BIJELJINA - Do manastira Tavna lako se stiže asfaltnim putevima iz Bijeljine, Loznice, Zvornika i Ugljevika. Smješten je u živopisnom kraju, gdje se susreću planina Majevica i semberska ravnica. Ispod manastirskog imanja teče rječica Tavna, pritoka Drine.
Pouzdano se ne zna da li je manastir dobio ime po ovom vodotoku ili obratno. Legenda veli da je ova čista planinska rječica, nakon nekog teškog boja, pocrnila od krvi. Potamnila je, pa je dobila ime Tamna, a kasnije nekim čudnim glasovnim promjenama sadašnje ime Tavna.
Bilo kako bilo, Tavna je sinonim za duhovnost, opstanak, čovjekoljublje, pravoslavlje, izdržljivost i zajedništvo. Tako oduvijek. Sve vrijeme postojanja bila je dolazište i polazište, hranilište i konačište, bolnica i zaštita - duhovno i tjelesno iscjelište.
"Narodno predanje, ne bez osnova, nastanak manastira pripisuje vremenu Nemanjića - tačnije, kralja Dragutina, koji je upravljao i ovim krajevima, a bio je poznat i po imenu 'sremski kralj'. Glasoviti Tronoški i Pećki rodoslovi kazuju da su manastir Tavnu, u selu Banjici, podigli Dragutinovi sinovi Vladimir i Uroš. Današnja manastirka crkva sagrađena je na mjestu prvobitnog hrama, pa je svakako starija od crkava i ostalih manastira u ovom kraju. Pominje se još u najranijim turskim defterima iz 1533. i 1548. godine, a od 1548. do 1586. pominje se izričito kao manastir", kaže arhimandrit ovoga manastira otac Lazar.
Na pitomim obroncima Majevice, koji se blago spuštaju ka rijeci Drini i semberskoj ravnici, monasi su u miru i molitvi živjeli sve do 1461. godine, kada i ovaj kraj potpada pod otomansku vlast.
"Manastir je bio često na udaru Turaka, ali su ga obnavljali hajduci. Narodno predanje jednu obnovu vezuje za glasovitog Starinu Novaka, harambašu iz druge polovine šesnaestog vijeka, i njegovog brata Radivoja", kaže otac Lazar.
Nedaleko od manastirskog kompleksa, u okomitoj, veoma nepristupačnoj stijeni, u Gornjoj Trnovi, rodnom selu velikog srpskog epskog pjesnika Filipa Višnjića, postoji Novakova pećina. Do nje, za sada, mogu jedino doći planinari i drugi veoma spretni momci. Prema narodnom predanju, u toj pećini boravio je nekada Starina Novak sa svojom družinom.
Prema legendi, na stijeni su udubljenja od kopita Šarca, konja Kraljevića Marka. Legenda dalje veli da je nekada u okolini manastira boravio ovaj mitski srpski junak, te da je na Šarcu preskakao s jednog na drugo vrletno brdo.
U vrijeme buna, ustanaka i osvetničkih pohoda okupatorske vlasti manastir Tavna bio je sklonište i lječilište za ustanike i vjernike
Legende o Marku Kraljeviću i Starini Novaku samo potvrđuju da je pravoslavno stanovništvo Majevice, Semberije i Podrinja oduvijek bilo istrajno u odbrani svog nacionalnog identiteta i duhovnosti.
"Pouzdano se zna da je u manastirskoj crkvi u Tavni kršten sin Stojana Vilića iz Gornje Trnove - Filip, potonji naš najveći epski pjesnik. Knjiga krštenih iz tog vremena nije sačuvana, jer je spaljena u jednom od mnogih pogroma na manastir i njegovu crkvu. Inače, odvajkada je ova crkva bila bogomolja vjernika iz Trnove, Glavičica, Pilice, Banjice i drugih okolnih sela", kaže arhimandrit Lazar.
U vrijeme Prvog srpskog ustanka, prve i najveće bitke - na Čokešini, Loznici, Mišaru i drugim bojištima, bile su baš u neposrednoj blizini manastira Tavna. U to vrijeme iguman je bio Jefto Pljeco, a mnogi hrabri momci iz njegovog okruženja učestvovali su u ustanku. Poslije sloma ustanka vratili su se u zavičaj, ali se nisu smjeli pojavljivati u selima. Bili su hajduci po okolnim gustim šumama.
"U manastiru je zasjeo neki haračlija Kitovnica i od naroda je uzimao veliki porez. Posebno je kinjio sirotinju, pa je jednom četa hajduka upala u manastir, pobila haračlije i njihovog vođu Kitovnicu. Na to Turci opljačkaju i popale manastir. Tek nakon ponovnog oslobođenja Srbije u manastir se vratio iguman Jefto 1814. godine i obnovio ga. Manastir je ubrzo pretrpio još jednu tursku poharu, ali monasi tada nisu napuštali manastir. Pristupili su ponovo njegovoj obnovi", objašnjava arhimandrit Lazar.
U vrijeme buna, ustanaka i osvetničkih pohoda okupatorske vlasti manastir Tavna bio je sklonište i lječilište za ustanike i vjernike. Bio je to i kasnije - u velikim ratovima, posebno u Prvom svjetskom ratu, koji je buknuo 1914. godine na Drini, samo koji kilomatar dalje odavde.
Na sjevernoj strani manastirske crkve postoji veliki broj grobova ustanika, ratnika, duhovnika, bolesnika i drugih stradalnika s obje strane Drine. Sada nijemo svjedoče o burnim vremenima i svoj tragičnosti i manastira i ovoga kraja.
Manastir Tavna, inače, sa prekodrinskim manastirima Čokešina, Petkovica i Radovašnica, čini takozvani pravoslavni prsten. Svi ovi manastiri su od velikog značaja na očuvanju autotohnosti srpskog stanovništva i njihove pravoslavne vjere.
Da je to tako, svjedoči i granitna stepenica na južnim vratima manastirske crkve, koju su bose noge, a kasnije opanci vjernika, od izgradnje u srednjem vijeku, izlizale, pa je ona sada niža od ostalih stepenika za najmanje desetak centimetara.
Ipak, najveće stradanje manastir Svete Trojice u Tavni doživio je 1943. godine, kada su sve objekte, do temelja, spalile ustaše. Oni su još 1941. godine internirali monahe, a sredinom Drugog svjetskog rata spalili manastir, jer je tu bila partizanska bolnica.
Ustaše su u velikom bijesu sve spalili, pa čak i veoma bogatu biblioteku, sve stare spise i matične knjige. Sve je izgorjelo, osim jedne stare Biblije, Svetog pisma, koje je u Tavnu dospjelo iz nekog ruskog manastira. Knjiga je u toj paljevini i ognju ostala neoštećena. Čak nije ni ogaravljena. Zato ona ima neprocjenljivu kulturnu, istorijsku i duhovnu vrijednost.
Najveća žrtva tog progona bio je Zdravko Jovanović, koga su ustaše strijeljale na vratima manastira. Na njegovom grobu piše: "Ubijen 1943. od ustaške plave divizije čuvajući i braneći manastir".
Najveće stradanje manastir Svete Trojice u Tavni doživio je 1943. godine, kada su sve objekte, do temelja, spalile ustaše
"Ova sveta knjiga je sada naša najveća dragocjenost. Rađena je ručno prije nekoliko vijekova u Rusiji. Najznačajnija je po bordurama koje se uočavaju na njenim listovima kada je zatvorena. Na njenom početku, na prvim bijelim stranicama, postoje potpisi najvećih crkvenih velikodostojnika koji su posjećivali naš manastir", kaže otac Lazar.
"Manastir Tavna je sada ženski manastir. Igumanija je majka Marta, ugledna i veoma poštovana monahinja u Semberiji, Podrinju, na Majevici, u Jadru i drugim krajevima. U posljednje vrijeme dosta je učinjeno na obnavljanju i izgradnji novih manastirskih objekata: prvenstveno konaka, biblioteke, ljetnog molitvištva i cijelog imanja, na kome monahinje marljivo rade", kaže otac Lazar.
Tavna je oduvijek bila poznata po bogatim bibliotekama. Na sreću, i sada se može podičiti po znalački uređenoj i bogatoj biblioteci, umjetničkim slikama i freskoslikanoj velikoj čitaonici, prostoriji u kojoj se može obavljati i činodejstvovanje.
Posebno je bogata zbirka biblija, štampanih u mnogim svjetskim zemljama i najpoznatijim štamparijama. U njoj je veći broj primjeraka Svetog pisma na skoro svim svjetskim jezicima.
"Krsna slava manastira su Sveta Trojica. Tog dana svi putevi vjernika i hodočasnika iz okoline, a u posljednje vrijeme i svijeta, vode ka našem manastiru. Dolazi veliki broj vjernika, a održava se i glasoviti vašar. Na krsnu slavu Svetu arhijerejsku liturgiju služi Njegovo preosveštenstvo episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije.
Inače, arhimandrit Lazar Kršić je rodom iz Posavine. Dugo je duhovnik ovog manastira, a u njegovoj porti zasadio je vinovu lozu iz zavičaja. Sada je to lijepo uređen ljetnikovac. Otac Lazar je veliki prijatelj svih umjetnika i novinara. Veoma je zahvalan sagovornik i uvijek ima utjehu i lijepu riječ za sve one kojima su one potrebne.
Manastir Svete Trojice u Tavni sada blista novim sjajem. Uređen je i obnovljen. I veoma posjećivan, što je i najvažnije, jer je i sada dolazište i polazište.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.