Međunarodna zajednica mora prestati sponzorisati ovu nakaradnu državu, u kojoj samo postoji nekoliko stranaka koji krče javne resurse, smatra Adis Arapović, projekt menadžer iz Centara civilnih inicijativa.
"Najbolji način da se u ovoj zemlji stvari za kratko vrijeme vrate na pravi kolosijek je sistemsko uspostavljanje vladavine prava. Drugo, treba onemogućiti politička imenovanja u javnom sektoru, od najviših do najnižih pozicija", smatra Arapović.
NN: Da li Vam se čini da su dosadašnji pristupi međunarodne zajednice u BiH propali upravo zato što niko dosad nije adresirao ključni problem: partokratsko upravljanje javnim resursima ove zemlje?
ARAPOVIĆ: U načelu, da. Permanentna politička kriza u BiH direktno je proporcionalna odsustvu mehanizma sistemskog postavljanja političke odgovornosti. Jer kad nema političke odgovornosti u formi vanrednih izbora, opoziva političara, krivične odgovornosti za zloupotrebe, onda politički establišment može raditi bukvalno šta hoće. To je taj scenarij koji se zove ovakva BiH – krčmljenje i enormno cijeđenje javnih resursa od strane vrhuški političkih stranaka kroz zloupotrebu institucija, javnih kompanija i zapošljavanje u javnom sektoru. Najbolji način da se u ovoj zemlji stvari za kratko vrijeme vrate na pravi kolosijek je sistemsko uspostavljanje vladavine prava. Drugo, treba onemogućiti politička imenovanja u javnom sektoru, od najviših do najnižih pozicija. Sve ove pozicije smatraju se izbornim plijenom i tamo se postavljaju politički podobni i servilni ljudi koji onda proizvode sistemsku korupciju, nemar i nedomaćinski odnos prema javnom interesu.
NN: Kako ja vidim, tu je u pitanju negativna spirala u kojoj političke partije cijede javne resurse, pa onda kupuju politički uticaj i klijentelu.
ARAPOVIĆ: Upravo tako. Da se to spriječi, jednostavni recept je ovo dvoje - prvo da se postave efikasni instrumenti političke odgovornosti, a onda da se političkim strankama otme mogućnost ovladavanja javnim sektorom preko političkih imenovanja koja onda nužno znače ovladavanje javnim resursima. Mislim da se to može uspostaviti i preko novih aranžmana sa EU, Međunarodnim monetarnim fondom i Svjetskom bankom. Kada se smanji obim partijskog klijentelizma i kada se partokratska finansijska moć obori, automatski se obara i moć vrhova političkih stranaka.
NN: Vidite li slične trendove u drugim zemljama regiona?
ARAPOVIĆ: Svi mi smo iz jednopartijskog jednoumlja prešli u višepartijsko jednoumlje, sa mnogo autoritarnog, totalitarnog kulta ličnosti u većini vodećih parlamentarnih stranaka. Međutim, za razliku od Hrvatske ili Srbije, koje vrlo brzo idu naprijed, u BiH se promjene dešavaju puževim korakom. A i svaki taj koračić koji se i napravi, napravi se ili pod pritiskom međunarodne zajednice ili pod pritiskom domaćeg civilnog društva i medija. Nema demokratizacije političkih stranaka iznutra i to je činjenica nad činjenicama. Najmanje demokratizirani segment ovog društva su političke stranke, koje bi trebalo da budu katalizatori i motivatori društvenog napretka. A upravo nam oni ne daju da idemo naprijed.
NN: Ko su "oni"?
ARAPOVIĆ: To je nekoliko desetina ljudi koji su bukvalno zarobili interes i društva i naroda u BiH svojim partikularnim interesom.
NN: Čini li Vam se da je međunarodni faktor izgubio viziju šta sa BiH?
ARAPOVIĆ: I britansko-njemačka inicijativa, koja je postala inicijativa EU, na domaćem terenu ne daje očekivane rezultate zato što se enormna energija troši na političarenje. Ono što EU može u ovom trenutku uraditi je finansijska ucjena. EU i MMF mogu napraviti odluku – šta će biti konkretni uslovi, šta da u vrlo kratkom roku domaće vlasti urade da bi dobile i jedan jedini evro od tih aranžmana. Isključivo preko novca se može ta transakcijska elita koja vlada ovim društvom ucijeniti i natjerati na promjene. Sve drugo su prazne priče i zavaravanje i domaće i strane javnosti, jer je intres ovog političkog establišmenta da se zadrži status kvo. Svaki napredak, svaka promjena, svaki pozitivni korak ka EU oni vide kao atak na svoje beneficije na pozicije moći pomoću kojih vladaju.
NN: Međunarodna zajednica u neformalnim razgovorima jasno kaže da su svjesni toga, ali da se boje da bi totalnim zavrtanjem finansijskih slavina došlo do rasta nestabilnosti. Zato bi neki možda radije tolerisali i taj klijentelistički partokratski sistem nego rizikovali sukobe...
ARAPOVIĆ: I ja sam često čuo pokušaje argumenata na taj način. EU ima sličan pristup unazad deset godina, da tim niskoprofilnim pristupom pokuša osigurati sprečavanje tih socijalno-ekonomskih gibanja koja bi mogla dati veću nestabilnost, pa i u nekoj budućnosti i novi konflikt između etničkih grupa. Ali to je jedan veliki spin zato što se ovakvim pristupom već 20 godina proizvodi nejednakost, i to vrlo temeljito. Nema nikakve šanse da se na kapaljku nekim sitnim novcem ta nejednakost održava na nekom kontroliranom nivou. Ja uopće ne vjerujem da je moguće održavati status kvo na ovakav način u narednih nekoliko godina. Bukvalno sam ubijeđen da je narednih godinu-dvije od prelomne važnosti. Moraju se desiti generacijske tranzicijske reforme. EU ne smije sponzorirati ovu nakaradnu državu u kojoj samo postoji nekoliko stranaka. Uopšte više nemam iluziju da socijalna nestabilnost prije ili poslije prijeti ovoj državi bez obzira na to koliko EU svojom finansijskom infuzijom održava ovaj neodrživi politički koncept. Ovaj pristup daje sliku prividne stabilnosti, a iznutra tkivo odumire i dešava se potpuna entropija. Ako se sistem iznutra uruši, onda ga više nikakva finansijska infuzija spolja neće moći spasiti. Tek onda će nastupiti ta totalna destabilizacija koje se Evropa toliko boji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.