Gospodine episkope, predsjedniče Odbora za Jasenovac Svetog Sabora SPC, predsjedniče Upravnog odbora Muzeja žrtava genocida, predsjedniče Komisije grada Beograda za izgradnju Memorijalnog kompleksa na Starom sajmištu.
Za razliku od prvog pisma kojim sam vam se obratio kao osnivač i predsjednik Udruženja građana Jadovno 1941. iz Banjaluke, ovaj put vam se obraćam lično.
Razlog tome ne leži u činjenici da sam nedavno dobio pismo sekretara Odbora za Jasenovac Svetog Sabora SPC, a kojim vi predsjedavate, u kome me se kao člana Koordinacionog odbora Sabranja obavještava da Sveti Sabor SPC nije udovoljio molbi da se naš izabrani član kooptira u rad Odbora.
Podsjetiću da je Sabranje udruženja potomaka i poštovalaca srpskih žrtava ratova u XX vijeku nedavno formirano na legendarnoj Kozari i okuplja tridesetak organizacija i aktivnih pojedinaca.
Ova skandalozna odluka, za čije ste donošenje na majskom zasjedanju Svetog Sabora SPC svakako bili pitani, za mene ne predstavlja iznenađenje, jer je samo jedna u nizu etapa vašeg odnosa prema angažmanu potomaka (srpskih) žrtava režima NDH na polju kulture sjećanja.
Obraćam vam se dakle lično, jer ste posljednjim istupom gurnuli šaku u moju ličnu i porodičnu ranu, koja ne zarasta ni nakon 74 godine i koja se prenosi u mojoj porodici sa koljena na koljeno.
Riječ je o izjavi: "Mislim da ćemo svi mi morati da dobrano odvagnemo svaku riječ, prošlu i buduću, u pogledu Stepinca."
Ova proročanska misao, upućena svima (svi mi), dakle kako stručnoj tako i širokoj svesrpskoj javnosti, korišćenjem glagola "morati" dobija zloslutan karakter.
Za mene, potomka jadovničkih, paških, jasenovačkih i grubišnopoljskih žrtava, ovo je zastrašujuća i zloslutna izjava jer je izrečena javno, od strane predsjednika Odbora za Jasenovac Svetog Sabora SPC, predsjednika Upravnog odbora Muzeja žrtava genocida, predsjednika Komisije grada Beograda za izgradnju Memorijalnog kompleksa na Starom sajmištu i konačno (ne znam da li sam nešto propustio) episkopa na čijem se vladičanskom prostoru nalaze Jasenovac, Stara Gradiška, Sloboština, Dereza, Voćin, Kusonje, Toranj i mnoga druga srpska stratišta.
Sada više nema sumnje da sa tih pozicija namjeravate vaša naučna promišljanja institucionalizovati, utemeljiti i sprovoditi kao državnu politiku prema tom dijelu naše istorije.
Pitam vas da li bi takva politika bila u interesu srpskog naroda?
Pita li se iko u našim institucijama, svjetovnim i vjerskim, kako je moguće da na čelno mjesto gotovo najvažnijih institucija u čijoj je kompetenciji izučavanje genocida počinjenog nad srpskim narodom i čuvanje sjećanja na njegovo stradanje, bude postavljen neko ko ima samo magisterij i to na temu istoriografije holokausta?
Ne sumnjajući u to da ćete ubrzo doktorirati, koliko znam na temu učešća Jevreja u partizanskim jedinicama, uz ovo pitanje postavljam još veći upitnik?
Podsjećam da je pojam holokaust vezan isključivo za stradanje Jevreja.
Velika je sila iza vas. Ali još veća je iznad svih nas.
Zdušno podržavate projekat uvođenja obrazovanja o holokaustu u nastavne programe srednjih škola u Srbiji i Srpskoj.
To će svakako biti korisno, ali se pitam zašto sa pozicija koje pokrivate, roda kome pripadate i vjere kojoj služite, ne radite na uvođenju u nastavu obrazovanja o genocidu počinjenom nad srpskim narodom?
Znate li, vladiko, da se u udžbeniku istorije za srednje škole u Srpskoj ne pominje Donja Gradina?
Nema u udžbenicima ni Prebilovaca, Jadovna, Paga, Garavica, Starog Broda, Šušnjara...
Ne bi li jedan od glavnih zadataka na pozicijama na kojima se nalazite trebao biti doprinos učenjem o satiranju našeg roda pravoslavnog i usvajanje tih naravoučenija u naše trajno pamćenje kao doprinos biološkom opstanku?
O procesuiranom i osuđenom zločincu na čije nepravedno suđenje i ispoljenu "hrabrost" ukazujete, čiju porodičnu tragediju ističete i neprimjereno poredite, neću pisati jer je dr Vladimir Umeljić u svom prilogu "Sveti" Alojzije Stepinac i Srbi jasno pokazao da sasvim trezveni istorijski izvori sami po sebi vagaju Alojzija Stepinca.
Pisaću samo o nekim od zlodjela učinjenih mojoj porodici, od strane hrvatskih katoličkih sveštenika kojima je po hijerarhijskoj ljestvici i sistemu subordinacije nadređen bio upravo kardinal zla, raskrinkani i osuđeni ratni zločinac.
U planu za hapšenje i odvođenje u smrt grubišnopoljskih Srba, već krajem aprila 1941. ključnu ulogu su imali lokalni župnik Petar Sivjanović i sveštenik Jakob Herjanović. Ovaj posljednji je u Zagrebu imao rođaka ustašu emigranta Ivicu Šarića kome je odnio župnikovo pismo o tobožnjoj pripremi Srba za đurđevdanski ustanak protiv Hrvata. Već sutradan je u Grubišno Polje stigla željeznička kompozicija sa 110 ustaša sa Šarićem i Didom Kvaternikom na čelu.
Zločinačko dogovaranje obavljeno je iste večeri upravo u župnom dvoru.
Ova akcija župnika Sivjanovića rezultirala je odvođenjem i likvidacijom na ostrvu Pagu i na Jadovnu 487 grubišnopoljskih Srba.
Među njima su bila oba moja djeda, njihova rođena braća i moj stric od osamnaest godina.
Župnik Petar Sivjanović za ovaj svoj postupak nije bio sankcionisan od strane pretpostavljenog mu biskupa i kardinala.
Možda ćete, vladiko, ovo čitati sa dosadom i kvalifikovati kao patetični populizam koji nema dodirnih tačaka sa naučnim pristupom i metodologijom, ali ja ne znam drugačije, a kao potomku žrtava to mi je dužnost.
Uslijedilo je hapšenje, likvidacija i iseljenje koje je izvršeno 4/5. avgusta 1941. g. U Srbiju je tada protjerano, preko logora u Bjelovaru i Capragu, oko 600 srpskih porodica sa preko 2.600 duša. Među njima su bili i dijelovi porodice moga oca i moje majke.
Ni tada se župnik Petar Sivjanović, a ni vrhovnik mu Stepinac, nisu angažovali na sprečavanju zla.
Negdje u proljeće 1942, porodica sa očeve strane je pokrštena, a on upisan u ustašku uzdanicu.
Otac je zapisao:
Mislite, vladiko, da je lokalni župnik pokrštavanje vršio na svoju ruku, bez znanja kardinala?
Septembra 1942. godine, ustaše su masakrirale i u grupama ubijale žene, starce, djecu u gradu i okolini. Tom prilikom ubijeno je preko 550 Srba. Svi su bačeni u zajedničke grobnice.
Iste godine, početkom oktobra, preko 500 izubijanih staraca, žena i djece marvenim vagonima je odvezeno u logor Jasenovac.
Među njima je bio i moj otac Milan, tada dječak od nepunih jedanaest godina.
O ustaškim koljačima u logoru Jasenovac, onima iz reda katoličkih sveštenika, kojima moj otac na sreću nije dopao noža, dosta je napisano.
Dugo bi trebalo da pišem o posljedicama koje je ovakvo istorijsko iskustvo ostavilo u porodici. One su i danas snažno prisutne.
Poznam mnogo ljudi koji imaju slična ili teža porodična iskustva.
Gotovo svako od njih u porodičnom predanju kao zlotvora ima svog "župnika".
Zar vi, vladiko, zaista mislite da mene i mnoge po iskustvu slične, možete uvjeriti da ćemo: "...morati da dobrano odvagnemo svaku riječ, prošlu i buduću, u pogledu Stepinca?"
Zar vi, vladiko, zaista mislite da ćemo se u "odvagivanju prošlih riječi" morati odreći učenja Vasilija Krestića, Milorada Ekmečića, Smilje Avramov, Milana Bulajića, Đure Zatezala, Svetozara Livade..?
Očekujete da prihvatimo da nam budu učitelji oni koji su vas učili i ovako naučili?
Bog vidi, Bog zna!
U Banjaluci, 1. septembra 2015.
(Autor je osnivač i predsjednik Udruženja građana Jadovno 1941. iz Banjaluke)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.