Datum: 04.03.2006
Pisac Muhamed Filipović o susretu s   Brankom Ćopićem, komunistima i pseudoeliti

Rubina Čengić

Muhamed Filipović: Umrijeću, a neću reći sve što imam

Razgovaramo između dvije za Muhameda Filipovića važne dnevne obaveze: pretraživanja Interneta i odlaska u kupovinu po nalogu njegove supruge.

"Moja žena Safijahanuma zamolila me da kupim neko specifično meso za ćevape, lonce i to jer ona hoće nešto da spremam. Ja sam starinski odgojen čovjek i ne dam svojoj ženi da ide na pijace, gdje danas više nema trgovaca nego se nakotio svakav ološ i može vas napasti ako ga pitate što vam je prodao trulu krušku ili jabuku, a za mene je neprihvatljivo da se moja žena, majka, sestra, uopšte žensko biće vrijeđa ili ponižava jer je ono u mom moralnom kodeksu apsolutno zaštićeno."

Na stolu, među obiljem novina stoji posljednji broj "Politikinog zabavnika".

"To ti ja redovno čitam", kaže Filipović.

Kaže da trenutno piše i priprema za objavljivanje tri knjige:

"Kada dođete u godine u kojima sam ja i kada konstatujete da ste mnogo vremena izgubili uludo baveći se politikom, a da ste bili i prisilno imobilizirani ratom ili nekom mjerom određene izolacije kakve su često bile primjenjivane prema meni i u kojima sam bio pod embargom, pa nisam mogao objaviti članke, knjige, nisam mogao nastupati na radiju, na televiziji, urednike su pozivali na odgovornost ukoliko bi mene pozvali da gostujem u nekoj emisiji, kada shvatite da su vas sputavali i da ste mnogo vremena izgubili zbog vaše i glupost drugih, uhvati vas strah, muka, nestrpljenje... Mislite: 'Umrijeću, a neću reći sve što imam, a živim radi toga da kažem. Ja sam pisac i moja je ambicija da ono što znam i što mislim saopštim ljudima'", kaže Filipović.

SUSRET S BRANKOM ĆOPIĆEM

Do sada je objavio 14 knjiga, sada izlaze dvije, dok je u pripremi jedna "na koju posebno želi da ukaže".

"To je knjiga eseja o 30 najznačajnijih ljudi 20. vijeka u BiH, ne bošnjaka ili muslimana, nego Bosanaca koji su za mene lično i u mom životu igrali neku ulogu, s kojima sam bio u posebnoj vezi, rodbinskoj ili prijateljskoj, isključivo fokusiran na to kakav su oni uticaj na mene ostavili".

Prisjeća se susreta s Brankom Ćopićem koji će biti opisan u toj knjizi.

"Ahmet Hromadžić sakupljao je novac za gradnju spomen-kuće Skendera Kulenovića, jer je novac predviđen za te namjene u opštinskom budžetu tadašnji načelnik opštine Bosanski Petrovac, neki Vojsko Kecmanović potrošio za neke druge stvari. Bilo je to oko 280 miliona ondašnjih dinara i to su bile velike pare. Ahmed je mene poveo, jer je Branko volio mog brata, pa je bio slab i na mene. Moj brat je išao sa Brankom u razred, a Branko je o njemu napisao priču 'Mali miš'. Naime kada su bili mali, učitelj im je zadao da pišu pismenu vježbu na temu 'Šta ja mogu da učinim da se spriječi rat', a moj brat je tada napisao samo jednu rečenicu: 'Šta ja, mali miš, mogu protiv jedne takve sile!' Poslije toga je počeo rat, a moj brat je kao prvoborac stavio pušku na rame i otišao u partizane. Nedugo zatim je poginuo, a Branko je o njemu napisao priču građenu na tom paradoksu po kojem je on, koji je za sebe mislio da je mali miš, među prvima otišao u partizane da zaustavi tu silu. I, dakle, odlazimo mi kod Branka da od njega tražimo tih 280 miliona koji nedostaju. On se obradovao što nas vidi, pita šta trebamo, mi objasnimo, a on pita koliko treba. Pita Ahmeta koliko ima na računu, a Ahmet je to znao, jer je bio njegov izdavač, pa ga je plaćao. Branko tada bez riječi odobrava da mu s računa skinu potreban novac. Ja sam bio iznenađen, jer je njega bio glas da je tvrdica i škrtac. Pitam ga ja: 'Branko, pa tebe bije glas da si tvrdica i škrtac...', a on meni odgovara: 'Ma, slušaj Tunjo', kaže on: 'Prvo, moj prijašin to zaslužuje. Drugo, neću da plaćam račune po kafanama za razne ljenguze. I treće, i najvažnije: cijeli život sam želio da se najedem, znao sam satima stajati ispred slastičarnice i zamišljati razne lijepe kolačiče i pitati se kako li ih je jesti. Želio sam da imam lijepo odijelo. Sanjao sam da se i neka lijepa žena zagleda u mene. Sada imam pare i mogu kupiti šta hoću, ali jesti ne smijem zbog zdravlja, odijelo mi ne treba, ženama se i dopadam, ali ja njima sada više ne mogu ništa... A i maštu sam izgubio i ne mogu više pisati. I šta će mi onda pare? A moj prijašin je to zaslužio'", priča Filipović.

U KAFANI SE PUNE BATERIJE

Iako je veoma zauzet, kaže da rado svrati u kafanu i rado sjedi s "običnim" ljudima.

"Družim se s Avdom Sućeskom, Nerkezom Hadžismajlićem... Moji najbolji drugovi su novinari, propagandisti, Aziz, Sulejman... U 'Lovcu' sam sjedio s Ahmetom Hromadžićem ili s Hamidom Lukovcem, a danas najviše sjedim kod Šefkije u 'Siranu' i družim se sa nekim ljudima koji nemaju nikakve veze s filozofijom ili politikom. Sjedim i u bifeu 'Baza' kod kafane 'Dva ribara', a to je mali bife pa je zgodan što tu ne može stati mnogo ljudi. Tu dođe Mladen Šutej, advokat, Nijaz Duraković, on je političar i njega toleriramo, dođe i jedan naš prijatelj koji je član orkestra opere, advokat, građevinski poduzetnik i to je jedno fino društvo u kome se vode fini opušteni razgovori o svačemu, pričaju se šale, vicevi, anegdote, naivni vedri razgovori i niko ne rješava svjetske probleme nego izlije svoju duši i napuni baterije, jer čovjek danas više ne može podnositi ovaj život pun agresije i stresnih situacija. Agresija na ljude dolazi odsvuda, priroda vraća agresiju koju smo mi usmjerili prema njoj. Pola ljudi u Sarajevu je pošandrcalo, hoda bezvezno ili govori sa sobom i u toj situaciji se ljudi, kada popiju jednu ili dvije čašice, ispričaju i lakše podnose sve to. Ne dao mi Bog družiti se s pametnim ljudima, odnosno s onima koji misle da su pametni, a ne shvataju ništa", priča Filipović.

SJECIKESE I UTAJIVAČI POREZA

Filipović ima opsežne planove za budućnost.

"Htio bih da uradim još neke stvari, da konačno oblikujem jedan opus filozofije i jezika i jednu 'Bijelu knjigu BiH', jer ova naša Bosna ima mnogo nesreća, neprijatelja, historiju koja nije povoljna, ali i nesreću da nikada nije imala ljude odgovarajućeg kvaliteta za vrijeme i probleme s kojima se sretala. Na primjer, kada smo uspostavili nezavisnu državu, mi smo morali prije svega da je legitimiramo u međunarodnom političkom diplomatskom historijskom prostoru, jer niko nije znao ko smo mi i šta smo. Bili smo samo pion na šahovskoj tabli svjetske politike, gdje su oni kojima je Milošević išao na živce nas koškali da izađemo iz Jugoslavije. Nijemci i Vatikan su podržavali Hrvate i Slovence, a mi nismo znali kud ćemo i šta ćemo. Izetbegović se tada kolebao, ali kada smo već odlučili da idemo na nezavisnost, morali smo poduzeti sve korake koje jedna normalna država poduzima, a to je ne samo da se pojavi kao politička činjenica, nego i kao materijalna i propagandna činjenice, a to se radi preko 'bijele knjige' u kojoj se daje legitimacija države: ko smo, šta smo, šta hoćemo, šta želimo u međunarodnom političkom prostoru. O nama su i ranije, ali i sada odlučivali oni koji ne znaju ko smo, a mi nismo o sebi ništa proizveli zbog nekompetentnosti i uskogrudosti elite koja ne poznaje elementarne činjenice i neopravdano vjeruje da sve zna. Oni možda znaju sve, ali u svojoj mahali ili u uskom krugu svojih ideoloških partnera".

Cijeni da današnju elitu u BiH čini "pola razbojnika, pola sjecikesa, pola utajivača poreza".

"Muslimanska inteligencija je navikla da ljude raspoređuje svuda 'za svaki slučaj' i cijeli period od Austrije naovamo formirao se jedan duh koji intelektualce raspoređuje na razne strane da bi se mogli provući k'o hodža između kišnih kapi. Naši intelektualci su bježali jedni u Zagreb, jedni u Beograd, jedni su pisali samo na srpskom, drugi pak na hrvatskom... To je duh elite koja je pseudoelita. Mi smo izgubili elitu kada su dugotrajnim represijama naše najjače familije oslabljene oduzimanjem imovine, usljed čega su najelitnije familije preko noći ostajale golaći bez igdje ičega, a sve po filozofiji 'nećemo ih pobiti, ali ćemo im uzeti imovinu, pa će oni po principu trbuhom za kruhom otići sami'''.

BUNTOVNIK I NAUČNIK

Volio je Filipović i da se suprotstavlja sistemu.

"Kada sam bio u partizanima i predsjednik omladine u Banjoj Luci, 1946. su me premjestili u Sarajevo da budem član Zemaljskog vijeća i da radim i živim u Sarajevu. Tu sam ja imao tetke i rođake, volio sam Sarajevo i bilo je tada privlačno živjeti ovdje, ali kada sam došao, Mićo Rakić je tražio od mene da ostanem i da radim, no ja to nisam želio, jer sam htio da završim školu i tada sam slagao da mi majka ne da, jer sam bio maloljetan. Imao sam 16 godina. Mislili su da će me impresionirati Sarajevom i novcem, ponuđenom političkom karijerom, ali rekao sam im da ja želim da završim školu. Takvi su bili komunisti - oni kada nešto zamisle, ne mogu da shvate da ne to može", priča Filipović. Prisjeća se i kako su ga izbacivali iz partije, pa kasnije zvali da se vrati.

"Godine 1967, možda godinu dana nakon što su me izbacili iz partije, zove mene Branko Mikulić da se vratim. Kaže: 'Znaš ono što je bilo oko tebe, to će se zaboraviti, jer je to bilo pod pritiskom, nego hajde ti napiši jedno pismo i mi ćemo tebe vratiti'. Rekao sam mu tada da ja nisam ni tražio da me prime, pa neću tražiti ni da me vrate, a oni, ako su shvatili da su pogriješili, neka me sami zovnu da se vratim, jer nije partija Bekirova avlija. Bio je začuđen zbog ovog poređenja, pa sam mu objasnio da sam ja kao mali imao jednog dobrog druga Bekira koji je jedini imao loptu. Zovne on nas da se igramo kod njega i kada ja dam go za ekipu koja je protivnička onoj u kojoj igra Bakir, on mene izbaci iz avlije, a onda kasnije, kada mu treba igrač, zove me ponovo u avliju. Dakle, ja vama zabijem go i vi meni marš iz partije, a sada kada vam treba igrač zovete me nazad. E, Bekirova avlija jeste bila prostor za igru, a partija je ozbiljna stvar, mene niko ne pita šta sam ja preživio ili šta su moja djeca preživjela zbog mog izbacivanja iz partije, jer su moju djecu druga djeca tukla govoreći im da im je otac šovinist i nacionalist, a o tome niko nije vodio računa."

Kaže na kraju da je oduvijek želio i znao da će biti naučnik.

"Oduvijek me fascinirala sposobnost čovjeka da vidi i otkrije šta je iza. Kada sam bio mali, ja sa svojim drugovima sjedim u bašti, pod jednim ogromnim orahom koji je znao dati i po 200 kila onih divnih oraha i razmišljam. Oni me pitaju: 'Šta si se to ti zamislio?" Ja im kažem: 'Mislim šta je iza!'"

Nigdje bez Šešira

Filipović je poznat i po tome da vodi računa o otme kako izgleda, kako je obučen, gotovo nigdje se ne pojavljuje bez šešira... Prisjeća se kako je svoj prvi poratni šešir našao na smetljištu i uspio ga zadržati zahvaljujući umješnosti banjolučkih šeširdžija.

"Kada je naša kuća u ratu opljačkana, u jednom kazanu ja nađem neke bačene stvari i među njima zlatne zarfove koje je donio moj djed 1848. godine s hadža i jednu prekrasnu serdžadu, ali mene je najviše obradovao jedan zgužvani šešir. Odnesem ga Stevi Mihajloviću, šeširdžiji iz Banje Luke, jer meni je to bilo važno pošto sam jedva čekao da skinem partizansku kapu. Bio je originalni borsalino šešir napravljen 1846. godine. 'Ja ću ovo očistiti i ti ćeš se njega sit nanosati, jer ovo je jedan divan šešir, napravljen od najljepše zečje dlake', kaže meni tada Mihajlović. I stvarno, ja sam ga nosio sigurno dvadeset godina. To je takav šešir da mi je jednom u kinu neko sjeo na njega, neka krupna osoba i sasvim ga je slijepila, ali ja sam ga samo protresao i on je bio kao nov. E, zbog toga vrijedi ona engleska "nisam toliko bogat da kupujem jeftine stvari", priča Filipović i dodaje da je najzaslužnija za njegov odnos prema lijepom sestra Ćamka rahmetli, koja je poginula u ratu.

"Ona je imala ambiciju da od mene napravi gospodina, jer su se sva moja starija braća i sestre odali komunizmu. Odvela me kod časnih sestara, gdje sam učio muziku, jezike... Ja danas koristim pet jezika, neke čitam, neke razumijem ili upotrebljavam, praktično ili naučno... Posljednji susret prije njene pogibije bio je kada mi je donijela jedne veoma udobne i lijepe američke kožne cipele s gumenim đonom. Desetak dana poslije je poginula i na nju mi je ostalo jedno tužno sjećanje", prisjeća se Filipović. Dodaje i da je njegov otac zaslužan za visoke kriterije kada je u pitanju njegov stil oblačenja i ponašanja.

"Moj otac je bio visoki austrijski činovnik, završio je medresu u Travniku, pa u Carigradu, govorio je turski, perzijski, arapski i njemački, ali oduvijek je u našoj kući bilo pravilo da čovjek mora biti dobro i lijepo obučen. Ima jedna zanimljiva zgoda vezana za to oblačenje: jedan od moje braće je maturirao i kasnije bio u mnogim zatvorima, pa nikada nije radio do 1939. godine. Kada je pobijedila Udružena opozicija, dobio je posao šefa kabineta jednog od ministara i od prve plate ocu je kupio jedno vrlo lijepo sivo odijelo od veoma finog štofa. Obradovao se otac i svaki dan nosio to odijelo, a pravilo lijepog ponašanja je da se nikada dva dana zaredom ne nosi ista odjeća. Jednom kada je pošao u čaršiju, kaže njemu majka: 'Presvuci, bolan, to odijelo, eto sve će ti se ulojit na tebi!'. A on njoj kaže: 'Da ti znaš, moja Đulo, koliko sam ja čekao ovo odijelo, ja njega nikada ne bih skidao.'"

Nikad vise u politiku

Filipovića više nema aktivno u politici, a kaže da ga tamo više neće ni biti.

"Uvijek sam se borio za ovu zemlju koja je imala nesretnu istoriju i za bošnjački narod, ali ne kroz mržnju, nelagodu i osporavanje drugih, jer se istorijski nesporazumi ne rješavaju na taj način, nego pronalaženjem boljih rješenja. Ja sam se borio prvi i dugo vremena jedini, mene su mnogi podržavali, ali na kraju sam samo ja platio svoju političku borbu. Platio sam je isključivanjem iz Saveza komunista, ostajanjem bez posla, političkim osporavanjem i protjerivanjem, ali ne smatram da sam tada bio ičija žrtva, jer sve što je vrijedno treba platiti. Ja sam prvi koji je uopće na prostoru stare Jugoslavije rekao da će komunizam propasti, rekao sam 1979. i zbog toga sam bio osporavan. Još 1989. sam sazvao konferenciju uglednih muslimana u Zagrebu u džamiji i tada sam najavio da će komunizam pasti i da će se Jugoslavija raspasti. Moj koncept je bio formiranje jedne bosanske demokratske i jedne socijaldemokratske stranke, a sprečavanje razvoja srpske i hrvatskih nacionalnih stranaka, jer sam cijenio da će oni biti filijale stranih politika. Tada je Izetbegović odbio taj koncept i najavio formiranje drugačije stranke, a ja sam rekao da ću formirati Forum za zaštitu muslimana, jer će muslimani platiti glavom. Tada smo se razišli. Sve sam tada pogodio. E, kada su sve ove nevolje počele, onda je Izetbegović došao meni i zatražio pomoć oko organizacije konferencija, pa je počelo u Banjoj Luci. Onda se on meni navalio na leđa. Hajde ti sa mnom u Brčko, pa u Živinice, u Zvornik, u Kalesiju i počeli su me vodati kao bebu okolo. Eno Muhaneda Čengića živa, on će potvrditi da sam ja formiro najveći broj tih malih odjeljenja, ali ja nisam nikada bio član SDA", kaže Filipović na kraju i tvrdi da neće biti član više niti jedne partije u BiH.

Biografija

Muhamed Filipović rođen je 3. avgusta 1929. godine u Banjoj Luci. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu, a doktorirao 1960. godine, te je kasnije postao član Akademije nauka BiH. Do penzionisanja je radio kao profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio je 14 knjiga, od kojih su neke i prevedene. Najveći broj prevoda doživjela je knjiga "Lenjin - monografija njegove misli". Prevedena je na danski, švedski, francuski, bugarski, slovački, italijanski i kineski. I danas aktivno radi i piše, a često objavljuje i članke u dnevnim novinama.