Dok sam tokom devedesetih godina prošlog vijeka izvještavao o ratu i političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, imao sam priliku da upoznam vašu državu. Bilo je žalosno i bio sam razočaran onime što se dešavalo, jer smatram da je BiH prelijepa zemlja, kazao je Ulrih Ladurner, novinar iz Austrije, koji je u ponedjeljak naveče gostovao u Banjaluci.
U prostorijama Austrijske biblioteke predstavio je tri knjige "Lampedusa", "Solferino" i "Islamabadski blues".
U razgovoru za "Nezavisne" otkrio je da ga za BiH vežu istovremeno lijepa, ali i tužna sjećanja, te napomenuo da je najbitnije da je ratno vrijeme daleko iza nas, kao i da vlada mir.
Ladurner je rođen 1962. godine u Austriji, a od 1999. godine radi kao urednik inostranog izdanja njemačkog nedjeljnika "Die Zeit", po čijem nalogu izvještava iz Iraka, Irana, Avganistana i Pakistana.
Susretljiv i pričljiv, čovjek koji je zahvaljujući peru proputovao i boravio u ratnim područjima, otkrio je kakav zapravo svijet može biti. Napominje da kroz svoje knjige nikada nije želio da prenese toliko tešku ratnu sitaciju, koliko priče običnih ljudi koje je zaticao na licu mjesta i koji su živjeli u takvim područjima.
"Moj pradjed, djed i otac su bili učesnici ratova. Ja sam odrastao u mirnom dijelu Evrope, sa sviješću o miru, tako da nemam sopstveno iskustvo ratovanja, ali sam zbog veze s njima i njihovim pričama želio da saznam nešto više o tome", rekao je Ladurner.
Novinarski put, ali i lična radoznalost ga već početkom devedesetih dovode na područje bivše Jugoslavije, gdje je tada vladao rat.
"Moram da priznam da je to za mene bilo nezamislivo. Nisam vjerovao da na drugim mjestima može biti drugačije u odnosu na mjesto gdje sam ja odrastao, ali tek tada shvatiš da mir zaista treba cijeniti. Svijet jeste jedno zaista opasno mjesto", smatra on.
Pričajući o knjizi "Solferino", koja je nastala 2009. godine, Ladurner je naglasio da ona govori o jednom gradiću u Italiji gdje se u 19. vijeku odvijala velika bitka, zahvaljujući kojoj je kasnije formirana organizacija Crveni krst. Podatke koje je koristio u njoj dobio je zahvaljujući dnevniku njegovog pradjeda, koji je bio učesnik te bitke.
Ipak, jedno od najvećih dosadašnjih iskustava bio je boravak u Pakistanu, gdje je i nastalo djelo "Islamabadski blues".
Na pitanje da li je bilo pritisaka po pitanju objavljivanja određenih informacija, Ladurner odgovara da je imao potpunu slobodu, ali da je ljudima bio interesantan iz drugog razloga.
"I tokom izvještavanja iz Pakistana imao sam svu slobodu. No, dok sam boravio na prostoru bivše Jugoslavije ljudi su više željeli da stupe u kontakt sa mnom kao s nekim s kim će razgovarati. Nisu me posmatrali kao novinara i sve što sam saznavao o njima bile su njihove lične priče", kazao je Ladurner.
Prenoseći iskustva iz Pakistana ispričao je da je to ogromna zemlja, s velikim brojem stanovnika, ali istovremeno i jako čudna.
"Često sam se pitao šta ja radim tu i zašto mi to sve treba. S jedne strane sam bio jako nesiguran, ali je s druge bilo veoma produktivno. U toj zemlji osjetite beznađe koje ih je zadesilo zbog rata, ali istovremeno i jaku volju za životom koja se rađa u ljudima", istakao je on.
To je najbolje i opisao u jednoj svojoj kratkoj priči "Rubina", koja govori o avganistanskoj djevojci, izbjeglici, koja predaje u školi, govori engleski, koristi računar i želi da nauči sve, bez obzira na jako lošu socijalnu i društvenu situaciju.
"Na ulicama je znalo biti veoma haotično i u svakom trenutku ste mogli očekivati sljedeći ratni napad. Naveče nikada nisam izlazio iz hotela, ali to je bila prilika da, zatvoren u sobi, sve te priče običnih ljudi prenesem na papir i ta njihova volja za životom je najjača poruka koju su na mene prenijeli", kazao je Ladurner. Zaključio je da je nasuprot svih velikih priča i informacija koje su stizale iz Avganistana, on želio da prikaže jedan manji nivo običnih ljudi. Gostovanje Ulriha Ladurnera u Banjaluci organizovano je u saradnji s austrijskom ambasadom u Sarajevu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.