Što duže ignoriranje i nepoduzimanje nužnih prilagodbi EU dugoročno može imati samo negativne posljedice za gospodarstvo BiH, rekao je u intervjuu za "Nezavisne" Hrvoje Stojić, direktor Odjela ekonomskih istraživanja u Hypo Alpe Adria Bank u Hrvatskoj i jedan od najpoznatijih makroekonomskih stručnjaka u regiji.
Između ostalog, istakao je da je generalni problem ekonomija proizašlih raspadom bivše Jugoslavije manjak ljudskog kapaciteta za sprovođenje reformi.
NN: Nesporazumi između BiH i EU, odnosno Hrvatske o trgovinskom režimu nakon ulaska Hrvatske u EU nisu riješeni. Koji su izgledni scenariji u tom sporu? Što bi, prema Vašem mišljenju, dvije strane trebale uraditi kako bi se unaprijedila gospodarska suradnja BiH i Hrvatske?
STOJIĆ: Zbog izlaska Hrvatske iz CEFTA, hrvatske su tvrtke pojačano selile dio proizvođačkih kapaciteta u susjednu državu, što je povećalo investicije, kreiralo zaposlenost i općenito gospodarsku povezanost. Može se očekivati nastavak takvih procesa s obzirom na to da hrvatske tvrtke nastoje smanjiti svoju troškovnu bazu. Osim toga, gospodarska suradnja se može unaprijediti kroz klasterizaciju tvrtki po principu grupiranja u djelatnostima gdje sektori iz obje zemlje imaju komparativnu prednost u međunarodnoj razmjeni.
NN: U Sarajevu odbijaju prihvatiti tzv. matematičko dodavanje kvota trgovinskom sporazumu s EU uz obrazloženje da ono suštinski mijenja taj sporazum, te da ugrožava gospodarstvo BiH. Čak tvrde da su spremni i na sankcije Brisela zbog toga. Koliko su, prema Vašem mišljenju, takvi stavovi opravdani?
STOJIĆ: Najgore je zadržavanje statusa kvo, budući da on obeshrabruje tamošnje gospodarstvo u suočavanju s realnošću, odnosno s nužnošću temeljitog restrukturiranja. Činjenica jest kako je današnje poslovno okruženje iznimno kompetitivno i zahtjevno pa ne iznenađuje bojazan s ciljem tzv. zaštite nacionalnih interesa. Međutim, poslovno okruženje je isto za sve, međunarodna konkurencija jest jaka, ali iluzorno je očekivati da će trenutne trgovinske pozicije ostati nepromijenjene. Dapače, što duže ignoriranje i nepoduzimanje nužnih prilagodbi EU, dugoročno može imati samo negativne posljedice za gospodarstvo BiH. Nojev trik sa zabijanjem glave u pijesak ovdje funkcionira. Politika ne smije sakupljati jeftine bodove na štetu dugoročne konkurentnosti gospodarstva.
NN: Na koji bi način zemlje regije trebale regulirati svoje trgovinske i ekonomske odnose u okolnostima u kojima sada jesu? Mogu li zemlje regije i u ovoj fazi kada su u različitim odnosima prema EU, dakle prije nego što sve postanu članice Unije, imati neku regionalnu suradnju koja bi bila dobra za sve njih?
STOJIĆ: Svojevrsna gospodarska introvertiranost zemalja bivše Jugoslavije jednim dijelom definitivno jest usporila gospodarski i trgovinski razvoj pojedinih grana gospodarstva, te inhibira sposobnost država da se prilagode novim tržišnim uvjetima i podignu svoju konkurentnost.
Iskustva pokazuju da je za zemlje regije najbolja strategija jačanja vanjskotrgovinske razmjene kroz ubrzavanje napora za pristupanje EU. Ti procesi u srednjem, odnosno dugom roku, ponajviše mogu pozitivno djelovati na konkurentnost neke ekonomije, što je ujedno i pretpostavka za promjenu naslijeđenih nepovoljnih struktura gospodarstva regije. No, u godini samog pristupanja u EU, mnoge su istočnoeuropske zemlje ostvarile visoke dvoznamenkaste stope rasta robnog izvoza. Stoga osobno ne vjerujem da bi neka regionalna trgovinska platforma svojim učincima nadmašila već prilično snažne potencijale koristi integracije s puno većim tržištem. Štoviše, ubrzanim stjecanjem uvjeta za članstvo EU, primjerice kroz smanjenje trgovinskih barijera, zemlje regije povećale bi mogućnosti međusobne trgovinske razmjene.
NN: Strukture ekonomija zemalja u regiji su različite. Kako to utječe na izlazak iz recesije tih zemalja?
STOJIĆ: Zahvaljujući 80-odstotnom udjelu izvoza u BDP-u, što je otprilike dvostruko u odnosu na prosjek SEE regije, slovensko gospodarstvo relativno je najsnažnije integrirano u međunarodne trgovinske tokove. Slovenske tvrtke u velikoj su mjeri dio tzv. njemačkog proizvođačkog lanca, a u zadnjih nekoliko godina povećale su tržišne udjele, odnosno konkurentnost, pa ne iznenađuje da tamošnje gospodarstvo relativno brzo hvata priključak za oporavkom EU gospodarstva. Rast izvoza, prirodno, za sobom povlači i oporavak investicija. Sa druge strane, fiskalna konsolidacija, rast nezaposlenosti, razduživanje stanovništva, te očigledno dugotrajan proces razduživanja privatnog sektora, utječu na dalje hlađenje domaće potražnje.
NN: Kakva je iskorištenost europskih fondova u zemljama regije? Slovenija i Hrvatska su u boljoj poziciji kao članice EU. Koliko im to koristi u boljem privlačenju europskog novca?
STOJIĆ: Velika razlika u apsorpcijskoj sposobnosti povlačenja EU fondova postoji već između Hrvatske i Slovenije s obzirom na to da je u razdoblju od 2007. do 2013. jedna povukla manje od 20 odsto raspoloživih sredstava, a druga gotovo dvije trećine. Obje zemlje, nažalost, privlače otprilike tri puta manje direktnih stranih investicija u odnosu na prosjek šire CEE regije (oko tri odsto BDP-a godišnje), što sve dovoljno govori o mogućnostima jačanja ponudbene strane ekonomije. Generalni problem ekonomija proizašlih raspadom bivše Jugoslavije je manjak ljudskog kapaciteta za sprovođenje reformi, vođenje zahtjevnijih infrastrukturnih projekata te općenito neizvjesnost u ekonomskim politikama koja odbija investitore. Stvaranje uvjeta za privlačenje gore spomenuta dva kanala financiranja utoliko je važnije ima li se na umu trenutna stagnacija u bankarskom financiranju.
NN: Primjetan je i snažan ekonomski utjecaj Rusije na zapadnom Balkanu. Na koji način se zemlje u regiji mogu odrediti prema suprotstavljenom odnosu EU i Rusije?
STOJIĆ: Rusija i EU po mnoge tome su važni trgovinski partneri, a lanjski podaci pokazuju da, unatoč sankcijama, međusobna razmjena nije dramatično pala. Posrijedi su dugoročna priroda trgovinskih ugovora između tvrtki, ali i ekonomski interesi kojih se niti jedna strana ne odriče tek tako. Sa druge strane, EU je donekle uvažila specifičnost Srbije koja ima ugovor o slobodnoj trgovini s Rusijom, što je svojevrsna platforma za zemlje regije da pojačano trguju s Rusijom.
NN: Okvirno, koje su gospodarske šanse zemalja regije u okviru Europe i u globaliziranom svijetu?
STOJIĆ: Zemlje regije trebale bi jačati integraciju u tzv. njemački proizvođački lanac, trgovinsku otvorenost, te posebno započeti programe masovnog restrukturiranja tvrtki i pritom se ne libiti privatizacije. Kroz potonji proces tvrtkama se omogućava povezivanje sa strateškim partnerom koji otvara nova tržišta, "razbijaju" monopoli, olakšava transfer tehnologije, mijenja poslovni model, poboljšava strukturu upravljanja tvrtkom itd., što u konačnici omogućuje podizanje efikasnosti tvrtke te bržeg rasta produktivnosti na razini ekonomije. U tom smislu interesantna je već spomenuta klasterizacija.
NN: Složene tranzicijske procese i odnose u regiji uglavnom rješavaju političari na vlasti u tim zemljama, uglavnom sporo i neuspješno. Kakvu bi ulogu u tome s ekonomskog stajališta trebali imati poduzetnici, poslovni ljudi i menadžeri kroz svoja udruženja?
STOJIĆ: Poslovni ljudi kroz lobističke, odnosno poslodavačke udruge, mogu utjecati na sadržaj, odnosno tempo strukturnih reformi. Svi oni zajedno, svatko unutar svog djelokruga, moraju raditi na uspostavi zdravog gospodarskog okvira koji će omogućiti dugoročno održiv gospodarski rast i koji će se temeljiti na poticanju, a ne opstruiranju poduzetništva i investicija. Odličan primjer za to je Njemačka, današnja lokomotiva EU, koja je primjerice prije nekih 20 godina nazivana "bolesnikom Europe", a pogledajte je sada.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.