Biljana Plavšić, bivša predsjednica Republike Srpske, osuđena je pred Haškim tribunalom na 11 godina zatvora za zločine tokom rata u BiH.
Plavšićeva se dobrovoljno predala Tribunalu i bila je prvi srpski političar koji se izjasnio krivim. Zauzvrat, Tužilaštvo je povuklo ostale optužbe, te je osuđena na 11 godina zatvora. Na slobodi je od oktobra 2009. godine, pošto je odslužila dve trećine kazne. Biljana Plavšić kaznu je služila u švedskom zatvoru Hisenberg, koji je napustila 27. oktobra 2009. godine. Od tada živi u Beogradu.
U razgovoru za Sputnjik o danima koje je provela u zatvoru, ona je otkrila da je, iako je bila u jednom od evropskih zatvora — kao Srpkinja prošla pakao.
„Od mene se očekivalo da svjedočim protiv Slobodana Miloševića i moji zatvorski dani su bili obilježeni prietnjama, pokušajima da me uguše nekim gasom, pa do ličnog svakodnevnog vrijeđanja“, počinje svoju priču Biljana Plavšić.
Kada je stigla u zatvor, oduzeli su joj odjeću i dali sintetičku, na koju je inače alergična. Tek je na preporuku ljekara dočekala da joj daju običnu pamučnu, zatvorsku uniformu. Pravilnik zatvora bilo je prvo štivo koje je pročitala po odlasku na odsluženje kazne ali, kaže, vrlo brzo se uvjerila da je na oko sve civilizovano, a da je u realnosti sve okrutno.
„Moja čuvarka je bila muslimanka iz Bosne! Nikada mi se nije obraćala po imenu. Dvije zatvorenice koje su bile sa mnom, takođe muslimanke, dugo su me maltretirale, a pozdravljale su me sa ’Alahu ahbar‘, i prijetile da će mi presuditi Bin Laden. Pisala sam upravi zatvora zbog ovih provokacija, ali odgovor nisam dobila. Kroz ventilacionu cijev su mi ubacivali nekakav gas u ćeliju. Osjećao se strašan smrad u ćeliji, oči su mi bile crvene, iz nosa mi je curila krv, počela sam i krv da iskašljavam… Dva puta su me skoro onesvješćenu transportovali u bolnicu. To je bila ili kazna za odbijanje da svjedočim, ili prisila da pristanem da se pojavim pred sudom kao svjedok u procesu protiv Miloševića. O tome sam pisala švedskoj vladi, ali uzalud. Sve je prestalo kad sam alarmirala jednu novinarku iz Srbije koja je o tome napisala tekst“, sjeća se Plavšićeva.
O tome kakva su prava zatvorenika i kada je vjera u pitanju, kaže, najbolje svjedoči činjenica da poslije posta nije lako mogla da se izbori da se pravilo pričesti jer je kašičicu vina koju je trebalo da uzme morao da odobri upravnik zatvora više instance.
„Kad je došlo vrijeme da ostvarim pravo izlaska u grad, nisu mi ni to dozvolili, uz obrazloženje da je u gradu mnogo muslimana, pa da se ne vrijeđaju njihova osjećanja“, prisjeća se ona.
Biljana Plavšić kaže da su, s obzirom da je bila i najstariji zatvorenik, a ujedno i jedina žena u Haškom tribunalu, poslije procjene koju su doneli ljekari Svjetske zdravstvene organizacija, tadašnji ministar spoljnih poslova Srbije Goran Svilanović i pokojni premijer Zoran Đinđić, gotovo uspjeli da izdejstvuju da kaznu služi u Srbiji. Međutim, ubistvo Đinđića, kako kaže, Haškom tribunalu je na neki način dobro došlo kao izgovor da tako nešto ne odobre, jer su Srbiju, zbog ubistva premijera, proglasili državom visokog rizika.
„Moram da kažem sljedeće: Nirnberški proces je svima poznat, kao i činjenica da su mnogi Hitlerovi činovnici osuđeni na kazne smrću. Međutim, malo ko zna da je recimo Hitlerov ministar Albert Šper, jedan od petorice najviših zvaničnika nacističke vlade uz Himlera, Gebelsa, Geringa i Bormana bio osuđen na vremensku kaznu zatvora, i da je tu kaznu izdržavao u Njemačkoj, u dvorcu adaptiranom za zatvorske potrebe nadomak Berlina! Dakle, u ono vijreme i u poznatim okolnostima, Hitlerov visoki službenik je kaznu služio u svojoj državi!“, napominje Biljana Plavšić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.