DAMASK - Rat u Siriji je počeo kao građanski sukob, koji je prerastao u regionalnu katastrofu, a zatim i u međunarodnu krizu.
Ekipa poznatog magazina Popular Mechanics je pokušala da vjerno i detaljno rekonstruiše kako bi izgledao sukob vojnih snaga Rusije i SAD u Siriji. Opisani scenario je u potpunosti izmišljen, ali je zasnovan na dostupnim izvještajima o vojnoj tehnici trenutno raspoređenoj na Bliskom istoku i oko njega.
Prvi dio: Presretanje i eskalacija
Danas je nevidljivi borbeni avion F-22 Raptor jednosjed usamljeni učesnik misije u "spornom vazdušnom prostoru", što, u prevodu sa vojnog žargona znači da su neprijateljske rakete usmjerene ka nebu. Bezbjednije je letiti sam. Bilo kakva pratnja samo bi upozorila sirijsko i rusko osoblje koje na radarima prati kretanje u vazduhu na prisustvo F-22.
Kao vodeći u kategoriji borbenih aviona, "Raptor" je namijenjen eliminisanju drugih lovaca. Međutim, u ovoj misiji, njegova meta je daleko slabija - riječ je o maloj floti sirijskih transportnih helikoptera, koji prevoze veliku burad, tačnije bombe u obliku bureta. Bombe o kojima je ovdje riječ napunjene su hlorom.
Odnedavno se ovo oružje koristi za ubijanje kopnenih trupa - pripadnika Slobodne sirijske armije, koji su na meti napada sirijskih vladinih trupa i pripadnika libanskog Hezbolaha koje podržava Iran. Položaji odbrambenih snaga koje te bombe gađaju oslabljeni su pod naletom boraca koji napreduju. Na ovaj način Asad namjerava da dobije rat.
Razmjere osude ovakvog bombardovanja su toliko narasle u svijetu da koalicija predvođena SAD mora da djeluje. Helikopteri koji prevoze bure-bombe laka su meta za svaki avion lovac, ali sirijska protivvazdušna odbrana čuva helikoptere koji se približavaju sirijskim pobunjenicima. Zbog toga u akciju stupa američki nevidljivi lovac vrijedan više milijardi dolara, koji na ekranu radara izgleda sićušno kao loptica za golf.
Ovo je svakako eskalacija sukoba - prvi direktan udar snaga koalicije protiv Asadovog režima. Bijela kuća, međutim, ocjenjuje da će svijet te udare doživjeti kao ograničeni odgovor kako bi se stalo na put korišćenju podmuklog hemijskog oružja. Misija je zamišljena kao sredstvo da se skrene pažnja, a ne kao namjera da se započne Treći svjetski rat.
Pilot borbenog aviona F-22 zna da su helikopteri tamo. Udaljeni avioni AWACs velike radarske moći registrovali su sirijske letjelice kada su uzletile. Pilot "Raptora" prebacuje na AESA radarski sistem. Sa običnim radarom možete lako biti primjećeni, ali ovaj radar F-22 ima takozvanu "agilnu fekvenciju", što znači da operiše na različitim frekvencijama, zbog čega ga je teško detektovati.
Tehnologija je na strani F-22, baš kao i efekat iznenađenja. Pošto se Amerika držala po strani kada su ruski i sirijski borbeni avioni gađali lovce opozicionih snaga, niko nije očekivao agresivan odgovor. Niko ne očekuje da "Raptor" krene u lov.
To se odnosi i na posadu helikoptera. Radar AESA jasno registruje četiri helikoptera. "Raptor" može da puca sa udaljenosti od 65 kilometara, ali se približava do udaljenosti od 30 kilometara prije nego što će ispustiti četiri AIM-120C AMRAAM rakete vazduh-vazduh. Svaka raketa leti prema svom cilju; helikopteri detoniraju i vatrene lopte padaju u pustinju. "Raptor" se već okrenuo i krenuo u bazu i brzinom od jednog maha napušta sirijski vazdušni prostor.
Drugi dio: Osveta i odgovor
Američki napad utiče na promjenu igre u Siriji. Havajska Nacionalna vazduhoplavna garda, od septembra stacionirana u nepoznatoj vazudhoplovnoj bazi na Bliskom istoku, na raspolaganju ima samo 20 aviona F-22. Ako se pravilno koriste, ovi lovci mogu da okončaju nadmoć u vazduhu koja omogućava Asadovom režimu da se održi u Siriji.
U međuvremenu, Rusija ključa od bijesa, i to ne samo zbog američkog napada. Problem je u tome što su ruski lovci, koji treba da zaštite Asadove helikoptere, nemoćni. "Raptori" ostaju van dometa, napadaju i nestaju neprimjećeni.
Da stvar bude još gora, sirijski režim ne može da reaguje. Mogao bi, doduše, tako što bi oborio američke borbene letjelice koji lete iznad Sirije da bi napale njihovog zajedničkog neprijatelja, Islamsku državu. Osim lovaca F-22, nijedan američki avion nije "naročito nevidljiv", a Sirijci imaju ruske rakete zemlja-vazduh, koje predstavljaju opasnost za američke lovce i bombardere. Međutim, tako nešto za sobom povlači kontranapad.
SAD bi mogle da pošalju teške bombardere stelt tehnologije "B-2 Spirit" i raketne projektile na sirijsku protivvazdušnu odbranu, od kojih Sirija ne može da se odbrani. Amerika bi takođe mogla da uništi sirijske vazduhoplovne baze i komandne centre, što ne bi bio najbolji ishod za Asada.
Ukoliko iko može da uzvrati Amerikancima, to mora biti neko ko je dovoljno jak da uplaši SAD na mogućnost osvete, a to je Rusija.
Rusija, međutim, želi da ukaže na to američka agresija ne može da prođe tek tako, ali Putin ne želi da započne svjetski rat. Otvaranje vatre na američke lovce i bombardere koji gađaju Islamsku državu nije dobra zamisao, jer to previše liči na totalni rat. F-22 bi bio logičan cilj, ali je suviše moćan da bi se Rusija s njime uhvatila u koštac. Postoje, međutim, druge letjelice koalicionih snaga, koje su "izloženije", a izbacivanje iz igre makar i malog broja njih paralisalo bi vazduhoplovne snage SAD.
Rusi su bacili oko na slabu kariku - američki KC-135 stratotanker, avion za punjenje goriva u vazduhu.
Punjenje goriva u vazduhu ne samo da produžava dolet lovaca i bombardera; dodatna količina goriva omogućava borbenim avionima da duže ostanu na bojnom polju, biraju ciljeve i pružaju podršku trupama na zemlji. Tankeri su od vitalnog značaja za blisku podršku iz vazduha Sirijcima i Kurdima koji se bore protiv Islamske države. Neki američki lovci troše toliko goriva da samo par minuta mogu da ostanu iznad bojnog polja - ako ne dobiju dodatnu količinu goriva.
Kremlj zaključuje da bi oslabljene SAD bile spremnije za pregovaranje. A, ako SAD želi da reaguje, njenoj borbenoj snazi će biti nanijet opasan udarac.
Razaranje KC-135 nije, međutim, toliko jednostavno kao što na prvi pogled izgleda. Amerikanci dopunjuju gorivo iznad sirijskih oblasti pod kontrolom Kurda, ili u vazdušnom prostoru Iraka. Tankeri polijeću iz baza u Grčkoj, Turskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. S obzirom na radare koalicionih snaga u oblasti, ruskim lovcima neće biti lako da im se prišunjaju. Rusi, međutim, imaju oružje kojima može da im dođe glave - ratne brodove stacionirane na obali Sirije.
Ruska krstarica "Moskva" je ponos i dika ruske Crnomorske flote. Riječ je borbenom brodu sposobnom da napada podmornice, brodove i letjelice, koristeći niz senzora i oružja. Brod je opremljen baterijama S-300PMU-2, koje napadaju ciljeve sa udaljenosti od 190 kilometara. Ovaj raketni sistem se ubraja u najmoćnije protivvazdušno oružje na svijetu, ali do sada rakete nikada iz bijesa nisu ispaljene na borbeni avion. To će se sada promeiti.
Eskalacija počinje strateškom žrtvom. U ruske helikoptere u Siriji utovaraju se bure-bombe i navodno kreću u vojnu misiju. "Raptori" su zagrizli mamac, eliminisali Ruse u vazduhu i dali povoda Kremlju da govori o "ubijenim ruskim vojnicima". Sada Rusija može da tvrdi da su Amerikanci prvi otvorili vatru i svoje sljedeće korake prikaže kao djelovanje u samoodbrani.
Radar "Moskve" lako registruje tankere čim se pojave na nebu. Avioni su dugi 40 metara i nemaju odbranu. Lete bez pratnje. Rusi su dočekali povoljan trenutak - jedan tanker iz Grčke se vraća u bazu, iznad Sredozemnog mora. Drugi leti u blizini Alepa i puni gorivom američke lovce. Svi su u dometu "Moskvinih" raketa 48N6E2.
Sredozemno more je prepuno ratnih brodova. SAD ima četiri razarača s navođenim projektilima klase "Arli-Berk" u vodama Sirije, a njihov posao je, između ostalog, da prate ruske ratne brodove. Oni su na udaljenosti od nekoliko kilometara pratili "Moskvu", koja se polako kreće duž obale, sjeverno od nove vazduhoplovne baze u Latakiji.
Kada dvije rakete zemlja-vazduh polete sa "Moskve", posada na komandnom mostu zna da je rat ušao u novu, zastrašujuću fazu. Prelaze u stanje ratne pripravnosti i radio-vezom obavještavaju bazu u Roti (Španija). Do tada je vijest već stigla do komandanata, avioni tankeri su uništeni, a osam članova posade u trenutku ubijeni.
Avioni-tankeri, koji čekaju da polete, ostaju na pisti. Borbene akcije se otkazuju. Avioni lovci i bombarderi dobijaju naređenje da se vrate u vazduhoplovne baze. Jedan lovac je ostao bez goriva i srušio se na povratku u bazu, a piloti su se katapultirali na teritoriji pod kontrolom Kurda.
Američko ratno vazduhoplovstvo ima više od 400 KC-135 C tako da gubitak dva aviona ne bi trebalo da parališe borbu u vazduhu. Međutim, i sama prijetnja je dovoljna da ostanu na zemlji, a kada su oni dolje samo rijetke misije podrške snagama protiv Islamske države i Asadovih snaga mogu da se nastave (bombarderi B-1 koji lete iz Turske i dalje djeluju iznad sjeveroistočne Sirije, ali samo izvan dometa raketa krstarice "Moskva").
Dok Rusija brani pravo na samoodbranu i tvrdi da njene "ograničene akcije" služe deeskalaciji sukoba u Siriji, planeri Pentagona u roku od nekoliko sati osmišljavaju odgovor. Poniženje zbog napada i iznuđeni prekid borbenih misija su naprosto prevršili mjeru.
Izdaje se naređenje američkim razaračima navođenih raketa. Prijeti opasnost od "erupcije" u Sredozemnom moru.
Treći dio: Bitka u "kadi"
Sjedinjene Države moraju da potope "Moskvu", a američke vazduhoplovne snage nisu rješenje. Rakete S-300 i protivvazdušni sistemi kraćeg dometa na ruskoj fregati suviše su moćni da bi mogle da joj priđu. Sam radar onemogućava iznenadni napad iz vazduha.
Posada američkog razarača s navođenim projektilima "USS Donald Kuk" broji 280 ljudi. Mornari su vidjeli kada je ruski brod koji se nalazi u blizini lansirao svoje rakete zemlja-vazduh na američke pilote. Strah od ruskog napada gotovo je nestao u uzbuđenju pri pomisli na osvetu. Razarač klase "Arli Berk", dug 150 metara, plutajući je arsenal protivbrodskog, protivpodmorničkog i protivraketnog naoružanja. Stacioniran je u Roti od 2014. i bio je na udaru šikaniranja agresivnih ruskih aviona Su-24.
Prvo pravilo pomorskog rata glasi: pronađi neprijateljski položaj. U granicama Sredozemenog mora to nije teško. "Moskva" je krenula na jug i približila se zaštitnom kišobranu aerodroma u Latakiji, gdje su stacionirani ruski ratni brodovi. Ratni brod se osjeća bezbjednije u blizini desetina prijateljskih lovaca.
Sljedeći korak je približavanje. "Kuk" mora da priđe na udaljenost od 96 kilometara da bi mogao da napadne. Dok se približava "Moskvi", njena pratnja - manji razarač "Smetljivi" - opasno se približava. Signali sa broda upućeni američkom razaraču nailaze na ignorisanje. Rusi daju naređenje za slanje aviona-lovaca.
Istovremeno, na palubi razarača "Donald Kuk" erupcija dima i vatre. Na prednjoj i zadnjoj polubi nalaze se rešetkaste ravne ploče. Svaki od ukupno 61 otvora je cijev iz koje se lansira projektil. Ove noći mnoge od tih cijevi su napunjene protivbrodskim projektilima RGM-84 Harpun, koji mogu da se lansiraju gotovo istovremeno.
Petnaest "Harpuna" lansirano je s palube u roku od nekoliko sekundi. Okreću se prema ciljevima. Riječ je o inteligentnim i smrtonosnim letjelicama bez posade. Projektili se kreću prema morskoj površini i dodiruju je brzinom od 850 km/h da izbjegnu neprijateljske radare i protivnapad. Njihovi radari ih vode pravo prema cilju.
Njihove putanje su jasne. Deset projektila krenulo je ka "Moskvi", dok ostale krstare prema "Smetljivom". Na palubi "Moskve" ruski mornari registruju opasnost. Napad je prebrz za ljudsku reakciju, pa se Rusi oslanjaju na šest rotirajućih topova AK-630.
Granate od 30 mm eksplodiraju u blizini raketa "Harpun" koje im dolaze u susret i obaraju deset koje se približivaju "Moskvi". "Smetljivi" nije te sreće i samo dva oštećena "Harpuna" padaju u more. AK-630 su odlične, naročito u borbi protiv subsoničnih "Harpuna" , ali je potebno više od jednog udara da bi se onesposobile dolazeće protivbrodske rakete.
Svaki "Harpun" ima bojevu glavu od 220 kilograma. Ruski razarač bi mogao da preživi jedan udar, čak i na vodenoj liniji. Ali nekoliko njih je pogodilo i razorilo ratni brod, čiji ostaci tonu u more. "Smetljivi" se doslovno raspada pod baražnom vatrom.
Ruski borbeni avioni se približavaju, ali njihovi gnjevni piloti nisu očekivali borbu s američkom ratnom mornaricom i nisu naoružani projektilima dugog dometa da bi mogli da pogode brod koji se povlači. "Kukovi" vertikalni lanseri nisu bili naoružani samo protivbrodskim projektilima - brod ima i protivavionaske navođene projektile SM-2, a grupa turskih brodova približava se kao zaštita od kontranapada.
Sirija, međutim, već ima pripravne sisteme za zaštitu obala. Rusi traže od Sirije da lansira protivbrodske projektile P-800 Jakhont, koje mogu da gađaju ciljeve u Sredozemnom moru.
To nisu "Harpuni". "P-800" mogu da se kreću nadzvučnom brzinom i pogađaju ciljeve udaljene 300 kilometara. Međutim, Sirijci se boje kontranapada. Kada stigne naređenje, "Donald Kuk" je već van domašaja i iza turske flotile.
Četvrti dio: Kraj i početak Trećeg svjetskog rata
Nebo iznad Sirije ponovo je pod kontrolom koalicionih snaga - sve dok Sirija ne aktivira protivvazdušnu odbranu. Asadov režim, međutim, nije zainteresovan da služi kao sredstvo za rusku osvetu i postane meta SAD.
Vrijeme je za pregovore ili nastavak borbi. Geopolitika može da bude i igralište i zatvorsko dvorište. Kada jednom otpočne sukob, svaka strana želi da zada posljednji udarac i okonča borbu. Ovo je prilika za Rusiju i SAD da spriječe Treći svjetski rat, ali oni je ne koriste.
Rusija ponovo mora da podrije vazdušnu moć koalicije.
Avioni tankeri, koji sada lete s pratnjom, naizgled opet omogućavaju sirijske misije protiv Islamske države i ugrožavaju Asadovu vlast. Avione-tankere je lako napasti iz vazduha, naročito uz pomoć pratnje F-22.
I, umjesto da sjedne za pregovarački sto, Rusija se odlučuje za još jednu rizičnu opciju. Njena flota u Kaspijskom jezeru već je dokazala da je sposobna da lansira rakete dugog dometa u Siriju. Početkom oktobra, brodovi u Kaspijskom jezeru ispalili su 26 projektila na 11 ciljeva na sjeveru i sjeverozapadu Sirije.
Salva je presjekla iranski vazdušni prostor i pogodila ciljeve koje je Rusija nazvala bazama Islamske države. Od ukupno dvadesetak projektila, šačica je izgubila kontrolu i pala na teritoriju Irana. Svijet je to nazvao neuspjehom, ali je pri tom zanemarena suština: krstareće rakete "Kaliber" ruske mornarice i poslije 1.600 pređenih kilometara precizno pogađaju cilj.
Ovoga puta, cilj je u Turskoj. Riječ je o vazduhoplovnoj bazi "Inčirlik", na tursko-sirijskoj granici. To je mjesto odakle polijeću američki avioni tankeri i lovci. Ne postoje sistemi odbrane od baražne vatre.
Poslije raketnog napada, događaji izmiču kontroli. Sjedinjene Države odgovaraju. Iz vazduhoplovne baze u okolini Dubaija polijeću bombarderi B1-B i gađaju flotu u Kaspijskom jezeru raketama dugog dometa i siju morske mine.
Turski i američki ratni avioni bore se sa ruskim lovcima u sirijskom vazdušnom prostoru. Rusija odgovara agresivnim prodorom u Ukrajini, uglavnom da bi skrenula pažnju Evrope i prijetila joj, a sa sirijskog tla se lansiraju rakete zemlja-vazduh. Izbjeglice masovno bježe. Iran raspiruje sektaško nasilje i napada američke trupe u Iraku. Broj ubijenih vojnika raste na svim stranama.
Za to vrijeme Islamska država napreduje i haos se širi, što je navodno i bio razlog zbog koga su svi došli u Siriju da pobijede Islamsku državu. Rat im je, međutim, samo omogućio da napreduju.
Niko nije želio Treći svjetski rat. Ali, sada, kada je počeo, taško ga je zaustaviti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.