Đuro Damjanović, istaknuti srpski pjesnik, pripovjedač, romansijer i dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja, svojim je radom zadužio srpsku književnost.
Ovaj književni boem velikog talenta rođen je 6. maja 1945. godine u Golešima, kod Banjaluke. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a magistraturu je prekinuo pošto nije dobio studentsku stipendiju.
Punih 25 godina radio je kao saradnik u raznim novinama u Beogradu, nakon čega se preselio u Banjaluku, gdje je živio i pisao do smrti.
Počeo pisati kao dijete
Na početku književne karijere pisao je pjesme, a potom prozu, da bi kasnije naizmjenično pisao i pjesme i prozu, a u djelima volio je da pripovijeda o rodnom zavičaju.
"Ja sam rođen na Zmijanju, u Kočićevom zavičaju, u selu Goleši, iznad Banjaluke, u brdsko-planinskoj geografiji", govorio je Damjanović.
Isticao je da je još kao dijete počeo da piše pjesme i da za njega zavičaj nije bio samo mjesto rođenja, nego i pjesnički izvor.
"Ti zavičajni izvori, april kao rođenje proljeća, a žuta jesen kao zrenje godina. Dio moga talenta, ako ga imam, pripada dakle zavičaju. Po ocu sam postao pjesnik, a po majci pripovjedač, a moja najbolja knjiga je ona koju nisam napisao", govorio je Damjanović.
Brojna djela
Napisao je brojna djela, zbirke pripovjedaka, pjesme i romane te knjige za djecu, za koje je dobijao mnoge nagrade, među kojima se posebno ističu nagrada Branka Ćopića, nagrada "Isidora Sekulić", "Kočićevo pero", te "Kočićeva nagrada".
Zbog pripovijetke "Golimjesto", koju je objavio 1974, godine 1977. biva kritikovan u jugoslovenskoj štampi, nakon čega se povukao iz javnog života i odao se alkoholu.
Književnik Ranko Risojević rekao je za Damjanovića da je on prvenstveno istaknuti pripovjedač i majstor kratke pripovijetke, koji je po stilu pisanja bio na pragu naših najvećih pripovjedača Petra Kočića i Branka Ćopića.
Jezik
"Po načinu pripovijedanja njegova djela više liče na Ćopićeva rana djela u kojima je pisao o teškom položaju seljaka, a tim putem je krenuo i Damjanović pišući o zmijanjskom seljaku. Njegov jezik je osjećajan i u tom smislu je jedan od značajnih srpskih pripovjedača", istakao je Risojević.
U svojoj karijeri objavio je više od 15 knjiga među kojima su pjesme "Uspomene iz pakla", "Magla u rukama", za koju je dobio nagradu "Isidora Sekulić" 1974. godine. A značajna djela su mu i "Jednodnevni dnevnik", roman "Zemunska hronika", zbirka pjesama za djecu "Negdje nešto peva", po kojoj je uvršten u četiri čitanke i školsku lektiru.
Napisao je i poemu "Moja nacija ili moj kameni vrt" i ep "Srbijana", te "Noćno sunce", zbirku pjesama za koju je 1994. godine dobio Ćopićevu nagradu, kao i knjigu "Poezija i jezik poezije Miloša Crnjanskog", za koju je 1995. godine nagrađen "Kočićevom nagradom".
Uvršten u antologiju
Njegovi recenzenti bili su i najveći srpski pisci Stevan Raičković, Matija Bećković, Ljubomir Simović i Milorad Pavić.
Život ovog boemskog književnika završio se 25. februara 2009. godine u Golešima. Za sav doprinos koji je dao srpskoj književnosti uvršten je u antologiju "Zlatni vijek srpskog pjesništva 1910/2010" Selimira Radulovića, u kojoj se nalazi 25 najvećih srpskih pjesnika 20. vijeka, a Udruženje književnika RS je u Damjanovićevu čast ustanovilo književnu nagradu koja nosi njegovo ime.
Nagrada "Đuro Damjanović"
Nagrada "Đuro Damjanović" ustanovljena je 2010, na Đurđevdan, kada je i rođen ovaj književnik. Prvi put dodijeljena je 2011. godine profesoru Predragu - Gugi Lazareviću.
Sastoji se iz plakete i novčanog iznosa, a tradicionalno se uručuje 6. maja, u Damjanovićevom rodnom selu Goleši, kod Banjaluke.
Foto: Nedo Ševo
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.