VAŠINGTON - Kakva je veza između Bokskara (Bockscara), američkog bombardera B-29 koji je bacio atomsku bombu na japanski grad Nagasaki i Bosne i Hercegovine?
Ne direktna, ali veza postoji. Bokskar je jedan od važnijih eksponata Muzeja američke avijacije. Muzej se nalazi u američkoj vojnoj bazi "Rajt Paterson" (Wright Patterson) u Dejtonu, bazi u kojoj je postignut mirovni sporazum za BiH. Kada su delegacije iz bivše Jugoslavije u novembru 1995. stigle u bazu na mirovne pregovore, domaćini su odlučili da prvu svečanu večeru organizuju u samom muzeju, i to upravo ispred aviona Bokskar. Trebalo je to da posluži kao simbol, ali i upozorenje: "Nemojte se šaliti, ovdje morate da postignete mirovni sporazum, pa kud puklo da puklo"!
I prilikom prošlogodišnjeg obilježavanja 20 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, svečana večera, kojoj su prisustvovali zvaničnici iz našeg regiona i međunarodni predstavnici, organizovana je upravo pred Bokskarom, s namjerom da sve podsjeti na onu večeru prije 20 godina, kada su ispred aviona sjedili Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović...
Sticajem okolnosti da je upravo to baza u kojoj je mir potpisan, imao sam priliku da u njoj boravim tri puta tokom moje dvije posjete Dejtonu. I, naravno, svaki put sam ponovo želio da vidim taj avion, ne samo zbog istorijske važnosti, već i zbog njegove ljepote.
A sama priča o avionu dostojna je barem jednog holivudskog blokbastera.
Atomska bomba
Avion je relativno rano bio određen kao onaj koji će baciti drugu atomsku bombu na Japan. S obzirom na to da je "debeljko", bomba koja je bačena na Nagasaki, bila poprilično teška i gabaritna, trebalo je i avion prilagoditi: izbaciti nepotrebno naoružanje, smanjiti težinu i povećati prtljažni prostor za skladištenje same bombe.
Zanimljivo je i da su se posada i avion za bacanje bombe temeljito pripremali. Ne baca se atomska bomba tek tako. Avion je išao na više od deset misija prije bacanja "debeljka", a posada se uvježbavala na spravama za nišanjenje, korištenjem specijalnih uređaja za gađanje i posmatranjem gradova Kokura i Nagasaki, koji su bili određeni kao mete. Nagasaki je bio sekundarna meta, u slučaju da bombu ne mogu baciti na Kokuru.
Avion je tokom priprema više puta nadlijetao oba grada tokom lijepog vremena, a posada je uvježbavala manevre - penjanje sa visine leta od 2,7 kilometara na visinu 9,1 kilometar, s koje bi bilo sigurno baciti bombu a da sam avion ne strada.
Zadnjih nekoliko dana pred konačnu misiju Bokskar je dobio dodatni zadatak - izbaciti modele ove bombe na industrijske mete u Japanu, takozvane "tikvice", koje su naziv dobile po okruglastom obliku same bombe. "Tikvice" su bile prave pravcate bombe koje su u svemu bile identične "debeljku" osim u punjenju - one su, umjesto nuklearnog, imale klasično eksplozivno punjenje. Tri "tikvice" bačene su prije "debeljka", a jedna poslije, što se i danas može vidjeti na avionu s četiri oznake bombi ispod pilotske kabine obojene u crno - što označava bačene "tikvice" i jedne oznake u crvenom - što simboliše "debeljka".
Konačna misija bacanja bombe je krenula u rano jutro 9. avgusta 1945, u 3.50, u vrijeme kada su građani Kokure i Nagasakija spavali, potpuno nesvjesni drame koja se sprema.
Iskusnu posadu, naviklu na rizične i opasne zadatke, treslo je veliko uzbuđenje pred misiju koja će biti upisana u istoriju kao nuklearni udar koji je završio Drugi svjetski rat.
Tri dana ranije, 6. avgusta, avion Enola Gaj bacio je "mališana" - pet tona tešku, tri metra dugačku i metar debelu atomsku bombu na Hirošimu, s uranijumskim punjenjem ekvivalentnom 15 tona klasičnog eksploziva, ubivši oko 100.000 ljudi. "Debeljko" je bio bomba zasnovana na plutonijumu. Bio je težak šest tona, 3,5 metra dugačak i posjedovao je nuklearno punjenje ekvivalentno 21 toni klasičnog eksploziva.
Dramatična misija
Na samom početku misije prije polijetanja - problem. Pumpa za gorivo nije radila, što znači da posada nije mogla iskoristiti rezervna skladišta za 5.000 kilometara dugačak put iz američke vojne baze "Tinijan" na Pacifiku ka Japanu i nazad. A to je značilo veliki rizik - ako bilo šta pođe po zlu, posada se možda neće uspjeti vratiti kući. Ipak, od misije se nije moglo odustati. Prijedlog da se "debeljko" prebaci u drugi avion koji je letio u formaciji sa Bokskarom brzo je odbačen jer je ta bomba bila aktivirana i nije se smjela pomjerati, inače je mogla eksplodirati kad joj nije ni vrijeme ni mjesto.
Nakon polijetanja problemi su se nastavili u nizu jedan za drugim. Prvo nisu dočekali drugi avion na ruti prema Japanu koji je trebalo da im se pridruži. Tu su potrošili više od 40 minuta i još više dragocjenog goriva. U tom trenutku posadi je bilo jasno da se više ne može vratiti na Tinijan i moralo se razmišljati o nekoj alternativnoj lokaciji. Ali tokom leta ka Kokuri nije bilo vremena da se o tome razmišlja. Radio-vezom su obaviješteni da su se oblaci razišli nad gradom i da hitno krenu. Kada su došli iznad grada, oblaci su se nadvili i nije bilo moguće baciti bombu. Čak tri puta su nadletjeli grad nadajući se minimalnom prozorčiću kroz oblake za nišanske sprave, ali ništa! A goriva je bilo sve manje...
Na kraju bili su prisiljeni da napuste misiju i krenu ka Nagasakiju, za kojeg su još ranije znali da je prekriven oblacima. Ali moralo se pokušati! Ni nad ovim gradom nisu imali sreće: oblaci su sakrili grad i zaštitili stanovnike od zlokobne opasnosti iznad njihovih glava. Barem privremeno! Trebalo je brzo razmišljati - goriva je bilo sve manje, a protivvazdušna odbrana japanske vojske nemilice je tukla oko njih.
Odlučeno je da se bomba baci pošto-poto. Pokušaće koristiti ne baš previše pouzdane radare kako bi barem ugrubo locirali poziciju samog grada.
A onda sreća... Ili nesreća!
Nuklearni kolaps
Oblaci su se rastvorili i posada aviona je ugledala grad. Namjestili su nišanske sprave i povukli ručicu. Bilo je 11 prije podne. Bomba je letjela tačno 43 sekunde i eksplodirala na 500 metara visine. Zbog oblaka, uzbuđenja, nervoze i žurbe mjesto eksplozije je promašilo metu za oko 2,4 kilometra. Ipak, udar eksplozije je bio toliko strašan da je odmah uništio više od 40 odsto grada. Oko 800 metara od tačke udara nije ostao ni kamen na kamenu, a više kilometara dalje većina zgrada bila je uništena ili onesposobljena. Izginulo je oko 25.000 ljudi, a konačan broj mrtvih u gradu, uključujući i efekte nuklearne radijacije, iznosio je oko 80.000.
Dok su posade aviona u pratnji fotografisale eksploziju, Bokskar je požurio nazad, da pokuša naći nekakav aerodrom. Znali su da goriva nema mnogo i da treba brzo razmišljati.
Pokušaće sletjeti na bilo kakav aerodrom, improvizovanu pistu ili čak malo veću livadu na Okinavi, koja je tada bila u američkim rukama. Uspjeli su pronaći bazu Jontan, ali ni tu nevolje nisu završile. Nisu uspjeli uspostaviti radio-vezu sa kontrolnim tornjem, a jedan od četiri motora aviona je ostao bez goriva. Odlučili su da slete na silu, pa šta bude! Pucali su signalnim pištoljima u vazduh ne bi li skrenuli pažnju onih na zemlji da dolaze. Kad su dodirnuli pistu, otkazao je i drugi motor. Nagazili su na kočnice, ali uzalud. Približavali su se ogradi i parkiranim avionima s druge strane. U očajanju, okrenuli su avion za 90 stepeni. Zaškripale su gume na asfaltu i avion se nekako zaustavio u posljednjem trenutku. Za razliku od Nagasakija, posada je imala sreće.
Poslije rata, avion je prebačen u muzej u Dejtonu, na svojoj posljednjoj misiji - da upozori svijet na opasnost i posljedice korištenja nuklearnog oružja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
