BANJALUKA- Sve se rjeđe govori o situaciji u Ukrajini, a ni na sastanku CEI nije bilo puno govora o tome, rekao je u pisanom intervjuu za "Nezavisne" Oleksandr Levčenko, ambasador Ukrajine u BiH, sa sjedištem u Zagrebu.
"Puno se govorilo o migrantima i teroristima, ali gotovo nitko nije se sjetio tragedije Ukrajine, a kamoli se usudio spomenuti Rusiju kao krivca za tu tragediju", rekao je on.
NN: Kako komentarišete skup Centralnoevropske inicijative u Banjaluci, koji je organizovao Igor Crnadak, ministar spoljnih poslova BiH?
LEVČENKO: Ministri inostranih poslova zemalja centralne Evrope okupili su se u Banjaluci 15. i 16. juna. Ovog puta dnevni red je bio izuzetno ozbiljan. Nažalost, današnja Evropa svaki dan se suočava s nekim novim izazovima, kao što su migracijska kriza i borba s međunarodnim terorizmom. Ali, bilo je i mnogo važnih pozitivnih tema, a to su jačanje saradnje među državama regiona, njihovo energetsko i infrastrukturno povezivanje i svakako evropska integracija. Ja sam informisao učesnike foruma o situaciji u okupiranom Donbasu i na Krimu, pozvao sam naše partnere da pojačaju podršku Ukrajini u njenoj borbi protiv ruske agresije. Međutim, primijetio sam dosta čudnu tendenciju. Puno se govorilo o migrantima i teroristima, ali gotovo nitko nije se sjetio tragedije Ukrajine, a kamoli se usudio spomenuti Rusiju kao krivca za tu tragediju. Ali zaboga, Ukrajina nije negdje u Okeaniji, rat plamti upravo u našem regionu, a prijeti stabilnosti cijele Evrope. Možete koliko god želite zatvarati oči, ali opasnost neće od toga nestati. Pa i diplomatska sramežljivost u izravnom imenovanju agresora samo mu dodaje samopouzdanja. Što se tiče organizacije foruma, mogu samo zahvaliti i čestitati našim domaćinima. Politika nije isključivo racionalna računica, veoma važna je i emocionalna komponenta, izgradnja simpatije. Uvjeren sam da su vaša zemlja i vaš grad ostali u najljepšem sjećanju svih visokih gostiju.
NN: Kakva je trenutno situacija u Ukrajini i da li ima sukoba?
LEVČENKO: Glavni problem Ukrajine je svakako ruska agresija, rat, pogibija ljudi. Taj problem, međutim, dijeli se na dva različita dijela - Krim i Donbas. Krim je bio okupiran i nezakonito anektiran 2014. godine. Sada se to poluostrvo pretvorilo u ostrvo izolovano od ostalog svijeta. Krim se uvijek naslanjao na kopnenu Ukrajinu, otud se po kopnu snabdijevao hranom, robom pa čak i vodom. Sad se snabdijeva po moru iz Rusije, što je dovelo do pada standarda. Zamro je i turizam, od kojeg je živio značajan dio stanovništva. Sve to uzrokuje frustraciju čak i kod onih krimskih Rusa koji su podržali okupaciju. Mada, sumnjam da to zaista zabrinjava Kremlj. Za njega Krim nije ljetovalište, nego ogromna vojna baza, a u vojnoj bazi civili su suvišni. Režim je na Krimu tipičan za okupirane teritorije. Dakle, sve kontrolišu snage bezbjednosti i vojska. Ljudi su se poslije ukrajinske demokratije opet vratili u sovjetski strah, kad je sloboda riječi postojala samo u kući. Protiv Ukrajinaca i Krimskih Tatara primjenjuje se pravi teror. Ljudi se hapse, osuđuju "za separatizam" (!), a često jednostavno nestaju. Za razliku od Krima, u Donbasu je ukrajinska vojska pružila otpor ruskim okupatorima, tako da su zauzeli samo dio regiona i nisu mogli dalje. Posebno žestoke borbe vodile su se od ljeta 2014. do zime 2015, što je samo nas koštalo 10.000 života. Minski sporazumi u februaru 2015. su prekinuli veliko krvoproliće, ali varaju se oni koji misle da je time problem riješen. Ruska strana svakog dana krši primirje, ali "u malom formatu", tako da svejedno gotovo svaki dan gine nekoliko naših vojnika. Od potpisivanja Minska život je izgubilo oko 1.000 ukrajinskih boraca. Sad se sami odlučite, je li to više liči na mir ili na rat. Posebno se pogoršala situacija upravo u julu ove godine. Rusi krše prekid vatre i po 70 puta dnevno koristeći velike kalibre zabranjene u Minsku. Devetnaestog jula je poginulo sedam naših vojnika, a 23. jula šest. U Donbas je Rusija uvela ogromne količine vojne tehnike, između ostalog 702 tenka, što je više nego što danas imaju Njemačka i Velika Britanija zajedno. Moskva jednostavno ismijava sve minske dogovore. Situacija je veoma opasna. Ukrajina je pozvala sve međunarodne partnere da pojačaju pritisak na Kremlj da bi prestao sa širenjem agresije protiv Ukrajine.
NN: I Ukrajina, kao i BiH, ima dosta izazova u pogledu vladavine prava. Kako sada stoje stvari, da li se nešto popravlja?
LEVČENKO: Cijela istorija nezavisne Ukrajine je borba starog sovjetskog nasljeđa i savremenih evropskih pogleda. Majdani 2004. i 2013. godine su svjedočili da su demokratski ideali pravednosti i slobode u Ukrajini realna stvar. I što je najvažnije - nosilac tih ideala je sam narod, koji je spreman izaći na trgove da ih odbrani. Tvrdi zahtjev Majdana 2014. je bio sprovođenje kompleksnih reformi, a ponajprije u borbi s korupcijom i garantovanjem vladavine prava. Zato najveće promjene se događaju upravo u tim sferama. Osnovan je antikorupcijski biro s velikim ovlaštenjima, realizuju se reforme sudstva, odvjetništva, policije. Reformiše se i kompletna državna administracija, a donose se i stotine zakona usmjerenih na oslobađanje od birokratskih spona i korupcije naše ekonomije. I sve se to događa prema evropskim standardima i u tijesnoj saradnji s našim partnerima iz Brisela.
NN: Kako vidite situaciju u BiH, gdje su šanse za bližu saradnju?
LEVČENKO: Situacija u BiH je svakako komplikovana, a razlozi su svima poznati. I tu teška prošlost dolazi u sukob s progresivnim evropskim tendencijama. Zemlja još nije potpuno zaliječila i preboljela užasne traume bratoubilačkog rata. Ali nadu, čak i uvjerenost daje to što se BiH stalno nalazi pod patronatom međunarodne zajednice. EU je u zadnje vrijeme povećala pomoć vašoj zemlji u sprovođenju reformi, a izuzetno važno je i to što vam je garantovano članstvo u EU. Saradnja Ukrajine i BiH ima dobru prirodnu osnovu, a to je bliskost i prijateljstvo naših slavenskih naroda. Treba samo da je nadogradimo konkretnim projektima. Mogli bismo razmjenjivati iskustva evropskih integracija i reformi. Ukrajini koja se brani od spoljne agresije moglo bi biti zanimljivo vaše bogato iskustvo poslijeratne obnove i normalizacije. Posebnu pažnju moramo pokloniti ekonomiji. Nas, recimo, interesuje vaša farmacija. Ukrajina može predložiti BiH produkciju svoje poljoprivrede, ali i teške industrije. Perspektive postoje, potrebna je samo uzajamna volja da ih ostvarimo.
Drago mi je da je ukrajinski duh živ i zdrav u BiH
NN: Kakvi su Vaši utisci sa godišnjeg skupa Ukrajinaca u BiH?
LEVČENKO: Sedamnaestog jula u selu Devetina održan je 16. festival ukrajinske nacionalne manjine "Červona kalina" (Crvena hudika), a ujedno i proslava 50. godišnjice Kulturno-umjetničkog društva "Taras Ševčenko". Jedino što mogu reći - oduševljen sam. To je bila smotra ne samo pjesme i plesa, nego i nacionalnog duha. Drago mi je da je taj duh živ i zdrav i nakon više od sto godina od doseljenja. Ukrajinci su došli ovdje u 19. vijeku iz ukrajinske pokrajine Galicije, koja je tada, kao i BiH, ulazila u sastav Austrougarske imperije. Međutim, došavši ovdje našli su se u tuđoj zemlji, ali ne i među tuđim ljudima. Slavensko srodstvo ipak je veoma snažna stvar. Jezici su bliski i razumljivi, kulture i tradicije izuzetno slične, a mentalitet je praktički isti. To je olakšavalo uklapanje u novu sredinu, ali i asimilaciju. Asimilacija je posebno porasla u naše urbanizirano vrijeme. Ako su se u selu s kompaktnom manjinom nacionalne osobine konzervisale same po sebi, u gradovima to više ne ide tek tako. U naše doba nacionalna manjina može opstati samo ako ulaže za to dodatne napore. A to su, prije svega, škola i mediji na maternjem jeziku i narodna umjetnost. Ukrajinska država smatra obavezom podržavati sunarodnjake u BiH u tom plemenitom radu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.