Razvoj zanatstva u Sarajevu počinje odmah po dolasku Osmanlija u naše krajeve. Prvi zanati, koji su služili potrebama vojske, pominju se u najstarijem poznatom katastarskom defteru iz 1489. godine.
Trideset godina kasnije broj zanata se više nego udvostručio. U defteru iz 1528 - 1536. pominje se 19 novih zanimanja, među kojima i kazandžije, koje su podmirivale potrebe za kazandžijskim proizvodima u cijeloj BiH. Mogli su se pohvaliti najmnogobrojnijim priborom za rad i sa više od 70 različitih proizvoda, među kojima je kuhinjsko posuđe i posuđe za serviranje raznih vrsta i veličina; posuđe u kojem se donosila i držala voda, đugumi, ibrici i leđeni; pribor za kompletno posluživanje kafe - table, ibrici, džezve, zarfovi; različiti sakralni predmeti, proizvodi za rasvjetu, za brijačnice, za banje...
Zanat se od 16. vijeka prenosio sa generacije na generaciju, a na istom mjestu gdje se nalazi i danas locirana je Kazandžijska čaršija.
"Ovo je jedina ulica koja je ostala od prije 500 godina i zove se Kazandžiluk, a svaka radnja ima istu namjenu, tj. kazandžijsko zanatsvo", pojašnjava kazandžija Hadži Mirsad Brkanić.
Kaže da je ova ulica ostala netaknuta ili, narodski rečeno, nije "zagađena" nikavim ostalim zanatstvom. Stoga su od Kantona grada Sarajeva dobili Šestoaprilsku nagradu za očuvanje tradicije.
Inače, tradicija njegove radnje i ovog zanatstva datira od prije 250 godina.
"Ja sam sedma generacija ovog zanatstva. Moj sin je nastavio istim stopama da radi ovaj zanat. On je dobio potomstvo, te smo obezbijedili osmu i devetu generaciju ovog zanastva", ističe Brkanić.
Kaže da je kazandžijski zanat, uz oca i starijeg brata, počeo da uči prije nego što je završio osnovnu školu. Kazandžilukom se bavi već 45 godina i za sebe tvrdi da je jedan od boljih majstora, što potkrepljuje činjenicom da je ušao u UNESCO-vu knjigu. Umijeće u ovom zanatu pokazao je još u 12. godini napravivši prvi proizvod koji je mogao prodati.
"Napravio sam tacnu sa starobosanskom ornamentikom. U to vrijeme ljudi koji su pet-šest godina radili nisu mogli dostići taj kvalitet i tu ornamentiku. Znači, ja sam to uradio sa dvije godine rada", prisjeća se Brkanić.
Dodaje da je, uprkos kazandžijskoj tradiciji, nastavio sa školovanjem i završio Mašinski fakultet. Uporedivši svoja dva zanimanja, tvrdi da je ipak teže biti kazandžija.
"U privredi se uvijek neko na nekoga osloni, a ovdje se nemaš na koga osloniti. Znači, ti doneseš tablu bakra u radnju od koje ti mora biti gotov proizvod", pojašnjava Brkanić, dodavši da kazandžiluk predstavlja sklop pet-šest zanatstava.
"Da bi napravio formu jednog proizvoda, recimo džezve, moraš biti kazandžija, a da bi napravio ornament te džezve moraš biti ili cizler ili gravir. Da bi kasnije niklovao ovu džezvu moraš biti galvanizer, tj. posrebriti je. Da bi je kalajisao, moraš biti kalajdžija. Kasnije, da bi je prodao, moraš biti trgovac", navodi Brkanić.
Priča da se nikad nije pokajao što kao inženjer mašinstva radi ovaj posao. Pokajao se samo, kaže, što nije odmah s punim radnim vremenom bio u radnji.
"Ja sam poseban ovdje. Često kažem da sam fanatik svoga posla, a najbolje je biti fanatik svoga posla u bilo kojoj branši. Ja sam privatnik koji ima tri radnje ovde. Znači, obezbijedio sam i sebe i djecu, ali opet dolazim u šest sati ujutru i radim do osam uveče. To je fanatizam", priča Brkanić.
Iz njegovih ruku gotovi proizvodi izlaze tek kad ga, kao pravog majstora i pravog umjetnika, mogu zadovoljiti kvalitetom.
Najdraži proizvod koji čuva u radnji jeste ibrik koji je prije 70 godina napravio njegov djed.
"To je ibrik dug oko pola metra. On vrijedi 10.000 KM. Na njemu je ornament koji datira unazad 160-170 godina, ornament moje porodice. Imam isto ibrik sa starobosanskim ornamentima, što sam ja radio. Takvi ibrici su 5.000 KM. Ja sam još živ i vrijede moji proizvodi, a još više će vrijediti kad mene ne bude", konstatuje Brkanić.
Mirsad kaže da su svi kazandžijski proizvodi lijepi za gledanje, a da izgledaju suvenirski. Od svih proizvoda, kako navodi, najteže je napraviti mangalu, jer taj proizvod zahtijeva rad i rukama i nogama.
"Za mangalu ti treba, recimo, jedna od bakarnih ploča koja je promjera jedan metar, pa moraš napraviti formu od te mangale. Znači, sa materijalom koji je težak oko 10 kilograma i širok jedan metar treba da vladaš, savijaš, praviš tu formu. Ima i tepsija ili demirlija koji su od metar, ali to je već forma koju zanatlija može brže uradi. Međutim, mangala je stvar koja zahtijeva vrlo veliku sposobnost baratanja tom težinom i veličinom. Treba i nogama održavati taj proizvod i oblikovati", pojašnjava Brkanić.
Ovi proizvodi su najskuplji i njihova cijena doseže i do 20.000 KM. Nasuprot tome, džezvice za dva fildžana, koje su najviše tražene u njegovoj radnji, najjeftinije su i koštaju oko 15 KM. Ali, bez obzira na cijenu, svi proizvodi imaju svoje kupce. A dok mušterije traže kazandžijske proizvode, ovaj stari zanat ima budućnosti.
"Naš zanat će živjeti, jer tradicija se vraća. Recimo, dođu ovdje ljudi iz Srbije, Slovenije, Hrvatske, iz RS, traže kafu iz bakrene džezve. Bakrena džezva je ipak bakrena džezva. Ne možemo mi promijeniti ništa što smo naučili sa svojim roditeljima i djedovima", kaže Brkanić.
U svojoj radnji, ističe, 1997. i 2003. godine imao je čast ugostiti i bivšeg predsjednika SAD Bila Klintona.
"Klinton je bio 1997. godine kao predsjednik. Tada sam mu poklonio jednu meni vrlo dragu stvar, što je meni dedo radio prije 70 godina. To je jedan manji ibrik, unikatan, lijepe vrijednosti. Zaustavio je zlo na ovim prostorima, pa sam mu dao iz tog razloga. Malo smo popričali, a s obzirom da sam mu stavio vizitkartu u proizvod koji sam mu dao, on je došao i 2003. godine. Želio me posjetiti, da kupi nešto. Tada smo se malo više zadržali", prisjeća se Brkanić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.