Porodica Omerović i komšije: Grijali smo igrače Hemofarma rakijom, mesom i uštipcima

Punih 35 časova igrači, stručni štab i članovi uprave Košarkaškog kluba Hemofarm preživljavali su dramu u smetovima sela Drežnice, na 20 kilometara od Mostara, sjedeći u zavejanom autobusu, u kojem je, na sreću, bilo grijanja.

Mehanizacija i spasilačke ekipe su se sporo probijale, Vrščanima je posljednjih 12 sati ponestalo hrane i vode, ali su zahvaljujući dobrim ljudima, mještanima, uspjeli da se okrepe i da se rano u nedjelju domognu hotela “Ero”.

Dok su specijalne jedinice Federalne uprave policije i Gorska služba spasavanja Jablanica čistile put, na kojem je visina snijega bila tri metra, bračni par Omerović, Mirsada i Enver i njihov sin Adin, uspjeli su da dođu do autobusa i pruže pomoć u hrani i piću. O njima Vrščani dan poslije govore najljepše, pamtiće ih po dobrom, kako kažu, do kraja života.

- Ma, važno je samo da smo pomogli ljudima u nevolji. Mi smo srećni što smo uspjeli da im olakšamo muke, najbitnije je da su se svi zdravi domogli hotela u Mostaru. U ovakvim situacijama se ne gledaju ni vjera ni nacija - kažu za “Blic” Mirsada i Enver Omerović, vlasnici ribnjaka na rijeci Neretvi.

Porodica Omerović ističe da voli sport i da prati košarku.
- Znao sam odmah da su to igrači Hemofarma, Aleksej Nešović, plejmejker Vrščana, igra za reprezentaciju BiH. Da je lijepo vrijeme, došao bih ja danas da ih gledam u Širokom Brijegu. Ostali smo u kontaktu, pozvali su nas i bićemo njihovi gosti na proljeće u Vršcu - dodao je Enver.

U petak oko 14 sati autobus sa igračima Hemofarma je ostao zaglavljen, a već tada je Enver sa sinom Adinom uspio da se probije do njih. Znao je da su unutra igrači Hemofarma, ali i putnici ostalih autobusa kojima je nedostajalo goriva, kao i punici putničkih automobila.

- Bila je velika magla, jak vjetar, krenuli smo kroz smetove visoke tri metra, dobili smo i informaciju da je beba od godinu dana iz Banjaluke u autobusu. Uvjeravali su nas Vrščani da će sve brzo proći, da se ne mučimo, ali kada sam vidio da nema spasilačkih ekipa ni blizu, organizovao sam porodicu i uključio komšije. Bitno je da se ljudima pomoglo, bili su i pomalo ljuti na spasioce, koji su obećavali “da su tu blizu”, međutim nije bilo tako, dugo im je trebalo da priteknu u pomoć. Govorili su “sad ćemo, sad ćemo”, ali došli su tek posle ko zna koliko časova - ističe Enver. ij

Mirsada je sa komšijama, Salemom i Zulejhom Musić, uspjela da hranom i napicima pritekne u pomoć.

- Iznijeli smo sve što smo imali u frižideru i zamrzivaču, meso, uštipke, razne sireve, kompot, čajeve, čak i domaću rakiju da se momci ugriju. Iako su sportisti, valjalo je da se okrijepe. Komšinica Zulejha je umijesila nekoliko kilograma hljeba - nastavlja gospođa Omerović.

Ona ističe da su kasnije Vrščani u grupama dolazili kod njih u kuću. 

- Mi stanujemo na 200 metara daleko od glavnog puta, nije se vidjelo ništa, ali kada nešto želite u životu, onda ništa nije teško. Kasnije su ljudi po grupama u toku noći dolazili kod nas da se ugriju, da nešto pojedu. Divni su to momci i pored svega bili su raspoloženi, spremni na šalu, ali i zahvalni na svemu. Pored njih bila je i jedna žena iz Banjaluke sa djecom, te porodica iz Podgorice...

Enver dodaje da 35 godina ovakav sneg nije pao u tom delu BiH.

- Mostar i okolina su poznati kao najtopliji kraj u bivšoj SFRJ. Padne ovdje zimi jednom ili dva puta mali snijeg, ali on brzo i ode. Međutim, ovakvo vrijeme se ovdje ne pamti. Bilo mi je jako žao tih ljudi, ali i strah šta će biti s njima, postavljao sam sebi pitanje šta ako se mehanizacija ne probije do njih. Mi smo htjeli da ih sve primimo kod nas da prenoće. Drago mi je i srećni smo što su ipak uspjeli da stignu na odredište - završio je domaćin plemenite porodice Omerović Enver.