HAG Kada se 21. jula 1995. godine na ozrenskom ratištu našao u okruženju mudžahedina, Velibor Trivičević je digao ruke u znak predaje, ali ga oni izgleda nisu shvatili, pa su nastavili da viču na arapskom i prijete uperenim puškama.
Potom mu je jedan od Bosanaca koji su bili sa mudžahedinima objasnio da je `kod Arapa znak predaje kada se legne na zemlju i kada se ruke stave na potiljak`.
Trivičević, koji je u to vrijeme bio medicinski tehničar u sanitetu Prve prnjavorske brigade, je tako postupio, a isto je učinio i brigadni ljekar, doktor Branko Šikanić.
Obojica su zarobljeni oko 300 metara od linije fronta kod zaseoka Krčevine, pred kućom koja je služila kao `istureno sanitetsko odjeljenje`. Mudžahedini su ih odatle poveli ka selu Livade, ali su se na tom putu nekoliko puta zaustavljali i na razne načine zlostavljali zarobljenike.
Zlostavljanje se nastavilo i u Livadama.
Trivičević je, svjedočeći pred Haškim tribunalom u procesu protiv ratnog komandanta Armije BiH Rasima Delića, opisao kako se pred kućom u kojoj su bili zatvoreni u jednom trenutku začula galama i povici `Allahu Ekber`, a onda je u sobu ušao mudžahedin koji je nosio odrubljenu glavu i pitao ih da li znaju kome ona pripada.
Mada je prepoznao Momira Mitrovića, Trivičević je odgovorio da ne zna o kome se radi, nakon čega je mudžahedin stavio glavu u kartonsku kutiju i izašao. Zatim se vratio sa drugom glavom i istim pitanjem, ali su zarobljenici odgovorili da ne poznaju ni tog čovjeka. Trivičević je naknadno saznao da je to bila glava Predraga Kneževića, koji je kao i Mitrović bio u Prvom bataljonu Prnjavorske brigade.
Iz Livada, Trivičević je zajedno sa još 11 zarobljenih srpskih vojnika prebačen u mudžahedinski logor `Kamenica`, udaljen desetak kilometara od Zavidovića. Pred sudom je nacrtao detaljnu skicu logora s kućom u kojoj su bili zatočeni, komandnim i jednim još većim šatorom koji je služio za molitve, igralištem na kojem su se mudžahedini postrojavali, a oko kojeg su bili šatori u kojima su spavali.
Poput prethodnog svjedoka Krstana Marinkovića, i Trivičević je detaljno opisao noć između 23. i 24. jula 1995. godine, kada su zarobljenici izvedeni iz kuće i, kako je opisao, u `poluvisećem položaju`, licem prema zemlji, ostavljeni na livadi. Tvrdi da je, zahvaljujući providnom povezu na očima, vidio kako je u zoru 24. jula Gojko Vujičić ubijen metkom u sljepoočnicu i kako mu je nakon toga odsječena glava. Ostali zarobljenici su zatim prisiljavani da ljube odrubljenu glavu, obješenu o kuku na jednom od zidova sobe. Popodne tog dana je došao `emir` – zapovjednik mudžahedina - koji je skinuo i odnio Gojkovu glavu, ljutito vičući na stražare.
Iz Kamenice, 11 preživjelih zarobljenika je 24. avgusta 1995. u pratnji vojnika Armije BiH prebačeno u Kazneno-popravni dom u Zenici, gdje je Trivičević zadržan do 7. januara 1996. godine.
U unakrsnom ispitivanju odbrana je osporavala da su Mitrović i Knežević ubijeni nakon što su zarobljeni, ukazujući da su im glave mogle biti odsječene u borbi, pa onda donesene u Livade i pokazivane zarobljenim srpskim vojnicima. Svjedok je naveo da se sa njihovih glava, kada su unesene u sobu, još cijedila krv, što je po njegovom mišljenju ukazivalo da su `svježe odsječene`.
Odgovarajući na sudijska pitanja, Trivičević je rekao da su `Bosanci` koje je viđao u logoru bili `lokalni mudžahedini`, pripadnici odreda `El Mudžahid`, ali i da su u logor povremeno dolazili vojnici Armije BiH kojima su mudžahedini dozvoljavali da tuku zarobljene `četnike.`
U zatvoru u Zenici je, tvrdi Trivičević, njemu i ostalim zarobljenicima zaprijećeno da predstavnicima Međunarodnog crvenog krsta ne spominju mudžahedine, već da im kažu da ih je zarobila `udarna grupa Armije BiH.`
(kraj)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.