Evropski lideri su se, sasvim iznenada, probudili u jednoj novoj realnosti na Balkanu. Naime, na nedavnom samitu naglasili su potrebu za povećanim EU angažmanom kako bi se održala stabilnost, ali i kako bi odbili ruska nastojanja za uticajem u regionu.
Međutim, geopolitička situacija balkanskih zemalja ne bi trebalo da bude iznenađenje za bilo koga. Jer, na kraju krajeva, sve postotomanske frakture - od Bihaća u Bosni pa do Basre u Iraku, iznova i iznova su izbor regionalnih, ali i globalnih nestabilnosti još od sloma starih carstava prije više od jednog vijeka.
Kada su se Habsburško i Otomansko carstvo urušili krajem Prvog svjetskog rata bilo je pokušaja da se uspostave savremene države na Balkanu, uprkos nacionalnoj i kulturološkoj raznolikosti ovog regiona. Od tada nacionalizam je u više navrata sukobljavao sa regionalnim mozaikom civilnog života, podstičući jedan sukob za drugim.
Jugoslavija, poput država koje su uspostavljene u Levantu i Mesopotamiji, je stvorena da savlada sve političke kontradiktornosti; ali zločini - poput Smirne, Srebrenice ili Sindžara, ostali su konstantna karakteristika postimperijalističkog života.
Jugoslavija je srušena početkom devedesetih, kada su pokrenuti brutalni ratovi od Hrvatske sve do Kosova. Pojavom sedam novih - međusobno antagnostičkih država - bilo je jasno da će regionalna stabilnost ovisiti o novom okviru, tj, EU. S obzirom na to da je uspijevala da riješi brojne nacionalističke konflikte, EU je dobila zadatak da premosti višegodišnje nacionalističke podjele u regionu i uguši etničke sukobe.
Na EU samitu u Solunu 2003. godine delegati su se svečano obavezali da će uvesti sve balkanske zemlje u blok i učiniti ih svojim članicama. Ovo obećanje je bilo tako teško održati, baš kao što je bilo teško i dati samo obećanje. Kada su riješeni gorući problemi na Balkanu, EU lideri su pretpostavili da su obezbijedili mir u regionu. Od tada njihov pristup na Balkanu se odnosio na suštinsko održavanje statusa kvo.
Nakon što je Žan-Klod Junker postavljen za predsjednika Evropske komisije 2014. godine, on je potvrdio taj status kvo, objavljujući da u EU neće biti proširenja narednih pet godina.
Njegova izjava je bila tehnički korektna, ali politički katastrofalna. Svjetlost, kojom su vođene reforme i integracije, tada je iznenada ugašena, i tako je opet došlo do uzdizanja nacionalizma. EU je, u međuvremenu, postala fokusirana na trenutne finansijske probleme jer su se države članice našle u dugovima.
Proveo sam dosta vremena na Balkanu u poslijeratnim godinama. Između ostalog, bio sam specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju, potpredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije, visoki predstavnik za BiH, i konačno, specijalni izaslanik generalnog sekretara UN-a za Balkan.
Prošle godine sam se vratio u BiH, boravio sam tamo nezvanično, i neko me pitao da li će se vratiti rat u region. Na prvu, odbacio sam to pitanje svojim izričitim odgovorom: "Nema šanse". Ali, kako su mi i ostali počeli postavljati to isto pitanje, već nakon petog identičnog pitanja postao sam zabrinut.
U svakom slučaju bio sam u pravu kad sam ustvrdio da se ratovi, poput onih iz devedesetih neće vratiti, jer su uslovi danas daleko drugačiji od onih kakvi su bili tada. Međutim, kako smo u više navrata posvjedočili, usijane glave pojedinaca mogu zapaliti požar, koji se teško može obuzdati. Jednom davno u Sarajevu jedna jedina osoba - Gavrilo Princip pokrenuo je ono što će kasnije prerasti u rat. Danas, kada region postepeno postaje zapaljiv, ta varnica bi mogla ponovo da se zapali, ovaj put možda u Skoplju.
Dakle, šta treba učiniti? Za Evropu, jedini put naprijed jeste da još jednom potvrdi svoju moć obuzdavanja, dok će istovremeno ubrzati proces evropskih integracija. Kako bi se odgovorilo na rizike na Balkanu, EU mora jasno pokazati da imaju i volju i sredstva da djeluju, recimo, razmještajući EU "Battle Groups" po regionu gdje bi vršili vojne vježbe. Ovo bi svakako poslalo snažnu poruku da vojne snage više nisu "papirni tigrovi" te da je EU sposobna i za nešto drugo, osim da ostane na riječima.
Dalje proširenje EU je takođe imperativ. Kako su samo Slovenija i Hrvatska ušle u EU, uvođenje ostatka zemalja u članstvo je nešto za šta će svakako trebati vremena. Ipak, reforme su neophodne kako bi ove zemlje postale spremne za članstvo u EU, i te reforme treba da budu ubrzane.
Primjera radi, mogli bismo načiniti nešto slično "EU Istočnom partnerstvu" i stvoriti, recimo, balkansko partnerstvo, s tim da će članstvo uvijek biti tu, na stolu. Istovremeno, EU treba da poveća svoj politički angažman u regionu. Može početi posredovanjem manjih pograničnih sporova, kako ne bi dozvolili da se otmu kontroli.
Evropski lideri imaju očigledan izbor na Balkanu; ili riješiti problem ili čekati da se problem razračuna s njima.
(NEW VISION)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.