Prije rata u Banjaluci je bilo više zaposlenih nego danas, iako je broj stanovnika u gradu porastao za trećinu. Od 63.500 radnika 1990. godine čak 85 odsto je radilo u privredi, dok danas svaki četvrti od ukupno 61.820 zaposlenih radi u administraciji.
Fabrike koje su bile ponos grada pretvorene su u butike, svadbene salone i kancelarije.
Jedna od fabrika koja je najprije pretvorena u svadbeni salon, a potom i u supermarket je Fabrika ženskih torbi i kožne galanterije "Jadranka".
Fabrika "Jadranka" u banjalučkom naselju Lauš zapošljavala je više od stotinu radnica. Radila je i u ratu, ali nije preživjela tranziciju. Devedesetih godina preduzeće zapada u finansijske probleme i menadžment se zadužuje kod Nove banjalučke banke, koja 2004. godine aktivira hipoteku. Fabrička hala i zemljište na atraktivnoj lokaciji u centru naselja prodati su zbog kredita od oko 300.000 KM.
Banjalučki advokat i tadašnji predsjednik Uprave "Jadranke" Dragan Tolimir tvrdio je tada da se sve desilo "munjevitom brzinom", iako je na pomolu bio dogovor za servisiranje duga i oživljavanje proizvodnje.
Novi gazda "Jadranke" postao je Ilija Vučić, vlasnik noćnog bara "Ševa", koji je bio, kako su mediji pisali - prva javna kuća u bivšoj Jugoslaviji. "Ševa" je otvorena 1990. godine i uspješno je radila i poslije rata, kada su goste zabavljale "plesačice" iz Ukrajine i Moldavije. U bivšoj fabrici Vučić je otvorio svadbeni salon, a pored njega je sagradio stambenu zgradu i benzinsku pumpu, za koju je tek naknadno dobio građevinsku dozvolu, jer se pumpa nalazila preko puta osnovne škole i vrtića. Pumpu je potom prodao, a svadbeni salon iznajmio za supermarket. Danas je u prostoru nekadašnje fabrike smješten supermarket "As".
"Prije aktiviranja hipoteke razgovarao sam s tadašnjim direktorom Nove banjalučke banke Milenkom Vračarom. Dogovorili smo se da servisiramo dug. 'Jadranka' je trebalo da proda neperspektivne nekretnine i pojedine pogone. Mašine i proizvodni dijelovi bili su očuvani. Određeni kupci bili su zainteresovani i za pogone u Piskavici. Međutim, neko nije dozvolio da se to dogodi. 'Jadranku' je trebalo ugasiti i prodati", rekao je Tolimir.
Hipoteka je, smatra on, bila besmislena i "Jadranka" je prodata pod veoma sumnjivim okolnostima. Mašine su, kaže Tolimir, dan nakon prodaje iznesene pred fabriku, a onda je nastupila sveopšta krađa i uklanjanje dijelova.
"Nestao je i veliki dio dokumentacije. Mjesecima sam pokušavao sazvati skupštinu akcionara, ali nisam uspio. Dio pogona je pripadao italijanskoj kompaniji 'Anuška', koja je dobila presudu protiv "Jadranke" i sada se čeka izvršenje te presude. Sve sumnjive aktivnosti u vezi s prodajom "Jadranke" trebalo je da budu presječene, ali to niko nije želio", tvrdi Tolimir.
Dragica Knežević je u radila u ogranku "Jadranke" u Gornjoj Piskavici šest godina, od 1986. do 1992. godine, za mašinom. Tada je, kaže ona, "Jadranka" proizvodila gornje dijelove obuće i rukavice za strance, koje su išle na njemačko tržište.
"'Jadranka' je u tom periodu zapošljavala blizu 200 radnika. Imali smo pogone u Piskavici. Radili smo mnogo. Bilo je posla. Plate su bile redovne i visoke. Ne znam kojem iznosu bi bile danas jednake, ali mislim da je prosječna plata tada u 'Jadranki' bila oko 1.500 maraka. Kada je 'Jadranka' ugašena, jedni radnici su otišli na biro, drugi u penziju, a treći su tražili novi posao, kao i ja", priča Dragica, koja je novi posao čistačice našla u Osnovnoj školi "Borisav Stanković", gdje i danas radi.
Radnici su, dodaje, imali sve: redovnu platu, regres i topli obrok. Fabrika je poslije toga kupljena, a sa njom i mašine, koje su, kako kaže Dragica Knežević, netragom nestale.
"Poslije je došla privatizacija, ali to radnicima nije mnogo pomoglo. Povezan im je staž i to je sve. Mašine su nestale i ne znam šta se s njim desilo, da li su prodate ili ne. Kasnije se fabrika pretvorila u svadbeni salon, pa u pumpu, najposlije u supermarket. Sve su te fabrike mogle da nastave s radom, ali niko nije htio da vodi računa o tome. U Banjaluci je netragom nestalo 25 fabrika, a ni na jednu nije pala granata. Kako su onda uništene", pita se Dragica Knežević.
Još je jedna lauška tvornica propala - Fabrika koža "Lauš", a epilog propasti ovog giganta desio se prije tri godine pred banjalučkim Okružnim tužilaštvom, kada je policija podnijela prijavu protiv vlasnika kožare Vukana Štrpca i njegove kćerke Daliborke Perić zbog sumnje da su utajili porez od 3.027.000 maraka. Perićeva i njen otac osumnjičeni su da su preko firmi "Stanogradnja komerc" i Fabrika koža "Lauš", koje su u njihovom porodičnom vlasništvu, obmanuli odgovorne osobe drugih preduzeća, prometovali 42 stambeno-poslovna prostora bez znanja i saglasnosti prevarenih preduzeća.
Propast kožare počela je neposredno poslije rata, kada je i ovo preduzeće, kao o tolika druga, ostalo bez tržišta. Direktor Fabrike obuće "Bema" Marinko Umićević kaže daje kožara propala sama od sebe jer je izgubila tržište, ali ujedno nije mogla da dobije ekološke dozvole neophodne za proizvodnju.
"Kožara je u Titovo vrijeme bila jedna od najznačajnijih fabrika te vrste u svijetu. Izvozili su proizvode na sve strane. Ali, tada niko nije mario za ekološke dozvole. Danas je stvar drugačija. Kožara poslije rata nije mogla da dobije dozvole, a i neophodni kolektori su bili preskupi", kaže Umićević.
Kožara, dodaje on, nije više mogla da bude konkurentna, pogotovo ne italijanskom, pakistanskom i indijskom tržištu. Pored toga, osnovna sirovina je postala nedostupna, jer stočarstvo i nije bilo toliko razvijeno u Krajini.
"Da je kožara nekim čudom nastavila da radi bez tih dozvola, danas bismo imali ekološku katastrofu. Pravo pitanje je šta sa zemljištem i napuštenim pogonima? To je danas ruglo grada. U dvorištu fabrike je napravljena zgrada. Čujem i da neko nešto unutra radi, ali ne znam ni ko ni šta", istakao je Umićević.
"22. decembar"
Preduzeće za izradu vojne, policijske i civilne odjeće "22. decembar" privatizovano je 2001. godine. Sumnje u nezakonitu prodaju poslovnih prostora prije privatizacije, ali i poslije prodaje državnog kapitala, nikada nisu dokazane. "22. decembar" je osnovan 1954. godine i do 1991. godine je bio u vlasništvu države, a krajem te godine dolazi do promjene oblika organizovanja i promjene u vlasništvu kapitala. U revizorskom izvještaju iz 2012. godine, posljednjem koji je urađen za ovo preduzeće, konstatuje se da su kratkoročne obaveze "22. decembra" veće od tekuće imovine i da je time ugrožena likvidnost, finansijska stabilnost i stalnost poslovanja. Kontroverzni banjalučki biznismen Jovan Vidović posjeduje najveći broj akcija ovog preduzeća (31 odsto) i tvrdi da se "22. decembar" u međuvremenu oporavio.
"Šijemo uniforme za Slovence. Imamo 50 zaposlenih žena, koje rade u hali od 1.200 kvadrata. Mogli bismo zaposliti još toliko radnika da ima posla, ali MUP RS radije uvozi uniforme iz Mađarske, nego da se šiju u Srpskoj. Takvi su tenderi, najviše poena se daje onome ko može odmah da isporuči robu. Ali, ko ima 4.200 uniformi na lageru? Niko, osim onoga ko zna da treba da ima. O tome ti, rođeni, piši", rekao je Vidović.
Vučić: Nisam zatekao mašine
Ilija Vučić kaže da u "Jadranki" nije zatekao mašine kada je kupio ovo preduzeće.
"Ništa od toga nije bilo unutra. Mašina nije bilo. Kupio sam halu i zemljište i nakon toga sam počeo drugi, vlastiti biznis. O tim mašinama ne znam ništa, niti sam ih uopšte vidio", kaže Vučić.
I u UniCredit banci, koja je pravni nasljednik Nove banjalučke banke, o tome ne znaju ništa. Ova banka je kredit naplatila iz hipoteke, a o mašinama ne zna ništa. Ugovor je davno potpisan, iz njih se ne vide imena kupaca i tu misteriju je danas gotovo nemoguće riješiti.
Nekretnine u Tuzli, Bihaću i Zenici
"Jadranka" je imala nekretnine i u ostalim gradovima BiH - u Tuzli, Zenici i Bihaću. Međutim, kako kaže Dragan Tolimir, nijedna od ovih nekretnina nije ostala u vlasništvu "Jadranke".
"To su bili nedefinisani imovinsko-pravni odnosi. 'Jadranka' nije imala dokumente da su te nekretnine bile u njenom vlasništvu i one danas imaju druge gazde. To su bile stambene zgrade i poslovni objekti. Protiv pojedinih direktora 'Jadranke' su vođeni krivični postupci zbog toga", istakao je Tolimir.
Giganti nekad i sad
Poslovni portal "Capital.ba" i "Nezavisne novine" će serijom tekstova detaljno objasniti i podsjetiti kako su uništeni nekadašnji privredni giganti - banjalučka preduzeća koja su zapošljavala najveći broj radnika.
Čitajte u subotu:
ZIBL u posjedu 100.000 kvadrata gradskog zemljišta
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.