Magistar dizajna Amila Smajović odlučila je na praktičan način afirmisati kulturno nasljeđe BiH i jedan stari zanat pokušati spasiti od nestanka.
Zato je u Sarajevu, tačnije u ilidžanskom naselju Vlakovo, otvorila tkaonicu bosanskih ćilima, nekada dobro poznatih u svijetu. Krasi ih ljepota, bogata likovna ornamentika, kolorit. Bosanski ćilim spaja i uticaje dalekog Orijenta i autohtonih balkanskih elemenata.
Smajovićeva kaže da je otvaranjem tkaonice željela da sačuva i njeguje ćilim kao bosanskohercegovački brend.
Posjetom njenoj radionici u kojoj radi još sedam tkalja uvjerili smo se u ljepotu i originalnost izrađenih ćilima, prostirki i tapiserija. Rađeni su kao prije više od 100 godina, ručno, tradicionalno, na spravama koje se zovu stanovi. Trgnuo nas je zvuk stropoštavanja, a to je zapravo jedna od zaposlenih žena samo povlačila drvenu polugu na stanu (spravi za tkanje), kako bi učvrstila već provučene niti.
"Poslije nekoliko minuta ćete se navići na taj zvuk koji podsjeća na obrušavanje. Bilo je teško doći do ovih tradicionalnih tkačkih sprava, stanova. Gotovo da ih više nema, jer ih već duže vrijeme ne prave, ali to nažalost nije sve. Dosta je toga što upućuje da bi bosanski ćilim mogao preći u zaborav. Zato sam i osnovala ovu malu radionicu 2005. godine kako bih pokazala da treba da veličamo svoje vrijednosti, a ne da ih gasimo i prepuštamo zaboravu. Cilj nam je afirmacija kulturnog nasljeđa i starih zanata koji su u izumiranju u BiH", kaže Amila Smajović, vlasnica radionice u Vlakovu.
Tvrdi da je otvaranjem tkaonice bosanskih ćilima htjela dokazati da su zanatstvo i umjetnost u bliskoj vezi.
"Ovo je naš doprinos revitalizaciji starih tradicionalnih mustri, očuvanju bosanskog ćilima. Od sela do sela sam išla kako bih došla do stanova. Treba prvo stvoriti uslove za rad i teško je bilo pronaći ih, ali još teže je bilo doći do žena koje znaju tkati. To je zanat koji se uči od malih nogu. Ostalo je malo tkalja", priča Smajovićeva.
Za 10 godina, smatra ona, ako se nešto ne poduzme, mladi neće imati od koga naučiti tkanje bosanskog ćilima.
"Zato se mora sada djelovati. Prije se cijenio bosanski ćilim. Daleko je poznat begovski ćilim koji je tkan više mjeseci. Kada bi ga završili, bio bi iznesen napolje, prema suncu i kroz njega nije smjela proći niti jedna zraka, što bi dokazivalo gustoću tkanja, kvalitet. Plaćali bi ga vrećom dukata", podsjeća Amila Smajović.
Objašnjava da je kvalitet bosanskog ćilima u njegovom trajanju. Tvrdi da ćilim, ako se pravilno održava, može trajati od 100 do 300 godina.
"Tu je i ljepota njegovih šara. U početku su prevladavale prirodne boje, poput boje šljive ili oraha, a kasnije se kolorit obogaćuje. Istina je da crvena boja nekako prevladava", ističe Smajovićeva.
Uobičajeno je, kaže ona, da bosanske ćilime tkaju od vune. Ako su tkalje spretnije, moguće ih je izrađivati od pamuka i svile.
Tokom naše posjete ovoj maloj umjetničkoj tkaonici u Vlakovu Fočanka Šemsa Žiga imala je pune ruke posla.
"Trenutno tkam jednu serdžadu. Nije teško naučiti ako se potrudite. Puno sam toga tkala, ali sve je ostalo u Foči iz koje sam morala pobjeći u ratu. Začudila sam se kada sam čula da ovdje u Sarajevu neko želi da otvori tkaonicu. Evo i ja sam tu", ispričala nam je Šemsa Žiga.
Timka Hajdarević, takođe izbjeglica iz istočne Bosne, tkački je zanat naučila od svoje majke i nene.
"Teško mi je, jer znam da se današnja omladina ne interesuje za stare zanate, među kojima je i tkanje, ali neko mora nešto učiniti da se oformi nešto kao radionica u kojoj će se djevojke obučavati u tkanju jer bez ovog zanata nema ni naših ćilima, ponjava i serdžada", dodaje Hajdarevićeva.
Tkaonica u Vlakovu ne zapošljava samo iskusne tkalje. Bahrija Suljević iz Prijedora kaže da je ranije znala plesti, heklati i vesti, ali ne i tkati.
"Svoje prve poteze sam načinila ovdje i otkrila da imam potencijala i za to. Sretna sam što nešto ovakvo postoji, što mogu koju marku da zaradim, ali i doprinesem očuvanju bosanskog ćilima", dodala je Suljevićeva.
Amila Smajović kaže kako trenutno u ovom malom kolektivu ima osam zaposlenih.
"Planiram proširiti djelatnost i otvoriti još radnih mjesta", najavljuje ona.
Tvrdi da njihove proizvode najviše kupuju mladi bračni parovi koji žele da u svojim domovima imaju bosanski ćilim ili prostirku. Među kupcima je i mnogo ljudi iz bh. dijaspore.
Nije preporučljivo pranje deterdžentom
Amila Smajović kaže da u izradi ćilima koriste jako oštru vunu od domaćih brdsko-planinskih ovaca.
"Velike pogreške čine domaćice kada bosanski ćilim operu deterdžentom i vodom. Deterdžent uništava ćilime. Ako ga želite prati onda je najbolji stari metod u stupama. Naime, u selima na potocima su nekada prali ćilime i prostirke tako što su ih udarali većim drvenim površinama. Jedino tako treba prati ćilime. Pravi način održavanja jeste da se isklofa ili još bolje to se učini zimi na snijegu, jer to je njegov prirodni ambijent, a poslije istrlja tečnošću koju čini jabučni ocat i voda, to mu daje sjaj", savjetuje Amila Smajović.
Ćilimi koštaju i do 10.000 KM
Bosanski ćilimi izrađeni u tkaonici u Vlakovu koštaju od 300 do 10.000 KM.
"Mi izrađujemo i ponjavice kao suvenire. Njihova cijena je od 10 do 30 KM, zavisno od veličine. Cijena ćilima zavisi od dimenzija, utrošenog materijala, mustre, od vremena koje je potrebno za izradu i broja tkalja", ističe Amila Smajović.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.