Ove godine navršava se 140 godina od dolaska prvih trapista u Delibašino Selo kod Banjaluke i 100 godina od smrti osnivača samostana Marija Zvijezda oca Franza Pfannera. Ove godišnjice povod su da se opet progovori o njima i njihovim velikim zaslugama za sveukupni razvoj Banjaluke i njenog kraja. Nažalost, riječ je o zaslugama koje su proteklih desetljeća premalo vrednovane i zaboravljene
Početak proizvodnje "pravog" sira trapista
Prva filijala Marije Zvijezde, koju je otvorio opat Bonaventura Prvi, bila je u Maglaju na Vrbasu. Ovu naseobinu utemeljili su njemački kolonisti koji su od 1880. godine počeli pristizati iz Šlezije, Hannovera i Öldenburga. Kolonizacija je trajala do 1882. godine. Naseobina je mijenjala ime više puta. Naime, nakon posjete Bosni prijestolonasljednika Rudolfa 1888. godine dobila je ime Rudolfstahl, a danas se zove (Bosanski) Aleksandrovac.
Kolonisti su se nadali u Bosni osigurati sebi bolju egzistenciju nego što su je imali u svome zavičaju. No, nije im to polazilo za rukom unatoč pomoći koju im je pružala vlada. Počeli su ozbiljno propadati i još više siromašiti. Osim toga, nisu imali u svome mjestu ni crkve, ni škole. Vidjevši sve to, trapisti im odlučiše pomoći.
Josefsburg - Josipovac
Stoga su najprije 1887. godine kupili zemlju i tu položili 5. ožujka (marta) 1887. godine kamen temeljac za novu filijalu. Nazvana je Josefsburg - Josipovac. U novu filijalu opat Bonaventura Prvi premjestio je iz Marije Zvijezde 14. rujna (septembra) 1887. godine osmoricu trapista, koji su osim vođenja gospodarstva preuzeli i dušobrižništvo doseljenika. Sagrađena je i kapelica Uznesenja Blažene Djevice Marije.
U Josipovcu su trapisti podigli svinjogojsku farmu u kojoj su tovili do 200 svinja, kao i zanatske radionice, a razvili su i izvrsno pčelarstvo i vrtlarstvo. Sagradili su žitnice i otkupljivali su žito za svoj mlin u Delibašinom Selu.
Njihov dolazak dao je pravi zamah gospodarskom razvoju cijelog kraja. Veoma brzo uz njih doživjeli su preporod i kolonisti i domaći seljaci. U donedavno zapuštenom Lijevče polju razvila su se uzorna domaćinstva.
U ovoj filijali trapisti su nastavili razvijati svoje glasovito sirarstvo.
Naime, početke proizvodnje sira u Mariji Zvijezdi nalazimo još 1872. godine, u maloj sirani koju je sagradio o. Franz, a koji svoj sir naziva švicarskim. No, rad ove sirane nije dugo trajao zbog bolesti stoke koja je prouzročila nedostatak mlijeka. Proizvodnja "pravog" sira trapista započela je ponovno 1882. godine, kada je u banjalučki samostan stigao o. Ignacije iz francuskog samostana "Port-du-Salut". On je pola godine br. Luku podučavao pravljenju sira. U početku je sir pravljen samo za potrebe samostanske zajednice, a kasnije su ga pravili i za tržište Austrije i Ugarske, ali i cijele Europe. Bio je veoma tražen i odlikovan je brojnim priznanjima na europskim sajmovima. Najprije su prerađivali mlijeko s vlastitog imanja, a onda su ga počeli otkupljivati i od domaćih seljaka.
Otkud sir trapist u Banjaluci
Slavko Kirin u svome radu: "120 godina sira trapista" to tumači ovako: "Naziv sira trapista zapravo je 'rezervno' ime za sve varijante sira Port du Salut proizvedenog u francuskom samostanu Notre-Dame de Port-du-Salut (Naša Gospa od Luke spasa) u mjestu Maine u općini Entrammes. Naime, sam naziv i podrijetlo sira Port-du-Salut samostan je 1876. godine zaštitio (Véritable fromage de la Trappe du Port-du-Salut) i nije se smio nigdje proizvoditi osim u matičnom samostanu. Izrada ovog sira, doduše pod drugim nazivima, proširila se po ostalim trapističkim samostanima u Francuskoj i po ostalim zemljama, te je tako dospjela i do Bosne, odnosno Banjaluke. Sirevi su nazivani po mjestima, ili po nazivima samostana, npr. Trappiste de Belval, Trappiste de Tamié, Citeaux, itd. Tako je i prvotni naziv banjalučkog sira bio trapist Maria Stern, a poslije trapist Marija Zvijezda.
U Mariji Zvijezdi je kasnije ostala pomoćna sirana, a prava sirana razvila se u Josipovcu.
No, nije odmah išlo sve bez problema, pogotovo prve godine. Naime, zbog pomanjkanja stručnih sirara imali su u početku problema s kakvoćom sira. Stoga, opat Bonaventura Prvi 1888. godine šalje br. Dositeja u Francusku koji se u tamošnjim samostanima, a napose u Port-du-Salut, godinu dana obučava za pravljenje sira. Kad se vratio poučavao je svoju subraću, a oni su bili dužni čuvati tajnu proizvodnje. Tajnu su braća prenosila drugoj braći ili bi je ponijeli sa sobom u grob. O tome spomenuti S. Kirin piše: "Premda je u sirarstvu sir trapist bio dominantno prisutan čitavo prošlo stoljeće, u našoj stručnoj literaturi postoji vrlo malo podataka o tehnološkim postupcima izrade sira. Zbog tajnovitosti izrade, ne postoji opis proizvodnje ni izvornog banjalučkog trapista, tako da se ona može tek nagađati…"
Iz te tajnovitosti on izvlači sljedeći zaključak: "Kakvoća sira i umijeće njegove izrade počivali su najvećim dijelom na načinu njegove izrade. Naime, u proizvodnji sira sudjelovalo je desetak specijaliziranih stručnjaka. Pojedini proizvodni zahvat radio je samo jedan sirar. Svaki sirar znao je do perfekcije samo svoj dio posla, dok je posao ostalih za njega bila tajna."
Filijala Marijin Dvor
Dobar uspjeh filijale Josipovac ponukao je opata Bonaventuru Prvog da osnuje i drugu filijalu. Naime, kolonisti su se dobro gospodarski razvijali u koloniji Windthorstu (danas Nova Topola).
Tu su prve njemačke obitelji došle 24. listopada (oktobra) 1879. godine iz Essena. Ime naseobini dali su po Ludwigu Windthorstu, njemačkom političaru. Dolaskom novih kolonista naseobina je podijeljena na Gornji, Srednji i Donji Windthorst.
Trapisti su kupili 1893. godine zemlju od jednog koloniste i tu osnovali filijalu Marienburg - Marijin Dvor. Kamen temeljac postavili su 18. ožujka (marta) iste godine. Sagradili su i crkvu i u njoj slavili prvu sv. misu 18. studenoga (novembra).
I u ovoj filijali otvorili su pored ostalih gospodarskih objekata i siranu. Mještani su im i ovdje svakodnevno isporučivali mlijeko koje se oni prerađivali u sir i maslac.
Proizvodnja sira u obje filijale uspješno se razvijala. Svakoga dana otkupljivali su 2.000 ili čak 3.000 litara mlijeka. S uspješnim razvojem sirana otkup mlijeka se povećao na čak 8.000 litara mlijeka. Proizvodnja sira dostigla je godišnje 100 do 120 tona, a maslaca do 110 tona. Suvišak otkupljenog i vlastitog mlijeka pasterizirali su i dovozili u Banjaluku gdje su ga nudili na prodaju. Mlijeko je bilo veoma cijenjeno zbog svoje kvalitete, ali i zbog cijene. Naime, bilo je jeftinije nego kod drugih prodavača.
Trapist sir i na kraljevskom dvoru u Beogradu
Sir su pakirali u pakete od 4,8 kg i slali ga poštom, odnosno otpremali željeznicom naručiteljima po cijeloj Monarhiji, ali i van njezinih granica. Bili su također i službeni opskrbljivači sirom kraljevskog dvora u Beogradu.
Putopisac H. Renner piše: "Sada se samostan... bavi fabrikacijom takozvanog trapističkog sira, koji je na dobru glasu i izvozi se i u inozemstvo. Pošto samostan nema toliko krava, uzima se mlijeko za samostansku siranu ponajviše iz bliskih njemačkih naseobina".
Jedan kasniji kroničar bilježi: "Neću pretjerati ako ustvrdim da je danas Lijevče polje najrazumnije obrađeni predjel Bosne. Bosanski težaci iz okolice poprimili su nov način obrađivanja zemlje, te se danas takme s naseljenicima. Dakle svrha, koja je lebdjela o. Bonaventuri pred očima, postignuta je...".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.