Jelica Belović-Bernadžikovska, poznata književnica, etnolog i novinarka, zalažući se za društveni i kulturni život žena u Banjaluci, pisala je o etnografiji, pedagogiji i istoriji ženske književnosti, predstavljajući rukotvorine i narodne nošnje širom svijeta.
Često se skrivala pišući pod pseudonimom, a značaj njenog rada upoređivan je sa djelima Vuka Karadžića i Jovana Cvijića.
"Jelica je u Banjaluku došla na mjesto upravnice Više djevojačke škole, gdje je ostala sve do preuranjenog penzionisanja od strane austrougarske vlasti. Veoma je uticala na život žena, a pored toga govorila je devet jezika", napisala je Daša Gajić u publikaciji "Život i stvaralaštvo žena Banjaluke".
BIOGRAFIJA: Rođena je 1870. godine u Osijeku, gdje je završila osnovnu školu. Nižu gimnaziju završila je u Đakovu, a bila je učenica zavoda Josipa Juraja Štrosmajera, te se školovala u Zagrebu, Beču i Parizu.
Nakon završene osnovne škole pohađala je nižu gimnaziju u samostanu milosrdnica, gdje je upoznala tehnike ručnoga rada i narodnih nošnji te počinje sakupljati vezove i stvarati zbirku, koju je obogaćivala cijelog života. Tu je počela pisati pjesme, a prvu je objavila 1885. godine.
Od 1891. radila je kao učiteljica u Zagrebu, a tri godine kasnije radila je kao učiteljica u Mostaru, gdje se upoznala sa Poljakom Jankom Bernadžikovskim, službenikom Okružnog suda, za koga se udala.
Jelica Belović-Bernadžikovska bila je prijatelj sa čuvenim pjesnicima Jovanom Dučićem i Aleksom Šantićem, a 1897. postavljena je za upravnicu Više djevojačke škole u Banjaluci, nakon čega je penzionisana zbog nacionalnog djelovanja.
POPULARIZOVALA NOŠNJE I PRIPOVIJETKE: Nastavila je pisati, putovati i sakupljati narodne pripovijetke i vezove. Pisala je za djecu, objavljivala radove iz etnografije, pedagogije, dječje psihologije i sociologije. Kao novinarka bavila se muzičkom i pozorišnom kritikom, a prevodila je literarne i pedagoške radove sa više stranih jezika.
Popularizovala je narodne nošnje i narodne pripovijetke u inostranstvu u stručnim časopisima kao što su "Anthropophytea", "Revue des Deux Mondes", "The Gipsy Lore" i dr.
Kao stručnjak za narodni tekstil uređivala je izložbe vezova i narodnih nošnji u Beču, Berlinu, Drezdenu, Minhenu, Parizu te je sarađivala sa svjetskim etnolozima i pedagozima.
RADOVI U BROJNIM ČASOPISIMA: Radove je često potpisivala pseudonimima, inicijalima i šiframa Jelica, Jele, Hela, teta, teta Jelica, Ljuba Daničić, Jasna, Jasna Belović, a objavljivala ih je u brojnim časopisima.
U Zagrebu je 1907. i 1908. uredila dva muzeja. Godine 1907. objavila je "Srpski narodni vez i tekstilnu ornamentiku", zatim u Pragu 1910. godine priredila je izložbu "Srpska žena". Vrhunac tog segmenta njenog rada je knjiga o kulturnoj istoriji Južnih Slovena koju je objavila na njemačkom jeziku pod imenom Jasna Belović 1927. godine u Drezdenu.
Sarađivala je sa Fridrihom Salomom Krausom, čuvenim folkloristom, pripovjedačem i seksologom u njegovom godišnjaku "Antropofiteja", koji je izlazio u Lajpcigu od 1904. do 1913. godine u ukupno 10 svezaka.
Uredila je publikaciju "Srpkinja" 1913. godine kao presjek istorije intelektualnog rada Srpkinja. Zbog te publikacije morala je da napusti Sarajevo i da ode u Osijek, gdje je ostala do 1917. godine, kada se vratila u Sarajevo, gdje je postala urednica lista "Narodna snaga".
Preminula je 1946. godine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.