Uprkos ratu, tranziciji i siromaštvu, populacija u BiH ne odstupa značajnije od svjetskih prosjeka po broju duševno oboljelih ljudi, rekao je Norman Sartorijus, psihijatar i psiholog svjetskog glasa, rođen u Njemačkoj, a koji je dio svog radnog vijeka i obrazovanja proveo u Zagrebu.
"Nažalost, radova koji bi pokazali točno kolika je učestalost duševnih bolesti nema. Ali ja bih se jako začudio da je ta brojka značajno drukčija nego u drugim zemljama", rekao je Sartorijus.
On tvrdi da BiH ima dobre ljekare i kvalifikovan personal za liječenje duševnih bolesti, ali da je veliki problem loša infrastruktura kao i stigmatizacija duševno oboljelih.
NN: Kako Vam se čini mentalno zdravlje naših političara?
SARTORIJUS: Ovako ću vam odgovoriti: Treba razlikovati osobine ličnosti od bolesti. Često kad imate psihičku bolest ljudi neće moći raditi jer je njihova funkcionalnost smanjena. Oni imaju ličnosti koje su ponekad čudnovate, ponekad smiješne, ali to nije bolest. Ima jedan primjer koji bih vam želio ispričati. Premijer Norveške je jednog dana došao na televiziju i rekao: "Bio sam kod doktora, doktor me pregledao, imam depresiju. Ja se sad idem liječiti, ostavljam državu." On je otišao i nakon što se izliječio, izašao je na izbore i pobijedio.
NN: Znači, ljudi se mogu izliječiti?
SARTORIJUS: Tako je. Ono što je kod Norvežana bilo lijepo što su ga ponovo izabrali, mada je prošao kroz period bolesti.
NN: Zbog čega ste ovih dana u BiH?
SARTORIJUS: Došao sam u Sarajevo, Mostar i Banjaluku jer sam htio da se upoznam sa napretkom projekta za mentalno zdravlje koji već ide nekoliko godina i koji je, mislim, učinio veliki doprinos razvoju službe za bolesnike sa duševnim problemima u BiH.
NN: Imate li podatke o nivou mentalnih bolesti u bh. populaciji?
SARTORIJUS: Nešto imamo, ali, nažalost, radova koji bi pokazali točno kolika je učestalost duševnih bolesti nema. Ali ja bih se jako začudio da je ta brojka značajno drukčija nego u drugim zemljama.
NN: Uprkos ratu, siromaštvu, besparici, tranziciji, neizvjesnosti...?
SARTORIJUS: Dobro, možda malo više, ali ne naročito. Tu jedino znači koliko se ljudima koji trebaju pomoć može pomoći u takvim okolnostima zato što to ovisi o ekonomskoj situaciji. Naravno, neki od faktora koje spominjete jesu faktori rizika koji doprinose mogućnosti da se bolest razvije, ali ti faktori ne znače da ćete oboljeti. Sigurno je da je rat imao uticaj ne samo na ljude, nego i na cijelu zdravstvenu službu. Jedan od razloga zašto smo započeli ovaj projekt je bio to što zdravstvena služba za duševno bolesne nije bila dovoljna. Zato je Švicarska nastojala vidjeti na koji način bi mogla kompenzirati te nedostatke.
NN: Znamo da je odlazak kod psihijatra tabu tema u našem regionu i da ljudi koji imaju probleme budu stigmatizovani...
SARTORIJUS: Nije to samo u BiH, to je, nažalost, posvuda tako. Možda je jedino različito u tome što u nekim drugim zemljama ljudi jesu svjesni da je stigma težak teret na leđima bolesnika i da je tu stigmu ponekad teže nositi nego samu bolest. Ovaj program mentalnog zdravlja, koji potpomaže Vlada Švicarske, jeste uzeo sebi kao jedan od zadataka da se bori protiv stigmatizacije.
NN: Šta biste preporučili građanima BiH, koji su uglavnom slabog materijalnog stanja, kao prevenciju protiv duševnih oboljenja?
SARTORIJUS: Tri stvari: Prvo, fizička aktivnost bilo kojeg tipa. Začudo, pokazalo se da fizička aktivnost ne samo da poboljšava fizičko, već čuva i psihičko zdravlje. Drugo, silno je važno održati i poboljšati odnose sa familijom i drugim ljudima, naći načina podijeliti ono što vas muči s drugim ljudima. Treće, shvatiti da te vrste poteškoća postoje u mnogim zemljama i da se stvari na kraju, ipak, i te kako mogu poboljšati i popraviti. Dakle, optimizam je veoma važno sačuvati i održati.
NN: Da li je tačan onaj mit da su bogate zemlje depresivne zemlje?
SARTORIJUS: Ne. Jedino je važno koliko će visoko izbiti svjesnost o tome da bolest postoji.
NN: Koliko smo mi u BiH uopšte opremljeni i kadrovski i institucionalno da se brinemo o duševnim bolesnicima?
SARTORIJUS: Što se tiče ljudi, oni su dobro upućeni i svjesni i dobri liječnici. Dakle, što se tiče kvalifikacija personala, mislim da tu dobro stojite. Što se tiče materijalnih mogućnosti, tu je, nažalost, situacija drukčija. Do koje mjere ljudi mogu dobivati lijekove koji im trebaju, do koje mjere je moguće imati bolnicu koja nije popravljena ne znam otkad i slično. Nedavno sam posjetio Zavod za duševno bolesne u Modriči. Ljudi koji tamo rade spremni su i voljni pomoći, ali bi mnogo štošta u toj bolnici trebalo popraviti - od krova pa do poda i slično. *****
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.