ISIL se uveliko oslanja na propagandu kako bi privukli nove ljude, a to rade vrlo profesionalno.
Zadatak dobiju na komadu papira, na kojem stoji crna zastava Islamske države, pečat emira zaduženog za medije i lokacija snimanja. I to je sve. ISIL-ovi snimatelji ne znaju šta će snimati, ali znaju kuda se moraju uputiti.
Jedan dan mogu snimati molitvu ljudi u džamiji, a već drugi - sukobe militanata. Ali neizbježno dođe i trenutak kad ih koordinate vode na scenu krvoprolića.
Za Abu Hajera, ta lokacija se nalazila na udaljenosti od dva sata vožnje od Al-Rake, glavnog grada kalifata. Ondje je otkrio da je jedan od desetak snimatelja koji su poslani kako bi snimali posljednje trenutke života više od 160 sirijskih vojnika, koji su zarobljeni 2014. godine.
"Držao samo svoju Canon kameru dok su vojnike skinuli u donje rublje, natjerali ih na marš u pustinju, prislili da kleknu i masakrirali automatskim oružjem", prisjeća se Abu, čija se snimak ubrzo našla pred globalnom publikom, jer je video Islamske države ubrzo raširen društvenim mrežama.
Abu Hajer, koji se danas nalazi u zatvoru u Maroku, jedan je od desetak bjegunaca iz Islamske države koji su tamo zatočeni, a učestvovali su u stvaranju propagandnih materijala za zloglasnu terorističku organizaciju.
Ono što su on i još nekoliko muškaraca, koji su pristali da razgovaraju s medijima, prepričali djeluje kao srednjovjekovni reality show.
Snimateljske ekipe svakodnevno idu na teren i snimaju često uznemirujuće sadržaje koji su tako precizno razrađeni da gledaoci nikad ne bi u to posumnjali kad gledaju montirani sadržaj.
Kad je Abu snimao smaknuća sirijskih vojnika, nisu mu smetala sama ubistva koliko činjenica da su muškarci bili goli. Uz to, za vrijeme odrubljivanja glava nije želio snimiti sam čin jer mu se protivio.
Svejedno, nije se usudio da odbije da snima masakr, jer se pribojavao da bi ga u tom slučaju čekala sudbina nalik onima koje je upravo dokumentovao.
A u samo snimanje se ulaže mnogo napora. Snimatelji se postavljaju na različite pozicije, kako bi mogli snimati smaknuća iz različitih uglova, dok se krajnji čin priprema do najsitnijih detalja i ubistvo se događa tek u trenutku kad snimatelji daju znak krvnicima, pa cijela mučenička procedura može trajati satima.
Kamere, kompjuteri i druga potrebna tehnika redovno dolaze iz Turske, a snimatelji nakon odrađenog zadatka snimke prebacuju na laptop, pa usb kojeg zatim ostavljaju na prethodno označenim mjestima.
Nikad se ne sreću s montažerima i producentima, te se jako pazi da svi ostanu razdvojeni, iako je više ljudi potvrdilo da je visoko u lancu jedan Amerikanac, kojeg ne mogu imenovati.
"Tu je cijela vojska medijskog osoblja", kaže Abu Abdullah al-Maghribi, drugi bjegunac koji je kotirao visoko među snagama sigurnosti, ali je bio uključeni i u rad s propagandnim ekipama.
"Ljudi u medijima su važniji od vojnika", izjavio je on i dodao: "Imaju veće plate i bolje aute. Imaju moć podstaknuti one koji su već unutra da se bore, ali i namamiti nove borce u Islamsku državu".
Da je to zaista slučaj, svjedoči i Abu Hajer. Ovaj Marokanac u srednjim tridesetim godinama bivši je forumaš koji je iz siromašnog sela bez tekuće vode sa suprugom i djecom otišao u Islamsku državu u kojoj je brzo pozvan da pređe u medije.
Prvo je dva mjeseca prolazio osnovni vojni trening, prije nego je započeo s posebnom jednomjesečnom obukom za medijske radnike. U sklopu programa je naučio kako snimati, montirati i namještati ton uz sliku. Nakon toga je dobio Canonovu kameru i Samsung Galaxy, te se trebao javiti u jedinicu za medije u Al-Raku.
Tamo je njemu i porodici dodijeljena vila s vrtom. Dobio je Toyotu Hilux i platu od 700 dolara (vojnici dobijaju 100 dolara), uz dodatni novac samo za hranu, odjeću i opremu.
Takođe je bio oslobođen plaćanja poreza, pa nije ni čudo što se brzo navikao na novi život.
Abu Hajer tvrdi da se sreo samo s jednim taocem sa zapada - Johnom Cantlieom, britanskim ratnim izvještačem koji je otet u Siriji još 2012. godine, a za svoje tamničare je morao snimiti niz reportaža u kojima kalifat uzdiže u nebesa, dok se izruguje zapadnim vladama.
Abu Hajer je izjavio da je snimao Cantliea u Mosulu 2014. godine, te je tvrdio da se britanski novinar mogao slobodno kretati ulicama grada sa snimateljskom ekipom. "Ne znam jesu li mu prijetili ali je slobodno šetao."
U januaru je prikazan posljednji video s Britancem, nakon čega je njegova sudbina potpuno nepoznata, iako mu se pripisuju neki tekstovi u službenom časopisu kalifata.
Stručnjaci unutar grupe čvrsto kontrolišu produkciju videa i poruka, ali se istovremeno oslanjaju na haos interneta i društvenih mreža da ih prošire na sve strane.
Ponekad kalifat prikazuju kao idilično i mirno mjesto, dok se drugi put uviđa da je riječ o društvu koje je duboko zakoračilo u apokaliptično nasilje.
No obje vrste poruka imaju jasan cilj. One treba da predstave Islamsku državu kao destinaciju za poželjan suživot u kojoj patroliraju nasmješene policijske patrole, ali i mjesto na kojem ljudi doslovno redovno ostaju bez glave - što bi trebalo zaprijetiti zapadnom društvu, ali i privući muslimanske muškarce koji razmišljaju o tome da krenu u smjeru ekstremizma.
Čak i koncept kalifata ima dvostruki aspekt. S jedne strane se teroristička grupa popela na vlast zato što je pokazala vojnu silu i zauzela teritoriju, dok silnu energiju ulaže u pokušajima da se prikaže u idealizovanoj verziji.
Pretpostavlja se da propagandom rukovodi Abu Muhammad al-Adnani, glavni portparol kalifata.
Medijska ekipa u mnogome se pouzdala u veterane Al-Kaide, mlade pridošlice koji su potkovani u radu na društvenim mrežama i birokratiji totalitarnog režima.
Bjegunci i trenutni članovi ISIL-a tvrde da su im lični mobiteli i kamere koje su donijeli u Siriju oduzeti čim su stupili u ISIL, kako ne bi prikazivali neautorizovane i nepoželjne slike, a jedini koji smiju snimati su službeni radnici medija.
Dvadeset godina dominantni brend u militantnom islamu bila Al-Kaida. Ali u posljednje dvije godine Islamska država je nadmoćno preuzela vođstvo, potpuno izokrenuvši staru propagandu.
Dok su kod Al-Kaide glavni akteri videa bili njeni čelnici, kod ISIL-a su to borci i sljedbenici. Vrlo su rijetke snimke vođe Abu Bakr al-Bagdadija ili poručnika.
ISIL vrlo pažljivo promišlja o svojem imidžu, gotovo poput korporacije, a njihovo takmičenje u propagandi s Al-Kaidom je itekako izraženo, iako ISIL uvjerljivo vodi u ovoj borbi.
Dok je internet obično zabranjen u javnosti, propagandne jedinice postavljaju ogromna platna kako bi stanovnici Islamske države mogli uživati u njihovom radu.
"To izgleda kao veliko kino", kaže 23-godišnji Abu Hourraira al-Maghibri, koji kaže da se najčešće prikazuje svakodnevica, vojska i smaknuća.
Najgori snimci - uključujući one na kojima se odrubljuju glave zapadnih taoca, kao i onu na kojoj je zapaljen jordanski vojni pilot - prikazivale su se jedna za drugom, čak i nakon što bi se publika razišla.
Abu Hourraira se prisjeća jednog prikazivanja promo materijala blizu univerziteta u Mosulu, kojem je prisustvovalo oko 160 ljudi, uključujući minimalno 10 žena i 15-ak djece. Jedan od videa prikazivao je kako Jihadi John ubija taoca.
"Djeca nisu odmakla pogled - bili su fascinirani", kaže Abu Hourraira i dodaje da je Jihadi John, za kojeg se vjeruje da je poginuo ovaj mjesec tokom američkog napada, postao idol djece koja su se počela odijevati poput njega - u crno, s remenom i malim nožem.
Nemilosrdna medijska kampanja Islamske države očito nije tako bezazlena kako se nekima može činiti jer je privukla mnoštvo militanata iz svih dijelova svijeta.
Više od 30.000 stranih boraca je došlo u Siriju iz više od 115 zemalja otkad je počeo građanski rat u državi, s tim da je barem trećina njih došla prošle godine i većina se pridružila ISIL-u.
Gotovo svi bjegunci tvrde da je njihova odluka da dođu u Siriju bila inspirisana video porukama koje su vidjeli na internetu ili komunikacijom koju su uspostavili na društvenim mrežama, a samo jedan je rekao da ga je prijatelj nagovorio na to, iako je bio zarobljen čim je stigao jer se odbijao boriti.
Abu Hourraira, koji se mjesecima borio u Iraku, kaže da je počeo tražiti materijale o Islamskoj državi na internetu nakon što se u medijima počelo više pisati o ratu u Siriji. Odlučio je da ostavi posao u hemijskoj čistionici u Casablanci tek nakon što je vidio nekoliko emotivno "nabrijanih" videa.
"Neki su djelovali poput filmova s Van Dammeom. Gledali biste muškarce kako se bore i jednostavno biste i sami poželjeli biti jedan od tih hrabrih junaka."
Kao i u mnogim drugim zemljama u regiji, i na Maroko je uticao ISIL. Zemlju je napustilo više od 1.500 muškaraca kako bi se borili u Iraku i Siriji, a njih je pratilo više od 500 žena i djece.
Nekoliko napadača u Parizu, uključujući i navodnog "arhitektu" događaja, bili su marokanskog porijekla, iako su rođeni i odrasli u Evropi.
"Trenutno traje propagandni rat jer on igra važnu ulogu u ovim brojkama. Naime, 90 odsto ljudi se regrutuje online", tvrdi viši marokanski službenik iz snaga bezbjednosti, koji napominje da je donedavno prevladavala Al-Kaida koja je ljude vabila starinskim pristupom, većinom na terenu, tačnije u džamijama, piše Washington Post.
Svi bjegunci koji su napustili ISIL napominju da su to učinili jer su se zabrinuli da bi i njih mogla stići sudbina kao i one koje su snimali, premda ističu da neke od najgorih stvari kojima su prisustvovali i koje su snimali nikad nisu ni prikazane, a to su hladnokrvna ubistva djece, naprimjer.
Kad su na kraju bivši medijski radnici upitani osjećaju li se djelimično krivima za dolazak novih ljudi u ISIL, budući da je mnoge na to odlučio njihov rad, oni su odgovorili da i ne baš.
"Donekle se osjećam odgovornim, ali ja nisam glavni razlog za to", izjavio je Abu Hajer.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.