Potresna ispovijest: Htjela sam usvojiti i Markovu sestru. Rekli su: Ne, sebični ste!

ZAGREB - Trogodišnja Matea, djevojčica težeg zdravstvenog stanja koja zadnje dvije godine živi u domu, uskoro bi trebala biti usvojena.

Međutim, odlukom nadležnog centra za socijalni rad, Mateu neće usvojiti Marina i Zlatko, par koji je prije dvije i po godine usvojio i njenog biološkog brata Marka, iako oni to žele.

Centar je odlučio da nema potrebe da biološki brat i sestra žive zajedno, jer je važnije da što veći broj posvojitelja dobije dijete!

Uprkos maksimalnim naporima Marine i Zlatka, uprkos preporuci Ministarstva socijalne politike i uprkos najboljoj praksi, koja traži da biološka braća i sestre odrastaju zajedno kad god je to moguće, nadležni je centar prije nedjelju dana rješenje o posvojenju izdao drugom posvojiteljskom paru.

- Shrvani smo, u potpunoj nevjerici. Već godinu i po očekujemo Mateu, sestru našeg sina. Želimo da rastu zajedno, da imaju jedno drugo, da lakše stvore svoj identitet. Posvojenoj je djeci to izrazito važno.

Ni u jednom trenutku nismo pomislili da bi joj s drugim roditeljima bilo loše ili da bi je oni voljeli manje. Oni su u svojem srcu već napravili mjesto za nju, ali i mi je već godinu i pol ljuljamo u sebi. A kod nas ju čeka i braco - priča mama Marina (39).

Tokom 2007. sa suprugom je krenula u postupak posvojenja djeteta. Odmah joj je bilo jasno da to neće biti ni brzo ni lako. Jer posvojenje u Hrvatskoj je borba: uspjeh zavisi o trudu posvojitelja.

- Poslala sam molbe za posvojenje na svih 86 centara. Svaki nedjelju smo ih zvali - pola ja, pola suprug - da kažemo da smo zainteresovani i da vidimo ima li koje dijete koje traži roditelje. To je trajalo nešto više od dvije godine. Jednog dana 2009. suprug je dobio u jednom centru informaciju da centar na drugom kraju države ima dječaka čijim je roditeljima pri kraju postupak oduzimanja roditeljske skrbi - priča Marina.

Odmah su kontaktirali taj centar, sjeli u automobil i otišli u dom u kojem je dječak živio. Tete koje su brinule o njemu ispričale su im da dječak ima 2,5 godine, da je rođen u domu, da ga majka nakon što je navršio pet mjeseci nikada više nije došla vidjeti i da bi uskoro trebao biti “pravno čist”. Dječak je vrlo zatvoren, agresivan, ranjen, s manjim zdravstvenim problemima. Teško prihvata druge ljude, izrazito je nemiran, moguće i hiperaktivan, zbog čega nema čak ni volontera. Ništa ih od toga nije obeshrabrilo, naprotiv: oni su počeli volontirati kod dječaka.

- U nadležnom su nam centru to uzeli za zlo. Rekli su nam da smo preagresivni, da se to tako ne radi, da trebamo čekati da oni nas nazovu i da ne možemo birati dijete.

Pokušala sam im objasniti da ništa nismo birali, da smo naprosto učinili sve što je u našoj moći. Nisam im mogla reći da smo u Marku na prvi pogled pronašli našeg sina - priča Marina.

Da li zbog toga ili iz nekog drugog razloga, centar nadležan za Markovo posvojenje Marinu i Zlatka nije uzeo u obzir. Poslali su mu druge posvojitelje. No, nakon nekoliko susreta posvojitelji su odustali - rekli su da su oni već ljudi u godinama, a da je dijete prenemirno. Ni tada Marina i Zlatko nisu došli na red - Marku su poslali druge potencijalne posvojitelje. Nevjerovatno, ali i oni su odustali. Stekli su utisak, objasnili su, da se s tim dječakom nikad neće moći emocionalno vezati.

- Tek nakon dvije pogrešne procjene centar je pristao uzeti i nas u obzir. Bili smo u sedmom nebu, jer smo znali da je to naš sin od početka, a već smo ga dva puta oplakali. Došao nam je na ljeto 2009. godine - priča mama Marina.

Pri posvojenju, u nadležnom su centru dobili detaljne informacije o porodice iz koje Marko dolazi. Tako su saznali da je on treće dijete iste porodice koje ide na posvojenje - njegove dvije starije seke već su bile usvojene. Takođe su saznali da porodica, uz Marka, ima još jednu djevojčicu od devet mjeseci.

- Psihologinja centra nam je rekla da nadziru porodica i razvoj djeteta, no da joj se čini da će i ona na kraju biti izdvojena.

U tom trenutku naše potpune opčinjenosti činjenicom da postajemo mama i tata nisam ni shvatila što to znači - priča Marina. Odveli su svojeg Marka kući i počeli stvarati porodica. Prvih godinu dana, kaže, bilo je izuzetno teško. Marko je bio dijete koje, nakon svih rana, nije mogao prihvatiti ljubav, razviti privrženost, koji je bio nepovjerljiv i agresivan. Posebno nije mogao smjestiti sebe u tu novu porodica. Nije mogao shvatiti koncept mame: dugo je mislio da je njegovoj mami mama - ime. Tražio je u toj porodice nešto svoje, neku sličnost, neku zajedničku crtu.

- U tih godinu dana, kad nisam mogla ni zamisliti da bih se nosila s još jednim djetetom, nekoliko sam se puta pitala što je s njegovom sekicom. Vidjela sam što je dom učinio njemu, pitala sam se hoće li i ona doživjeti isto. Najesen 2010. godine odlučila sam nazvati centar i saznati - priča Marina. Saznala je da je dijete u domu i da je u toku postupak oduzimanja roditeljske skrbi. Nije im trebalo dugo da odluče: žele usvojiti i Markovu sestru.

- Nazvali smo centar i odmah im to rekli. Nikada nam nisu obećali da ćemo je baš mi usvojiti, ali uredno su nas obavještavali o toku postupka i njenom stanju. Povezali smo se i s domom u koji je djevojčica bila smještena - priča Marina, koja je u to vrijeme odlučila uspostaviti kontakt i s Markovim starijim sestrama.

- Imam broj telefona, znam da bi i njihovi roditelji to htjeli. Spremam se nazvati ih i pronaći najlakši i njima najprihvatljiviji način da ih spojimo - kaže Marina.

S nadležnim je centrom telefonski razgovarala desetak puta i ponavljala želju da usvoje i Mateu. Tokom 2011. godine predložili su joj da i službeno pošalje još jednu molbu za posvojenje.

Vrijeme je prolazilo, naš sistem - kriminalno spor kad su u pitanju dječji životi - i dalje je radio svojim tempom.

- Početkom 2012. voditeljica tima za posvojenje nam je počela izmicati i govoriti da ne budemo sebični, da mi već imamo jedno dijete, da on i seka nisu zajedno rasli, da nema emotivne veze, da je posvojitelja mnogo.

Rekla sam joj da bi dobrobit djeteta trebala biti na prvom mjestu, a da je definitivno dobrobit djeteta rasti uz brata.

Podaci pokazuju da brojna usvojena djeca ne traže biološke roditelje kad odrastu, ali svi traže braću, s kojom se osjećaju povezani. Istaknula sam da mi ne želimo drugo dijete, nego sestru našeg sina - priča Marina.

Nakon toga centru je poslala još jednu molbu, ovaj put za malu Mateu. Šok je doživjela kad je saznala da opet nisu ušli ni u uži krug te da je centar opet poslao drugi par!