. Pjesme su mu bile zastupljene u krajiškoj pjesničkoj hronici "Poezija dvadesetpetorice" 1971. godine.
Zbirke poezije
Godinu dana ranije objavio je zbirku poezije "Dajak Pantokratora", zatim godinu kasnije "Poslije gozbe", poetsku prozu "Ulaz u labirint" 1980. godine, "Između trave i rijeke" 1985. godine, te "Dvoboj nad rijekom" 2011. godine. Djela su mu bila prevođene na nekoliko svjetskih jezika, a za svoj književni rad je više puta bio i nagrađivan.
Nekoliko njegovih pjesama je komponovao i veliki muzikolog Vlado Milošević za filharmoniju i bariton. Pored toga što su mu djela bila bila prevođena na više jezika, njegova poezija i proza bile su objavljivane u časopisima i novinama ("Odjek", "Putevi", "Most", "Vjesnik", "Život", "Književna reč", "Male novine", "Glas", "Oslobođenje" i dr.).
Bio je član Udruženja književnika BiH, odlikovan je ordenom rada i ordenom zasluga za narod. Dobitnik je Majske nagrade za sport i nagrade "Veselin Masleša" iz oblasti kulture.
Plahovita rijeka
Proveo je četrdesetak godina na Vrbasu i dajakom je gurao čamac uz bukove plahovite rijeke. Još kod Banjalučana ne blijede sjećanja na njegov čamac DAG, pa je jednom prilikom poručio kako se "ni našim elegantnim čamcem ljepotan Vrbas ne može osvojiti bez truda i vještine", ali i da je "veslom veslao, a dajakom dajačio".
"Cijela moja mladost vezana je za Vrbas. Za dajak, čamac bez kojeg i vještine kako ga voziti uz vrbaske brzake je bilo nezamislivo dokazati se među djevojkama, ali i među svojim muškim prijateljima. I moja sjećanja. Na Lojzu i Enisu. Koji su se na tim obalama zaljubili. I on naslikao svoje slike, a ona napisala svoje najljepše stihove kao zalog njihove ljubavi", govorio je svojevremeno o svojim uspomenama književnik i nekada vrsni atleta Jovan - Joco Bojović.
Drugi su govorili o njemu
"Njegove pjesme ne umije govoriti niko osim njega... jer onda zvone i odjekuju. I samo kroz njegov gromoglas najsuptilnije nježno zvuče. Tek šačicu ovakvih Svevišnji nam podari i ravnomjerno rasporedi - od antičke tragedije do naših dana. Tako On stvori Sirana koji mačem, perom i glasom podjednako vješto vlada kao Joco perom, glasom i dajakom.
Ne umijem razlučiti šta je kod Joce ljepše. Svaka rečenica (stih) tajanstvene su sehare: izdvoji ih - a oni će iznova otkrivati blaga skrivena u bjelini između riječi, u znakovima interpunkcije... Rečenice, metaforama i mislima nabijene i posložene, otkrivaju i oplemenjuju, razgaljuju i ushićuju...", nekada je o njemu zborio novinar Slavko Podgorelec.
Jovan - Joco Bojović preminuo je u Banjaluci 2015. godine.
Blagajnik među pjesnicima
Jovan - Joco Bojović bio je najbolji pjesnik među bankarima i najbolji bankar među pjesnicima. Teškoatletičar i Vrbaslija dajaklija, prijatelj slikara i pjesnik kome pri javnim nastupima nisu trebali mikrofoni. Godinama je živio u zelenoj potkovi brda, gdje se Vrbas razrahatio od tjeskobe svojih Manjača i Čemernica, osvojio je mnoga književna priznanja, ali najveće su mu dali njegovi sugrađani. Ujedno je bio posljednji autentični nosilac banjalučkog pozdrava zdravere!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.