Društvo

Abdulah Sidran: Kako su nastala sjećanja na Doli Bel

Abdulah Sidran: Kako su nastala sjećanja na Doli Bel
Abdulah Sidran: Kako su nastala sjećanja na Doli Bel
Mirsada Lingo

Abdulah Sidran, akademik, jedan od najvećih pjesnika u Bosni i Hercegovini, upravo je izdavaču povjerio novi rukopis. Riječ je o zbirci poezije "Morija" u kojoj se nalazi 56 pjesama što govore o naprasnim, epidemijskim, umiranjima ljudi u Sarajevu, nakon rata, u periodu 20002006.

''Donio sam vam ove moje pjesme da pročitate! Imam samo dvije kopije, jedna je kod izdavača (`Svjetlostkomerc`, Sarajevo), druga će evo biti kod vas`, govori Sidran dok nam predaje rukopis.

Našli smo se u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. Dok se sprema da priča o svom životu govori:

`Vjerujem da većina čitalaca 'Nezavisnih novina', iz filmova 'Otac na službenom putu' i 'Sjećaš li se Doli Bel' poznaje dobar, ili najbitniji, dio moje biografije`.

Ipak, počinje priču o djetinjstvu, životu, smrti, ocu.

Adekvatan početak priče iz djetinjstva Abdulaha Sidrana bila bi, kako sam naglašava, pjesma koju do sada još niko osim njega i njegova izdavača nije pročitao. Njeno ime je `Mirisi`.

Mirisi

Počeo sam oko sebe
širiti miris
Mehmeda Sidrana
Može to
svašta da znači
a ne mora
značiti baš ništa
ionako sam
koliko
Boga mi
već trinaest godina
stariji od njega
oca svoga
rođenoga
i čiji ću
nego njegov
predsmrtni miris
oko sebe širiti

DJETINJSTVO

`Nisam ni iz kakve plemićke porodice. Otac mi je bio mašinbravar. S Vratnika je silazio u nanulama, kako je on meni kazivao 'niz Vratnik u čaršiju'`, priča Sidran. Njegova loza, porodica Sidran, prema porodičnom tumačenju i tradiciji, a i onome što ima u knjigama (Stevan Dedijer, Hercegovina u 19. stoljeću), porijeklom je iz Nevesinjskoga polja, u kome je bilo selo Biograd, koje je opet imalo 18 zaselaka.

`Iz jednog od tih zaselaka potiču Sidrani. Godine 1903. iz tog dijela Hercegovine u Sarajevo došao je Hasan Sidran, otac moga oca Mehmeda. Bila je to jedna od posljednjih muslimanskih porodica - kako piše Dedijer - koje su posljednjih desenija 19. vijeka, što milom što silom, napuštale te krajeve. Prodao, dakle, zemlju i u Sarajevu i u Kiseljaku kupio šta mu treba. Moj otac, Mehmed, rodio se 1915. u Kiseljaku. U mojoj kući ocu smo govorilo `tata`. Malo evropske mode, malo partizanije. I sad kažem tata kad o njemu govorim, ali ne branim svojoj djeci da me zovu babo. To je sasvim prirodna promjena, u našim traumatičnim godinama`, priča Sidran. Prisjeća se da je bilo mnogo djece u porodici njegova oca.

`Ne pamtim nenu, osim u nekoj sumaglici pored nekog šporeta 'fijakera' kako sjedi na podu. Mnogo je bilo djece. Moj tata Meho, Mehmed, završio je mašinbravarski zanat u Željezničkoj radioni (tako se to onda zvalo). Brat stariji njegov Abdulah, po kojem sam ja i dobio ime, bio je tipograf - slovoslagar. A treba znati da se u ta doba, sasvim prirodno, takva vrsta zanatstva smatrala intelektualnom u odnosu na ostale. Jer onaj k'o barata slovima, slaže knjige, sigurno nije isto što i neki drugi zanatlija`, kaže Sidran. Priča kako je u očevoj porodici bio još i njegov stariji brat Ibrahim sa jednom čudesnom sudbinom koja, kako sam kaže, ipak, nije za ovu priču.

`Abdulah, drugi brat moga oca, bio je komunista, predratni, on je u ilegalni rad uvukao i mog oca, ali je 1943. godine stradao u Jasenovcu`, kaže kratko Sidran.

Sidran je, kako je zapisano u dokumentima, rođen 29. septembra 1944. godine u selu Binježevo kod Sarajeva. Međutim...

`Te jeseni, kada sam rođen, saveznici su bombardirali Sarajevo. Valjalo je grad osloboditi od germansko-ustaške okupacije. Paradoks vam je to. U ovome našem posljednjem ratu ljudi su iz sela bježali u gradove da se sklone od rata, a u Drugom svjetskom ratu, ljudi su iz gradova bježali u sela kako bi se sklonili od nemani koja se zove rat. Tako je meni upisano da sam rođen 29. septembra u selu Binježevo, pokraj Sarajeva. Zapravo sam rođen tri dana kasnije, 2. oktobra 1944. godine. I jedan i drugi datum rođenja idu u horoskopski znak Vage, pa onaj k'o to voli njemu se ništa ne remeti. Međutim, pitanje je zašto je to tako upisano? Pod tim okupacijskim uslovima funkcionisale su sve službe. Penzije su redovno dijeljene, voz išao i tramvaj, pa tako i dječji doplaci. Tako se moj tata, dobri Mehmed Sidran, dosjetio, ako me prijavi tri dana ranije to je jedan doplatak više. To vam je porodično pripovijedanje, ni ja ne mogu znati šta je prava istina, ali mi to 100 posto liči na 'trikove' moga oca......`, priča Sidran. Iz Drugog svjetskog rata, njegov otac Mehmed izlazi kao afirmisani, jak sindikalni borac, komunista, ilegalac.

`To je bilo krupno. Ilegalac se mogao pisati sa velikim I. Mnoge poslove je obavljao. Država ga unaprijedi u pomoćnika ministra za radnu snagu. A to je kao ministarstvo privrede, nešto veoma visoko i jako u podjeli vlasti. Postoji kuća u Ulici Valtera Perića, eno je i sad živa, što joj je okrugla spoljašnost. Tu smo imali lijep stan, preko puta tatine kancelarije. To vam je odmah bio dokaz da je bio neka zvjerka, važan. Tu se dogodilo ono što je filmovano, kao 'Otac na službenom putu'. Nakon 'zvorničke epizode', mi smo taj stan izgubili i po povratku iz Zvornika stanujemo u barakama na Kovačima. To su bile tri barake pored Ogreva - teško mi je o tome i govoriti. U Ogrevu su tada teret vukli konji, jer nije bilo teretnih kombija - kamiona. U tom dječaštvu, nisi više dijete, a nisi ni mladić. Otuda sam crpio tematiku iz koje je nastao film 'Sjećaš li se Doli Bel'. U glavnim biografskim elementima nisam ništa slag'o`, priča Sidran. Dakle, iz Zvornika se vraćamo ne onako kako je dato i 'Ocu', nego u te žalosne barake nad Kovačima, a ja upisujem peti razred osnovne škole, gore u Saburinoj ulici. Prvi mi je dan škole. Bilo je prozivanje i ti odgovaraš ko si i šta si po nacionalnosti i ja reknem Srbin, a cio razred u smijeh. Nisam mogao ništa shvatiti. Zašto mi se smiju? Bio sam u Zvorniku, završio tamo drugi, treći i četvrti razred. Tamo nas tako naučili, čak sam navijao za Zvezdu... I dođe odmor školski tog prvog dana. Saburina škola ima veliko dvorište i imaju tri stepenika između gornjeg i donjeg dvorišta, a ja gdje ima neki ćošak gdje me niko živ ne vidi i plačem. Ne mogu shvatiti što mi se smiju. Ali tamo gdje sam se sakrio nađe me i priđe mi, dječak. U zadnjoj klupi je sjedio i najvisočiji je bio u razredu, a od svega toga pamtim da se zvao Enjo. I neka mi oprosti Bog i on ako je živ, jer je mucao. Pita me on, mucajući: 'Kako je to moguće? Abdulah - a Srbin???`. I u njemu je neka tuga, nije došo da me muči. `Otkud ja znam kako je to moguće?` Pa dodam, sve plačući: 'Čim mi se smijete, onda nije moguće.' Sve su to kao djetinja posla, a zapravo istine koje mnogo toga govore. O tome sam mnogo godina razmišljao. Zašto mi nije prišao niko drugi nego on koji muca? Shvatio sam da hendikepirani razumije hendikepiranog. U toj školi sam bez ikakvog probelema bio odlikaš. Nisu mi trebale ni knjige, ni teke. Sve naučim dok slušam kako drugi odgovaraju i predaju. Ali, kad sam krenuo u gimnaziju, već nisam odlikaš. Vrlo dobar, u prvom. U drugom, kehnem na polugodištu. U trećem propadnem na godinu. Nemam šansu ni za popravni, jer imam tri keca, koja bi se dala riješiti, ali se ne da riješiti to što i iz vladanja imam kečinu. Izgleda da sam se u gimnaziji sasvim predao pubertetu`, priča Sidran.

Kada je ponavljao treći razred gimnazije, to je za njega bio prijelomni trenutak. `To je bio trenutak koji je, na neki način, odlučio šta će od mene biti. Nije ni ovako ništa važno nastalo`, u šali dodaje dok se polako prisjeća prvog dana u novom razredu nakon što se ponovo upisao u treći razred.

PRELOMNI TRENUTAK

Kada je pao na godinu, njegov otac je već ležao na samrtničkoj postelji.

`Dogodilo se da ja prvi dan školske godine u novom sam razredu. Moj IIIc profur'o je gore. Odoše za četvrti svi, a ja sada dolazim među novu raju. Kad tamo - razredni mi starješina neki prelijep, genijalan mladi čovjek. Mnogo godina kasnije saznat ću da su oni u školi veoma razumno, inteligentno baš njemu dali da budem u razredu, jer ako će iko popraviti mene i moje nevaljaštine, moja bježanja iz škole, moje šprdačine, onda će to biti on... Volio sam više dobar vic napraviti nego ikakvu prolaznu ocjenu dobiti. Ali time se ne falim, jer to je jedna vrsta stupidnosti dječjeg bića. Trenutačni efekat odličan, a svaki drugi poguban. Nakon prvog dana u školi, tata već na samrtnoj postelji, jedva ruke miče, kraj njegove glave ima nahtkasna i tu stoje njegovi lijekovi i šerpica sa injekcijom, a to smo mi kao djeca morali otkuhavati, tu injekciju i tu iglu, jer nije toga bilo, pa nekoliko puta na dan morfij ubrizgavati u njegovo tijelo koje je potpuno izranjavljeno od injekcija. Pita me - jer i kad je umirao bio je pri punoj svijesti i pameti: 'Ko ti je sad razrednik?' Kažem: 'Jedan divan čovjek, prekrasan!` 'Kako se zove?'. Odgovaram: 'Juraj Marek!' Odjednom tata zamahnu rukom i sve sruši što je mog'o sa nathkasne i kaže: 'Zar ta pička?', a majka veli: 'Onaj divni čovjek!'`, priča Sidran.

Objašnjava kako je njegov razredni starješina Juraj Marek, nezavršeni student arhitekture iz Zagreba, a Bosanac, otišao u partizane. Kada se vratio iz partizana k'o nesvršen student bio sekretar Četvrtog reona na Marindvoru. Ličio sasvim na Pitera O'Tula.

`Razmišljao sam koji je sad klinac mom ocu da misli da je taj moj razrednik, kako on reče p..... a. Tada nisam znao da ga moj tata pamti s Golog otoka, jer su oba tamo bili. Na Golom otoku Juraj Marek je bio jedan od prvih tamošnjih nesretnika koji je revidir'o, a to je značilo da je potpisao dokument u kojem priznaje da se kaje, te da nije to što je bio, nego da je sad ovo i da će to.... Dobio je status kapoa, a to znači komandant sobe, sobni starješina. Ja tad ne znam ništa, jer svi su IB-ovci, kad su otpuštani, potpisivali dokument o obavezi šutnje. U Srbiji je o ovome izdano pet, šest lijepih knjiga, u Hrvatskoj jedna. Suština je u tome da je svaki preživjeli, dakle svaki živi, slobodni čovjek koji je boravio na Golom otoku, za cio život za vratom imao dvojicu ljudi koji su bili zaduženi da u slučaju napada Sovjetskog Saveza na Jugoslaviju likvidiraju svakog k'o je prošao Goli otok, nevažno je bilo njihovo pokajanje i kasnija, eventualna, rehabilitacija...`, priča Sidran.

A o tome kako je Abdulah Sidran pao na godinu i zašto je postao književnik, govori jedna njegova pjesma koja nosi naslov `Molitva za Zoju Rusanovu`. Ovo je dio iz te pjesme:

Između klupa, šeta dobra Zoja Rusanova, ali
ne vidi kako Sučić i Sidran po dva prsta guraju
u plafon. Neće da nas pita. Ne da joj njena visoka,
belogardejska principijelnost! S kojom ne ide
smisao za humor. Da ga je imala, imalo,
kazala bi: A bezmene, a dalje?, pa nas nekako,
ipak, malkice propitala, u čudu stala, i dvojke
nam dala. Al – jok! Nego pelikanom, u dnevniku,
podebljava one naše, sad: zaključene ocjene.

Ninoslav otišao na popravni, ja kehnuo. Nagodinu.

Moralo, valjda, tako biti: Nisu mi valjale ni hemija, ni
Matematika, a iz vladanja imao - nulu!

Kod kuće, fasujem teške batine. Baška od oca,
ujutru, baška od starijeg brata, popodne. Majka,
ni takla me nije. Nego svoje tijelo podmetnula,
da me koja jaka šaka - mimoiđe.

Na tavanu, rane ližući, otplačem cio taj
predugački dan: utorak, šesnaesti juna,
hiljadu devetsto šesdeset i druge.

Pred samu ponoć, obrišem suze
i čvrsto odlučim
da idem
u književnike.

I PJESNIK I MANGUP

Sidran kaže kako se dobro sjeća prve pjesme koju je napisao.

Dodaje i da je to bilo vrijeme njegova prvog zaljubljivanja.

`Bila je to moja treća 'prva ljubav'. Treba sasvim glasno kazati da fenomen zaljubljivanja nije uopšte omeđen uzrastom. Ja sam bio zaljubljen kad sam imao tri godine, normalno je biti zaljubljen i u četvrtom osnovne, ko drugčije misli - taj ne umije misliti ili mu je duša suha. Prvu pjesmu sam napisao kada sam bio zaljubljen u Aišu M. Otac joj bio dobar fubaler, u 'Želje'. Ona se kasnije udala za jednog našeg dobrog slikara. Bila je mnogo visoka, na oca, ali to nije bilo bitno u ta doba. Imao sam 14 godina i bio sam potpun o svjestan da mi je ona nešto specijalno značila. Moglo je niz našu ulicu Patke, sići milion cura, ali meni bilo sasvim drugačije kad ona silazi i prolazi. Pa sam jednog dana u sebi izgovorio nešto, a to nešto je glasilo ovako: 'Ona je prošla. Ja sam samo oborio glavu. Kada se vraćala nisam je vidio zbog suza u očima'. To je prva moja pjesma. I kad je Rešad Hadrović u gimnaziji pokrenuo gimnazijski list 'Polet', pošto sam lijepo pisao pismene radove, rekao mi je: 'Daj nešto ovamo'. Onda se sjetim da ima to u mojoj glavi, pa mu ispišem i dadnem. To je jedina pjesma i jedino što sam ja objavio u gimnazijskom listu 'Polet' s potpisom Avdo Sidran, jer tada nisam znao da ću biti književnik, pa sam upotrijebio kućno ime, ono ime kojim me zovu moji bližnji i moji drugovi - Avdo`, priča Sidran.

Paralelno s pisanjem pjesama i pohađanjem gimnazije živio je uličarski život, a otac ga je skoro uvijek hvatao u njegovim nevaljalštinama.

`Juraj Marek, moj razredni starješina pisao je dopisnice u kojima moju majku poziva na razgovor, a ja sam ih skrivao u džepovima. Nikad ih materi nisam pokazivao. On me pita što mati nije došla, a ja kažem da ne znam. Taj Marek je prokužio ko sam i šta sam ja i u lošem i u dobrom smislu. Tako jednom, kad me uhvatio u školi, odvede mene Marek svojoj kući. To je najljepše što sam doživljavao u tim gimnazijskim danima. Pita on mene: 'Hoćeš li cigaru?'. 'Hoću!', kažem. Pita: 'Hoćeš li konjak?' Kažem: 'Hoću'. Meni 16, 17 godina, on mi razrednik, a svi mu zidovi prepuni knjiga. Knjige su me uvijek uzbuđivale, možda i više nego ženske. Iz svake knjige vire papirići. Njegove bilješke, za nastavu. Bio je potpuni genije. Predavao je srpskohrvatski i književnost, zanemario, dakle, nakon robije, ono što je u Zagrebu započeo, arhitekturu, nego završio književnost i jezik, i postao jedan od najboljih - valjda baš najbolji u Sarajevu - profesor toga`, kaže Sidran i nastavlja:

`Ta priča, sa Jurajem Marekom, četvrta je priča iz mog ciklusa koji počinje sa scenarijem 'Sjećaš li se Doli Bel', nastavlja 'Otac na službenom putu' , 'Prvi put s ocem na izbore' i završit će se, ako Bog da, scenarijem 'Otac je kuća koja se ruši'. Najkraće: dok u kući gubim svoga biološkog oca, u školi, izvan kuće, stičem duhovnoga oca, koji u meni prepoznaje nekakvu darovitost, spasava me od ulice i polukriminala i od mene pravi kakvog-takvog čovjeka. U četvrtom razredu gimnazije imao sam dvanaest predmeta i jedanaest dvica i jednu peticu. Bili smo generacija koja polaže maturu. Imali smo u trećem i četvrtom izbornu nastavu, a ja sam bio u prednosti jer sam treću godinu ponavljao i to sam već prošao, a za `izbornu nastavu` sam odabrao književnost i jezik. A na toj izbornoj se ozbiljno studirao Andrić i Krleža. E, tu sam bio najjači, jer sve sam to već prošao i znao sam sve. U četvrtom razredu, pod Marekovom rukom, ja sam svoj maturski rad napisao s lakoćom. Doduše, kupio sam pisaću mašinu, koju do tad prije nikad nisam vidio i pisao, sve ubadajući po njoj su dva prsta. Pročulo se kako sam dobar i onda sam barem sedam-osam maturskih radova pisao drugima, za lovu. I naplaćivao, 3.000 dinara za siromašne, a od jedne bogatije sarajevske familije, za maturski rad njihove kćeri uzeo sam 15.000 dinara. Toliko sam se u tome izvještio, da mi, ako se radi o Andriću, nije trebalo više od tri-četiri-pet dana, da uradio bilo koju temu`, priča Sidran.

Ističe kako je rano, još prije polaska u školu, naučio čitati, bilo mu svejedno čita li ćirilicu ili latinicu, te da mu nije bilo teško odbraniti maturski rad i položiti maturu.

`Nije postojalo možda ništa, iz klasične svjetske književnosti, a da već nisam bio pročitao. Moj razrednik, unatoč svim mojim dvicama iz svih predmeta, ocijenio je moj maturski 'Andrićeve pripovijetke sa tematikom turskog perioda' peticom. Za raju sam napisao sedam maturskih radova. To je prokužio Marek. Tata mi je tada bio živ i konsultovali smo se koji studij da upišem`, kaže Sidran.

Biće to književnost, nastavlja Sidran, i vraća se na događaj s maturske proslave na tarasi hotela `Kristal` na Ilidži.

`Nekim slučajem sjedio sam na maturskoj proslavi do razrednika. Već sam bio popio koje piće više. Rekao sam mu: 'Razredniče, mi svi pjevamo, recite mi neku Vašu pjesmu koju Vi najviše volite da zapjevamo', a on kaže ovako: 'Sinoć mi dragi prolazi, konjem mi cvijeće pogazi. Haj, haj žalosna ja, bez svoga dragana...' Melodijski to je savršeno, ali tematski, nije mi jasno zašto je baš to odabrao. Sad mi je jasno, neka nema politike, sve drugo može. Ali mene žulja to njihovo, oko Golog otoka, o čemu mi ništa ne kazuju ni otac ni razrednik. Plačem, stavio glavu na njegovo lijevo rame. Pita me: `Šta je, Avdo? ` `Recite mi, molim Vas, zašto Vas moj tata mrzi?` A on meni kaže: `Avdo, ti ćeš to sam, svojim putem, dokučiti, ali treba mnogo godina proći pa da ti ja o tome budem govorio`.

Iz Sidranove nove knjige, MORIJA, odabiremo pjesmu:

 

Nije umro
edib krkbešević
nego je sahranio
ženu halidu
pa je sahranio
šćer svoju amru
onda je ispratio
sina elvedina
snahu i unuku
na avion
u australiju
u zraku
dugo stajala
nebu uperena
njegova ruka
prazna
i sama
oči mu
u avion gledale
kako ode
ako je neko
iz aviona gledao
dolje
i unatrag
u butmirski beton
nikad nije vidio
sitnijeg čovjeka ni krupnije
ljudske samoće

A Sidran nastavlja:

`Nije mi ovoga časa jasno hoću li u budućem scenariju raditi 'fleš-bekove', u kojima bi se 'poslikalo' zbivanje na Golom otoku, vjerovatno hoću, sad se sve smije, ali me mami, privlači i vjerovatno neću odoljeti potrebi da iz te filmske priče (polovica šezdesetih godina) 'skočim»' u futur i pokažem kako je završio, 1992, moj divni razrednik. Vidio šta dolazi, pokušao se ubiti u aprilu, pa ga nekako spasili. A uspio, u drugom pokušaju, u avgustu. Obilazio sam njegov grob, na 'Lavu'. To se groblje - do dolaska nacionalnih-nacionalističkih (neka bira ko kako hoće) stranaka na vlast - zvalo Partizansko groblje. Grob moga oca je desno od 'Lava', petnaestak metara, Marekov lijevo, pet-šest metara, malo naviše. Zapalim cigaretu na očevom grobu, prošetam do Marekovog, a cigareta još ni do pola nije izgorjela.`

San o Rajku Nogu i Emiru Kusturici

Kaže da često sanja svoje `bivše prijatelje`.

`Ima tu nešto sasvim čudesno. Nijedan mi od svih onih koji su na neki način izdali ono što je Bosna, što je Sarajevo i što sam ja kao osoba, niko od tih osoba u moje sanjanje, u moj san, ne dolazi ni po čemu šta je iz ovog doba, od '92. naovamo.

U san mi dolaze onakvi kakve ih po dobru pamtim. Bogzna koliko sam se puta u snu nalokao sa Rajkom Nogom. U podsvijest - iz koje valjda izranja sanjanje - nije stiglo da uđe njegovo četništvo. Sa Kustom, njega sam sanjao vjerovatno stotinak puta, pičim na motoru, planiramo nove scenarije, nešta raspravljamo, posvunoć. Nema, u podsvijesti, njegovog izdajstva. - Baš bi bilo zanimljivo saznati kako oni sanjaju svoj pređašnji (predratni) život ? Oko Rajka, sjetih se jedne strašne priče.

Došo Rajko iz Beograda u Sarajevo, na kongres srpskih intelektualaca. Taj kongres se povijesno tumači kao nekakvo `zeleno svjetlo` `srpskom narodu` da krene u rat protiv komšija. Na putu do hotela `Holiday Inn` u kojem se kongres održavao, Rajko sretne svoga nekadašnjeg velikog prijatelja, advokata Mustafu č

STOP!

nije sloboda govora

zalbe.vzs.ba

Govor mržnje je krivično djelo!

huškanje, diskriminacija, prijetnje i uvrede po nacionalnoj, vjerskoj, rodnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi

neće biti tolerisane

na našem portalu

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije