Skriveno u okrilju planine Čemernice na 45 kilometara od Banjaluke smješteno je Agino Selo, koje je danas karakteristično po brojnosti starih ljudi i neoženjenih momaka.
Ime je dobilo za vrijeme turske vladavine, gdje je nekada živio i aga. Danas omladina sve više napušta selo ostavljajući u njemu samo one koje je pregazilo vrijeme, da čuvaju uspomene na prošlost kada je ovdje živjelo više od 1.300 stanovnika. Danas ih je upola manje, a poznato je po velikom broju neženja i hrastu starom više od 400 godina koji krasi dvorište seoske crkve.
`Djevojke traže nemoguće`
Radovan Čivčić, sekretar mjesne zajednice Agino Selo, razlog neženjenju momaka vidi, između ostalog, i u velikim prohtjevima današnjih djevojaka.
`Svaka od njih bi željela da živi i radi u gradu, da ima redovna i dobra primanja i da ne obrađuje zemlju. Međutim, u današnje vrijeme to nije lako. Fabrike ne rade, a plate su male. Selo je koliko-toliko razvijeno. Imamo asfalt, vododvod, struju, telefon ali opet najviše što nam fali su radna mjesta i mlade`, kaže Čivčić razočaran što svadbenih veselja skoro da i nema.
Za vrijeme naše posjete Aginom Selu većina od 80 neženja koliko ih ima u selu nije htjela da se slika, a jedan od rijetkih koji je htio da podijeli svoju brigu s nama je Mile Radonjić (51) koji je do danas ostao neoženjen.
`Ne treba puno filozofije da bi se zaključilo zašto nas je zadesila ovakva sudbina. Djevojke žive u snovima i žele ono što se ne može ostvariti. Nedostaju radna mjesta ali se nadamo da će u budućnosti lokalne vlasti voditi računa o razvoju sela. Kada bi se više ulagalo, bilo bi nade, ali ovako...ništa`, zamišljeno kaže Mile.
Sa njim se slaže i šest godina stariji Momir Petković koji je prije rata živio i radio u Hrvatskoj. Međutim, od tada kao da je sve stalo.
`Radim kao zidar i pristojno zaradim. Ali izgleda da to nije dovoljno da bi se djevojke odlučile na udaju. Ovdje ima nekoliko slučajeva da su se uzeli mladi oboje iz sela pa su nakon kraćeg vremena otišli da žive u gradu`, kaže Momir.
Sa stavom ovog neoženjenog mještanina slažu se i Zoran Lakić (42), Dragiša Lakić (33), Desimir Bogojević (39) i Draško Radonjić (30), takođe bez ljepših polovina, ali ne staju pred fotoaparat.
Međutim, iako neženje nisu jedina karakteristika Aginog Sela glavna tema za priče su oni. Nezaposlenost i neimaština su glavni krivci što nema svadbenih zvona, ali nisu i jedini.
U školi sve manje đaka
Jedan od najstarih mještana sela Milan Zeljković (85) i njegova jedanaest godina mlađa supruga Boja svjedoci su raznih perioda kroz koje je prošlo njihovo selo.
`Čini mi se da nikada nije bilo teže. Vremena su drugačija ali trebalo bi biti bolje. Sjećam se kako se prije uz pjesmu živjelo i radilo i u kući je bilo puno djece i čeljadi, ali sada je drugačije. U svakoj kući ima najmanje jedan neženja što je problem i selo ostaje pusto`, kaže djed Milan.
Pad nataliteta u ovom selu pokazuje i podatak da je u osnovnu školu prije rata u samo jednoj smjeni išlo više od 100 učenika. Danas školski prag prelazi samo 16 učenika od prvog do četvrtog razreda.
U školi dvije učionice, a u njima jedini inventar tabla, kreda i riječi učitelja Zdravka Ćuluma. Učitelj koji je zašao u sedmu deceniju života, rodom je iz Glamoča, živi u Banjaluci, a za hljeb zarađuje u ovom selu.
`Kada sam došao 1997. godine da radim ovdje, bilo je 30 učenika, od toga osam prvačića. Sada ih je 16, a u prvi razred ove godine je upisano samo tri učenika. Ovdje spavam radnim danima, a vikendom sam u gradu`, kaže seoski učo Zdravko.
U jednoj od učionica gdje se održava nastava tokom posjete `Nezavisnih` bilo je mirno. Sedam učenika trećeg razreda uči prirodu. Svi pješače po nekoliko kilometara od kuće do škole da bi stekli neophodno znanje. Dejana Vračar svako jutro dolazi autobusom do škole udaljene dva kilometra od kuće, a popodne se vraća pješice. Najviše se plaši zimi kada se zna desiti da se vukovi iz okolnih šuma u potrazi za hranom spuste i do sela.
`Tada mama dođe po mene u školu i onda se ne plašim. Volim učiti i nije mi teško svaki dan ići pješice do kuće`, kaže mala Dajana.
Učenik Slaven Čivčić mašta da jednog dana živi u Banjaluci jer je `manje prašine`, dok bi njegov školski drug Milan Lakić radije ostao da živi u Aginom Selu jer je ljepša priroda i manje je gužve`.
Ambulanta spas za starije
Uz školu se nalazi ambulanta u kojoj svakog utorka i četvrtka iz grada dolazi medecinaka sestra Vedrana Malešević.
`Na pregled najčešće dolaze stari ljudi. Najveći problem je nedostatak apoteke pa po lijekove moraju ići do Banjaluke. Nekada i nemaju para za lijekove`, kaže Maleševićeva.
Ono malo radosti starijih mještana sela zbog činjenice da imaju ambulantu, nedavno je moglo biti ugašeno. Vijećali su iz grada da zatvore ambulantu zbog malog broja pacijenata ali uspjeli su mještani da se izbore da ambulanta i dalje radi.
`Ne znam šta bismo da nam nema ambulante i doktorice. Odmah bismo mogli svi da se kolektivno iselimo, ali gdje. Ovako dođemo na pregled pa se malo i ispričamo, jedino nam je to ostalo`, kaže Branko Baralić (70).
Isto mišljenje dijeli i Luka Radonjić (76) koji je nedavno kao jedan od rijetkih imao sreću da oženi sina.
`Eto, sreće da mnogi roditelji dočekaju da ožene svoje sinove jer bi tada bilo radosti i sreće. Tad ima ko i da ti pomogne, a kada je čovjek sam, nezgodno je. U selu ima slučajeva da su u jednoj kući četiri momka neoženjena`, navodi Luka.
Kuće ostaju puste, ali nada ostaje
Da ima malo nade, pokazuje i primjer da su u posljedne dvije godine u Agino Selo stigle dvije mlade čak iz Posavine. Možda je to jedini spas, misle mještani, da cure koje nisu blizu dođu i udaju se.
Radovan Čičić nada se da se vremena mijenjaju i da će selo biti na cijeni. Razmišlja da ne mogu svi da žive u gradu, a sela da ostaju pusta.
`U našem selu bi se mogao razviti seoski turizam, lovni turizam ali samo da je volje i novca. Takođe, treba obezbijediti ljudima koji bi se bavili poljoprivredom da imaju siguran plasman svojih proizvoda`, misli Radenko.
Niko bolje od seoskog poštara nije nam znao reći koliko ima naseljenih kuća u selu. Čovjek za kojeg svi znaju i kome se svi raduju.
Poštar Đurađ Vukoman rođen je u Aginom Selu i ostao je nakon završene srednje škole da živi i radi u rodnom mjestu. Kada je prije 18 godina stupio na dužnost, obilazio je više od 230 domaćinstava, međutim, danas je više od 70 kuća ostalo pusto.
`I one koje nisu ostale puste u njima živi po jedan ili dva člana porodice. Svakodnevno sarađujem sa ovim divnim ljudima i tvrdim da bi svaka mlada, koja bi došla ovdje, bila sretna`, priča poštar.
Dok je ekipa `Nezavisnih` napuštala ovo lijepo selo, svi mještani su sa osmijehom mahali rukama visoko podignutim uvis. Radosni su zbog činjenice da ih je neko napokon posjetio i nadaju se da će svadbeno kolo uskoro zaigrati.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.