SARAJEVO - Stari zanati uvijek su bili duša sarajevske Baščaršije, nekada, još za turskog vakta, u BiH je postojalo više od 80 zanata. Danas je taj broj znatno manji, a samo još rijetki čuvaju zanate od zaborava.
Općine daju podsticaje onima koji registruju stari zanat, ali je to nedovoljno.
Mnogi, nažalost, smatraju da je ulaganje u stare zanate bacanje novca, ali nije, to je vraćanje novca, jer turiste koji dođu na Baščaršiju ne zanima loša kineska roba koju mogu kupiti i u svojim državama, njih zanima, kažu nam zanatlije, nešto autentično, nešto što predstavlja Sarajevo i Baščaršiju.
Turisti vole prošetati starim uličicama, vidjeti nešto drugačije, posebno im je zanimljiva Ulica Kazandžiluk, jedna od rijetkih koje su koliko-toliko ostale autentične.
U toj ulici još ponekad možete čuti udarac čekića.
Kultni partizanski film "Valter brani Sarajevo", koji je većina nas gledala barem jednom, ima scenu, po mišljenju mnogih, najupečatljiviju, kada zanatlije Baščaršije istovremenim kuckanjem o bakrene predmete stvaraju buku u znak solidarnosti i doprinosa borbe protiv fašizma.
Imena zanata su perzijskog, turskog ili arapskog porijekla. Pa da pobrojimo neke od njih: aščije (kuhari), ekmeščije (pekari), zildžije (zvonari), tabaci (kožari), bičakčije (nožari), halvadžije (poslastičari), nakaši (moleri), tahmiščije (kahari), muvekiti (meteorolozi), abadžije (krojači).
Posao je bio nasljedan, pa nerijetko imamo slučajeve da se zanati prenose s oca na sina, i tako s generacije na generaciju.
NEMA VIŠE TERZIJA: Recimo da su danas mnoga od ovih zanimanja izumrla pa primjerice ne postoji terzijski zanat koji je podrazumijevao šivanje anterija, muških gunjića, ječerma, džamadana, mintana, misaraba, tozluka, jeleka, šalvara i slično.
Muamer Šhović, kustos starih zanata iz Muzeja Sarajeva, kaže da su neki zanati pred izumiranjem, te da u Sarajevu, odnosno na Baščaršiji, postoji samo još jedan užar, jedan četkar i jedan limar. I dok u limarskom zanatu postoji još nekoliko ljudi koji bi ga mogli nastaviti, užara i četkara teško da će biti više.
U Sarajevu su nekada postojale abadžije, tabaci, kazazi, kovači, sada su još tu kazandžije, par saraća, kaligrafi, sahadžije, brice, ćevabdžije i pekari.
Priča nam kako se u osmansko vrijeme odvijao proces prerade kože, te da su postojali tabaci koji su imali svoje radnje u Sarajevu, na obali Miljacke.
"Tu je nekada bio i tabački mesdžid, kafana. Tabaci su bili odvojeni da zbog specifičnog mirisa ne bi uznemiravali druge.
Posebna tradicija u Sarajevu, takođe, je bio i brijački zanat.
"Tu je već stoljećima najpoznatija porodica Skaka. Oni i dan-danas imaju autentičnu brijačnicu u Sarajevu", rekao je Šehović.
Ističe da je u zlatno doba, u 16. stoljeću, djelovalo preko 80 zanata.
"Moglo bi se reći da je u to vrijeme u Sarajevu postojala esnafska republika. Zanati su bili u esnafima, tu je bilo Vijeće majstora, koji su tu bili i odlučivali kada neko treba da se proizvede u majstora. Majstor je, recimo, imao svog kalfu, a kalfa je bio skoro završen učenik koji treba da preuzme zanata, dok je šegrt bio početnik.
I kada šegrt završava finalni proizvod, skupi se Vijeće, određeni broj predstavnika tog esnafa, da budu svjedoci, oni ocijene proizvod i tad mu pripašu kecelju, očitaju mu pravo i tek onda može otvoriti svoju radnju. U to vrijeme strogo se vodilo računa o kvalitetu robe, ako je neko od zanatlija pokušao podvaliti loš proizvod dobio bi opomenu ili bi mu se bošćom (čaršafom) pokrila radnja i kad bi se popravio, onda bi nastavio raditi, a ako bi i dalje giješio, onda bi mu zatvorili radnju i izbacili ga iz esnafa", kaže Šehović.
Priča da su esnafi na taj način egzistirali sve do osmanskih reformi, koje su se sprovodile na specifičan način na čelu s Omer-pašom Latasom, a u Bosni je to malo kasnilo.
PRESTANAK POSTOJANJA ESNAFA: "To je bila sredina 19. stoljeća, kada je obznanjeno da više nema esnafa i da se može kalaj pod srebro prodavati. Rečeno im je: vi ćete nastaviti raditi, ali više neće biti esnafa koji su određivali, biće neka vrsta slobodne trgovine, pa se snađite", objašnjava Šehović.
Kaže da je u to vrijeme čitava Bosna gledala prema Sarajevu.
"Gledalo se šta se u Sarajevu kaže, jesu li zanatlije zatvorile čaršiju, u to vrijeme je bilo, ako se ne slažeš s vlastima ili protestuješ, onda zatvoriš radnju, i kad siđete u čaršiju i vidite zatvorene radnje, brže-bolje idete kući, jer znate da se sprema neki belaj", priča Šehović.
Adnan Jusić, zanatlija limar i pedsjednik Upravnog odbora Obrtničke komore Kantona Sarajevo, kaže da je zanat preuzeo od svog rahmetli dajdže, koji se limarskim zanatom počeo baviti još pedesetih godina prošlog vijeka. Kaže da je njegov dajdža, koji mu je prenio znanje, samostalno u radnji u kojoj danas radi Adnan, počeo šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Ističe da zanat nije posao od kojeg će neko kupiti vilu, ali da se lijepo i skromno može živjeti od toga.
Priča da je kao mali dječak počeo dolaziti kod dajdže u radnju i učiti se ljepotama limarskog zanata, da bi nakon rata počeo sa dajdžom i raditi.
"Posljednjih deset godina radim sam", kaže Adnan.
Kad je u pitanju zarada, Adnan kaže da postoji stara izreka "Niko vilu nije zaradio na čekiću".
"Zanat je takav da ne da ogladniti", ističe Adnan.
Priča da je limarski zanat u Sarajevo i BiH došao sa Jevrejima, Aškenazima, te da više ne postoji potreba za mnogim proizvodima.
Ističe da je Obrtnička komora Kantona Sarajevo uz pomoć Ministarstva obrta i razvoja Federacije BiH organizovala radionicu za osnovce u Kantonu Sarajevo.
Priča da je 20 zanatlija išlo od škole do škole i pričalo osnovcima o zanatima i potrebi i razlozima zbog kojih bi treblo da se školuju za djelatnost zanatlije.
U planu je još jedan projekat, koji bi pored osnovaca u Kantonu Sarajevo uključio i djecu s posebnim potrebama iz škole "Mjedenica".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.