VAŠINGTON - Analitičari tvrde da bi se tokom ove godine mogli rasplamsati ratovi na različitim stranama svijeta, pa tako i u Evropi.
Iako je Tramp glavni krivac za napete odnose SAD-a s mnogim zemljama, analitičari Foreign Policya smatraju da on nije jedini krivac za takvu situaciju.
Mnogobrojne probleme izazvao je upravo aktuelni američki predsjednik svojim agresivnim ponašanjem, prijetnjama, ucjenama, svojim karakterom i izborom prijatelja i neprijatelja, ali činjenicom da se radije okružuje generalima nego li diplomatama.
Ali, sve je to posljedica prijašnjih politika Bijele kuće koje je Tramp naslijedio i koje će ga sasvim sigurno i nadživjeti.
Prvi trend je konstantno slabljenje uticaja i moći SAD, a počeo je još ratom u Iraku 2003. godine. Trebao je pokazati američku moć, a većinom je pokazao samo slabosti. Trampov slogan 'America First' analitičari vide kao dokaz da će voditi politiku isključivosti i netolerancije.
Njegovo nerazumijevanje važnosti savezništva s dugogodišnjim partnerima i zastrašivanje istih, njegove žalopojke o velikim troškovima američkih prekookeanskih intervencija je samo nedostatak introspekcije, ali i shvaćanja da najveću cijenu plaćaju narodi u kojima se intervencija dogodila. No ograničavanje intervencija najavljivali su još i Barak Obama i Bernie Sanders, što znači da Tramp nije oblikovao javno mišljenje, nego ga samo reflektuje.
Ograničenje je u ovom slučaju pitanje količine, s obzirom da je trenutno po svijetu razmješteno oko 200.000 američkih vojnika.
Američka moć se geografski širi, ali se smanjuje njen intenzitet
Međutim, kako se američka moć geografski širi, tako se smanjuje njen intenzitet, pa glavne uloge preuzimaju lokalni naoružani statisti.
Drugi trend je rastuća militarizacija vanjske politike. Prostor diplomatije se smanjivao davno prije nego što je Trampova administracija preuzela vlast. U svim zonama sukoba, Amerika izgleda kao da je sklonija kršiti međunarodne norme nego ih poštovati.
Treći trend je erozija multilateralizma. Dok je bivši predsjednik Obama više-manje uspješno poštovao međunarodne sporazume kao što su Pariški sporazum o klimi, trgovinske sporazume i pregovore s Iranom o nuklearnom naoružanju, Tramp ne poštuje ništa od toga.
A čak i ova dinamika ima dublje korijene. Animozitet između Rusije i zapadnih sila učinila je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija nemoćnim da rješava velike sukobe, a istorija seže u 2011. i intervenciju u Libiji.
U tom kontekstu evo i 10 mogućih konflikata na koje bi trebalo obratiti pažnju u 2018.
Sjeverna Koreja
Za sada, Sjedinjene Države provode "maksimalnu strategiju pritiska": provođenje Savjeta bezbjednosti na strože sankcije, pritiskom na Kinu da učini više kako bi oslabila sjevernokorejsku privredu, provodi vojne vježbe u neposrednoj blizini šaljući poruku da se ne boji ni vojnog sukoba. Uprkos proturječnim porukama bivšeg državnog sekretara Reksa Tilersona, Trampova vlada jasno daje do znanja da ju ne zanima ništa drugo osim pristanka Sjeverne Koreje da odustane od nuklearnog naoružanja. Zato američka vojna akcija nije nezamisliva, međutim takav pristup je samo trka s vremenom koju Vašington sigurno gubi.
Sankcije sigurno neće odmah uroditi plodom, a najviše će ga osjetiti stanovništvo Sjeverne Koreje koje će se osjetiti ugroženo i podržati daljnje naoružanje umjesto da ga zaustavi ili barem uspori. I Kina i Južna Koreja podržavaju jače sankcije jer su uznemirene mogućom američkom akcijom. Dok Južna Koreja nema bog zna kakvu moć da promijeni situaciju, Kina je spremna pritisnuti Sjevernu Koreju, ali do neke granice jer je svjesna ograničene moći uticaja na svojeglave susjede. Osim toga kineski predsjednik Si Điping boji se da bi se previranja u "komšiluku" mogla preliti preko granica i u njegovu zemlju.
SAD - Saudijska Arabija – Iran
Suparništvo će ojačati i druge sukobe na Bliskom istoku, a tri faktora koja bi na to mogla uticati - konsolidacija autoriteta Muhameda bin Salmana, svojeglavog nasljednika krune u Saudijskoj Arabiji; agresivnija strategija Trampove administracije prema Iranu i kraj teritorijalne kontrole Islamske države u Iraku i Siriji, što bi dopustilo Vašingtonu i Rijadu da se fokusiraju na Iran.
Temelji se na pretpostavci da Iran iskorištava pasivne regionalne i međunarodne aktere kako bi održao svoj uticaj u Siriji, Iraku, Jemenu i Libanonu.
Vašington i Rijad pokušavaju zastrašiti Teheran prijetnjama da će platiti veliku cijenu za svoje postupke. Strategija uključuje razne oblike pritisaka da izmore Iran i na kraju ga vrate gdje mu je mjesto.
Pritisci imaju ekonomsku, diplomatsku i vojnu dimenziju. Pitanje je hoće li to funkcionisati iako su nedavni protesti u Iranu bili potpuno neočekivani i unijeli su u sistem moment nepredvidivosti, Iran i partneri i dalje izgledaju prilično jako. Bašar al-Asad je uz pomoć ruskih vazdušnih snaga, zadržao premoć u Siriji.
Preko Iraka iranski povezane šiitske milicije ulaze u državne institucije. U Jemenu, Teheran podupire Hutije i uprkos svemu Rijad nije u stanju promijeniti ravnotežu moći. S tolikim brojem uključenih zemalja i tako malo diplomatije, rizik od eskalacije sukoba je velik.
Mjanmar i Rohindže
Kriza s Rohindžama u Mjanmaru ušla je u novu opasnu fazu prijeteći teško stečenoj mjanmarskoj demokratiji, te stabilnosti u toj zemlji, kao i Bangladešu i cijeloj regiji. Rohindže za sebe vjeruju da su potomci autohtonog mjanmarskog stanovništva koje se s budizma preobratilo na islam prije nekoliko vijekova. Mjanmarska vlada nikad ih nije priznala kao posebnu etničku grupu i naziva ih 'bengalskim muslimanima'. Militantna mjanmarska skupina ARAS napala je Rohindže prošlog avgusta, a vojska koja je trebala uvesti red, zapravo je reakciju usmjerila upravo na Rohindže što je pokrenulo masovni egzodus od 665.000 Rohindža u susjedni Bangladeš. Ujedinene nacije su nazvale operaciju "etničkim čišćenjem iz udžbenika".
Vlada je ograničila humanitarnu pomoć na tom području, a međunarodne simpatije prema Aung San Suu Kyi, mjanmarskoj predsjednici i nekadašnjoj dobitnici Nobela za mir su naglo nestale. Njena vlada zadržala je čvrst stav prema Rohindžama i u tome ima podršku većinskog dijela stanovništva.
Zapadne vlade počele su s ciljanim sankcijama, ali one vjerovatno neće imati značajan uticaj na politiku Mjanmara.
Iako javno, vlada Bangladeša nastoji da uvjeri Mjanmar da vrati izbjeglice, privatno priznaje beznadežnost te namjere. Nije definisala ni donijela operativne odluke o tome kako upravljati s više od milion Rohindža na svom jugoistoku, duž granice s Mjanmarom u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju.
Sama prisutnost velikog broja izbjeglica bez državljanstva - stvara ogromne opasnosti za Bangladeš. Sukob između izbjeglica i domaćina kojih je sad već znatno više od domicilnog stanovništva, s porastom cijena i padom plata je dodatni rizik, kao i rizik od građanskog rata uoči izbora koji će se održati ove godine.
Ima i rizika za Mjanmar.
ARAS se može ponovo grupisati i pokrenuti prekogranične napade, eskalirajući u muslimansko-budistički sukob.
Jemen
Sa 8 miliona ljudi na rubu gladi, milon oboljelih od kolere i više od 3 miliona raseljenih osoba, rat u Jemenu mogao bi se još više razbuktati tokom 2018. godine. Nakon razdoblja rastućih napetosti i oružanih napada, bivši predsjednik Ali Abdullah Saleh je decembru saopštio kako je njegov Generalni narodni kongres napustio partnerstvo s Hutijima u korist koalicije saudijskih vođa.
Saleh je to platio životom; odmah su ga ubili njegovi bivši partneri. Saudijska Arabija i njegovi saveznici zagovaraju vojno rješenje. Iran će nastaviti s podrškom Hutijima, a što će više vladati anarhija u sjevernom Jemenu, to je vjerovatnije da će se nasilje preliti preko granice.
Hutiji će nastaviti borbu protiv Saudijske Arabije, već su ispalili rakete prema Rijadu, priprijetivši i drugim zaljevskim državama.
Pregovori su sve dalje i izgledaju nemogući. I jug zemlje je podijeljen dijelom i zbog širenja raskola između sila lojalnih jemenskom predsjedniku Abedu Rabbo Mansouru Hadi i južnim separatistima koje podupiru Ujedinjeni Arapski Emirati.
Ratoborna retorika Trampove administracije prema Iranu potiče pogrešne tendencije u Rijadu. Politički, potrebna je nova rezolucija Vijeća sigurnosti koja bi omogućila uravnoteženo rješavanje.
Avganistan
Velike su šanse da se rat u Afganistanu tokom ove godine razbukta.
Nova američka strategija povećava tempo operacija protiv Talibana s još više američkih snaga, još više zračnih napada i još agresivnijim napadima kopnene vojske i afganistanskih snaga. Cilj je, prema visokim zvaničnicima, zaustaviti zamah Talibana i, na kraju, prisiliti ih na političko rješenje.
Za sada, međutim, strategija je gotovo isključivo vojsna. Ova strategija suočava se s ozbiljnim preprekama. Dok napadi na Talibane mogu donijeti taktičku prednost, malo je vjerovatno da će se na terenu išta promijeniti. Talibani trenutno kontrolišu više teritorija nego ikad od 2001. godine. Bolje su opremljeni, a između 2009. i 2012. izdržali su napade više od 100.000 američkih vojnika. Vojni analitičari tvrde da će ovaj put biti drugačiji jer Tramp, za razliku od Obame, nije postavio datum povlačenja, ali taj argument ne drži vodu.
Gubici na bojnom polju nisu uticali na spremnost talibanskih vođa da pregovaraju. Osim toga pred Afganistanom su izbori, a svi dosadašnji bili su generator nove krize.
Do sad se američka regionalna diplomatija usredotočila na pritisak na Pakistan, a Talibani sada održavaju veze s Iranom i Rusijom. Vojni pristup Vašingtona i smanjena diplomatija su zapravo signal tim zemljama da ostanu vojno prisutne i pojačaju podršku pobunjenicima.
Istovremeno, američka diplomatija trenutno u rješavanje afganistanskog pitanja ne uključuje Kinu, koja ima sve veći uticaj u dijelovima Južne Azije i može biti presudna.
Iako trajna američka podrška može pozitivno djelovati na moral afganistanske vojske, ali i izazvati haos, cijenu će platiti afganistanski civili.
Sirija
Nakon gotovo sedam godina rata, predsjednik Bašar al-Asada ima nadmoć, uglavnom zahvaljujući iranskoj i ruskoj potpori. Ali borba nije gotova. Veliki dijelovi zemlje ostaju izvan kontrole režima, a Sirija je arena za suparništvo između Irana i njegovih neprijatelja.
Kako je islamska država izbačena sa istoka, izgledi za eskalaciju u drugim dijelovima zemlje će se povećati. U istočnoj Siriji, suparničke vojske prorežimskih snaga s jedne strane, podržane od strane iranskih militanata i ruskih zrakoplovnih snaga, i Sirijskih demokratskih snaga - SDF - predvođenih Kurdima koje potpomažu SAD s druge strane, prisilili su Islamsku državu na uzmak. U Siriji i Iraku, ostaci Islamske države povukli su se u pustinju i čekaju novu priliku.
Za režimske snage i SDF, borba protiv islamske države bila je sredstvo za konačnu pobjedu. I jedni i drugi tom su pobjedom htjeli učvrstiti vlastitu poziciju. Assadove snage htjele su se konsolidovati, a Kurdi i SDF osvojiti što više teritorija za svoju autonomnu državu. Dosad su dvije strane uglavnom izbjegavale sukobe, no nestankom Islamske države, rizik se povećao.
Opasnost je tim veća zbog suparništva SAD-a i Irana. Na jugozapadu Izrael bi se mogao umiješati zbog blizine iranskih militanata i Golanske visoravni. Samo jedan pogrešan potez bi mogao sukob preliti i u Libanon, na čijem jugu je i dalje Hezbolah vrlo uticajan.
Najveća opasnost je sjeverozapad Sirije i eventualni Asadov napad na područje na kojem je oko 2 miliona sirijskih protivnika Asadovog režima. Režimska ofanziva na sjeverozapadu mogla bi izazvati masovno krvoproliće i novi egzodus.
Ovo je 20 najjačih vojnih sila na svijetu
Regija Sahil
Taj pojas između pustinje i savane, od Atlantskog okeana do Crvenog mora širok je nekoliko stotina do hiljadu kilometara i proteže se kroz desetak najsiromašnijih zemalja na svijetu.
U njih osam: od Senegala do Čada milionima ljudi prijeti glad. Države subsaharske Afrike bore se ne samo s građanskim ratovima i džihadistima, nego i raznim i brojnim krijumčarima.
Grabežljivi i militarizirani državni vođe često pogoršavaju situaciju. Kriza u Maliju 2012. godine pokazala je kako se lako prelije u susjedne zemlje, a mirovni sporazum proširio je nestabilnost sa sjevera u susjedne zemlje Niger i Burkinu Faso.
Pad Moamera Gadafija u Libiji prelila je džihadiste u okolne zemlje u kojima se islam koristi kao borba protiv tradicionalnih vlasti. Evropljani cijelu regiju vide kao potencijalnu prijetnju i izvor migranata i terorista. Krajem 2017. godine, Francuska je osnovala snage pod nazivom G5 Sahel, koja obuhvata jedinice iz Malija, Nigera, Čada, Burkine Faso i Mauritanije koje bi se trebale rasporediti na teritoriju na kojem se već otprije nalaze trupe francuskih protuterorističkih jedinica, američkih specijalaca i Mirovnih snaga UN-a.
Stoga nije jasna uloga G5, a trebala bi biti borba protiv krijumčara. No krijumčarenje je ovdje posao koji je jedini izvor zarade lokalnom stanovništvu, a lokalne vlasti bi lako mogle vojsku iskoristiti za održavanje vlastite moći.
Kako bi se izbjeglo daljnje pogoršanje, vojni napori moraju biti popraćeni političkom strategijom koja počiva na povjerenju lokalnog stanovništva. Ne treba isključiti i pregovore s militantnim vođama, ako to može pomoći smanjenju nasilja.
DR Kongo
Odlučnost predsjednika Josipa Kabila da se drži na vlasti prijeti eskalacijom krize u Kongu i humanitarnu katastrofu koja je već sad među najgorima na svijetu. Kabila je trebao sići s vlasti 2017. godine, no produžio je vladavinu do kraja 2018. i novih izbora zbog nejedinstvene opozicije. Stoga je izvjesno da će se ove godine situacija pogoršavati.
Postoji i gori scenario, a to je opasnost da se padom režima, izgubi kontrola nad dijelom državne teritorije što bi moglo zemlju odvesti u haos.
Rizik od nemira povećava nezadovoljstvo u velikim gradovima, a posljednjih dana vojska je već rastjerala demonstrante u Kinshasi i drugim gradovima gdje je bilo i mrtvih.
Borbe u regiji Kasai završile su s 3.000 mrtvih, a svakog mjeseca deseci ljudi ginu u sukobima na istoku zemlje. Međunarodni angažman je slab. Samo aktivnija, snažna i ujedinjena diplomatija - i angažiranija opozicija - imaju šanse da odvedu zemlju prema mirnoj tranziciji.
Ukrajina
Sukob u istočnoj Ukrajini odnio je više od 10.000 života i predstavlja ozbiljnu humanitarnu krizu. Ako i dalje potraje, odnosi Rusije i Zapada vjerovatno se neće poboljšati.
Područja koja posjeduju separatisti su disfunkcionalna i zavise o Moskvi. U drugim područjima Ukrajine, raste nezadovoljstvo zbog korupcije, a sporazum Minsk II, iz 2015. koji su potpisali Vladimir Putin, Petro Porošenko, te Fransoa Oland Hollande i njemačka kancelarka Angela Merkel stvaraju nove izazove.
Provođenje tog sporazuma je zaustavljeno: Moskva tvrdi da Kijev nije proveo političke odredbe sporazuma uključujući raspodjelu moći na okupiranim područjima nakon što se ponovno integrišu u Ukrajinu.
Kijev tvrdi kako to ne može, dok je tamo i dalje jak ruski uticaj. Obje strane nastavljaju razmjenjivati vatru preko linije koja dijeli ukrajinske trupe i ruske snage.
Vlada predsjednika Petra Porošenka nije se bavila suzbijanjem sustavne korupcije što je uzrok mnogih problema.
Ukrajinci gube vjeru u zakone, institucije i elite. Gnjevni su i na sporazum Minsk, koji smatraju ustupkom separatistima i Moskvi. S obzirom na diplomatski zastoj, iznenadio ih je ruski nacrt rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koji predlaže mirovne snage za Ukrajinu iz septembra 2017. godine. Postoje razlozi za sumnju u Ruske namjere. Uključivanje Evrope ključno je za napredak u pregovorima o mirovnim operacijama i razgovore koji bi zaustavili nacionaliste i njihove reakcije na sporazum iz Minska.
Venecuela
Vlada predsjednika Nikolasa Madura i dalje vodi zemlju prema dnu, istovremeno jačajući svoju političku moć. Opozicija je implodirala, a izgledi za mirnu obnovu demokratije sve su manji.
S privredom u slobodnom padu, Maduro se suočava sa ogromnim izazovima. Očekuje se da će se humanitarna kriza produbiti 2018. godine, budući da BDP nastavlja padati.
Krajem novembra, Venecuela je nije uspjela otplatiti dio inostranog duga, a sankcije će onemogućiti restrukturiranje duga. Povećana pomoć Rusije neće biti dovoljna, a i Kina je neodlučna šta učiniti s Madurom.
Inostrani dug mogao bi izazvati zapljenu inostrane venecuelanske imovine i smanjiti izvoz nafte koja u prihodima zemlje sudjeluje s 95 posto.
Nestašica hrane, propadanje zdravstvenog sistema i nagli porast nasilja i zločina unose dodatni nered.
Dok opozicioni političari gledaju na predsjedničke izbore, do kraja 2018, kao priliku za strani angažman, vlada to vjerovatno neće dopustiti.
Ako bi se uspjelo doći do prijevremenih izbora, a opozicija počne pokazivati znakove oporavka, Maduro bi možda pokušao izbjeći izbore tvrdeći kako vanjske prijetnje zahtijevaju vanredno stanje.
U međuvremenu, slaba venecuelanska država nastaviće pružati utočište za kriminalne mreže i mogućnost za pranje novca, trgovinu drogom i krijumčarenje ljudima, što dodatno smeta susjednim zemljama.
Prognoza za 2018. je daljnje pogoršanje situacije i povećani egzodus Venezuelanaca. Sistemski domaći i međunarodni pritisak jedini su način da se vlada natjera na vjerodostojne predsjedničke izbore.
(NN/express.hr)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.