Društvo

Karavlasi u semberskoj ravnici

Karavlasi u semberskoj ravnici
Karavlasi u semberskoj ravnici
Srna

BIJELJINA - Karavani nevoljnika i prognanika nekada su u sembersku ravnicu dolazili s juga, iz Hercegovine i stare Crne Gore, i to su bili preci današnjih Semberaca.

U ovu ravnicu su nekada došli i Romi, Slovaci, Nijemci, Karavlasi i drugi narodi. Većina ih se zadržala i odomaćila u ovom kraju.

Tako nešto događa se i u naše vrijeme, kada je iz ratom zahvaćenih dijelova BiH i Hrvatske u Semberiju došlo više od stotinu hiljada protjeranih Srba.

Ipak, najzanimljivija je priča o Karavlasima, vrijednim i tihim ljudima, zanatlijama i muzičarima - kojima je Semberija nova postojbina. Prava istorijska priča.

"Karavlasi su u naše krajeve došli početkom devetnaestog vijeka iz Vlaške u Rumuniji. Sada su naseljeni u selima Batković i Modran kod Bijeljine, te u Malom Sitnešu kod Srpca, Dragaševcu kod Vlasenice, Vozućoj na planini Ozren, u Devetinama kod Prnjavora i Ostružnji kod Doboja. Sada u Batkoviću, naselju nadomak Bijeljine, živi veliki broj Karavlaha u oko dvjesta kuća, a među njima je i oko tridesetaak porodica njihovih sunarodnika, koje su početkom otadžbinskog rata došli iz Federacije BiH, iz sela Maoče na obroncima Majevice", kaže istoričar Dejan Ćosić.

"Prema pripovijedanju moje babe, u Semberiju su nekada došla dva brata iz Rumunije, iz okoline Temišvara, i smjestili se u Velikoj Obarskoj. Pošto su se bavili izradom predmeta od drveta, tu su se malo zadržali, jer nije bilo mekog drveta, pa su se naselili u susjednom Crnjelovu. Živjeli su u zemunicama i bavili se svojim starim zanatom - izradom korita i posuđa za domaćinstvo od mekog drveta. Ni tu se nisu dugo zadržali, jer je teren bio podvodan, pa su se trajno nastanili na periferiji Batkovića, prema gradu Bijeljini. Sada su tu prostrana polja, a kada su naši stari doselili, bila je tu velika šuma", kaže Stojan Čolić, najstariji i najugledniji Karavlah u Batkoviću.

Batkovljanski Karavlasi poodavno su prestali da obrađuju drvo. Mnogi od njih su se bavili muzikom, a sredinom prošlog vijeka otišli su na rad u Švedsku, te nešto manje u Austriju i Njemačku. Najveća skupina ih je u Geterborgu u Švedskoj. U Batkoviću su izgradili najsavremenije kuće, a obradivu zemlju su, zbog zaposlenja u inostranstvu, dali komšijama - batkovljanskim poljoprivrednicima u zakup.

Karavlasi u Semberiji bili su uvijek na dobrom glasu - čestiti i pošteni ljudi, vrijedni i iskreni. Većina ih slavi krsnu slavu Svetu Petku, a manji broj Svetog Nikolu i Đurđevdan.

U Batkoviću su najpoznatije karavlaške porodice: Čolići, Jovanovići, Krstići, Radosavljevići, Parangaševići, Vasiljevići, Vasići, Markovići, Stankovići, Dudići, Kusonjići, Maihajlovići, Mitrovići, Vasiljkovići, Savići, Petrovići, Stankići, Kalinovići, Čumići, Marinkovići, Stojanovići, Stevanovići i Đorđići.

Karavlasi se  podjednako koriste srpskim i rumunskim jezikom, odnosno dako-rumunskim dijalektom, ali sve češće srpskim jezikom.

"Karavlasi, a nazivaju ih još i Crnim Vlasima, pravoslavne su vjere, pa ta njihova dvojezičnost dovela je do zabune o etničkom identitetu. Naime, Karavlasi, starosjedioci u Batkoviću, tako imaju trojni etnički identitet. Izjašnjavaju se kao Karavlasi, ali i kao Rumuni i Srbi. Karavlasi iz Maoče u međusobnom razgovoru koriste isključivo rumunski jezik, a u razgovoru sa ostalim narodima srpski jezik, pa se izjašnjavaju i kao Rumuni i kao Karavlasi. Tako im je jezik, uz religiju i dva vijeka zajedničkog života sa Srbima u Semberiji, imao ključnu ulogu u formiranju identiteta Karavlaha u Batkoviću", kaže Dejan Ćosić.

Veliki broj Karavlaha, zaposlen u inostranstvu, ljeti se obično odmara u svojim kućama u Batkoviću, zidanim prema najsavremenijim građevinskim normama. Dolaze i o drugim praznicima i zgodama u ravničarski zavičaj, jer među ostalim Sembercima imaju veliki broj prijatelja, pa možda i zato ovu ravnicu prihvataju za svoj pravi zavičaj.

Tako je i sa svim ostalim nevoljnicima kojima je ravnica postala novi zavičaj. U njoj se pjevaju krajiške, ličanske, hercegovačke, vlašićke, majevičke, romske, karavlaške i druge pjesme. A onda se vremenom nekako izjednače, povežu se, utope se jedna u drugu, pa im se ne može prepoznati porijeklo - potekne semberska, ravničarska pjesma.

Tako je oduvijek bilo u ravnici između dvije rijeke. Bilo i biće. Tako joj je, valjda, nekad usud dao.

STOP!

nije sloboda govora

zalbe.vzs.ba

Govor mržnje je krivično djelo!

huškanje, diskriminacija, prijetnje i uvrede po nacionalnoj, vjerskoj, rodnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi

neće biti tolerisane

na našem portalu

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije