Datum: 25.03.2006
Abas Arslanagić, zlatni rukometaš SFRJ i najbolji golman svih vremena

Dejan Bojanić

Ponosim se medaljama osvojenim za Jugoslaviju

Dovoljno je reći samo Abas Arslanagić pa da se javnost prisjeti uspjeha žive legende, možemo slobodno reći, svjetskog rukometa, golmanskog fanatika, kako su ga mnogi nazivali.

Iako je profesionalnu karijeru započeo u RK Partizan u RK Borac je ostvario svoje dječačke snove. S tim klubom osvojio je najveća priznanja u rukometu.

Na svjetskim prvenstvima je sa reprezentacijom tadašnje Jugoslavije osvojio dvije bronzane medalje, a 1970. godine proglašen je za najboljeg igrača planete.

Nakon dvije godine oko vrata mu je sijalo olimpijsko zlato iz Minhena. Osvojio je sve što se može osvojiti u rukometu. Nešto s klubom nešto s reprezentacijom. Proglašavan je za najboljeg golmana svijeta, a čak dva puta je igrao za najbolju rukometnu selekciju svijeta. Ali krenimo redom.

OBIJAO DVORANU DA TRENIRA

Popularni Ako rođen je 2. oktobra 1944. godine, a rukomet je počeo trenirati 1958. godine, kada je imao nepunih 14 godina, u Derventi. Za ovaj sport odlučio se zahvaljujući profesoru Husi Jusufbegoviću, koji je rukomet popularizovao u Derventi.

"Derventa je bila veoma specifičan grad i tu se rodilo mnogo sportskih talenata. Sjećam se da smo bili toliko zaluđeni sportom da smo obijali sportsku dvoranu samo da bismo mogli da treniramo. Nije tada bilo treninga svaki dan i jednostavno smo jedva čekali novi trening", prisjeća se Ako.

Nakon završene srednje škole otišao je u Beograd na studije. Od fakulteta je vrlo brzo odustao, jer je sticajem okolnosti sa 18 godina postao prvi golman RK Partizan. Nakon godinu dana aktivnog igranja za taj klub, voli reći, "doveden je u banjolučki Borac kao kadar koji je klubu trebalo da obezbijedi evropski naslov". Borac je tada bio u povojima, ali i ekipa s velikim ambicijama.

Ambicije su se ispunile i Ako je sa zlatnom ekipom RK Borac 1976. godine osvojio Kup evropskih šampiona. Mnogi rukometni stručnjaci i danas smatraju da je to bila najbolja ekipa u ovom dijelu planete.

Koliko je rukomet bio popularan sport u BiH, govori podatak da je u bivšoj Jugoslaviji od 14 prvoligaša pet dolazilo iz BiH.

Mnogo je priča o Abasu, ali je suština bila ista, bio je najbolji golman na svijetu, golman koji je razmišljao unaprijed i na poslijetku golman koji je uveo inovacije u branjenju, kojih se i dan-danas pridržavaju svi veliki svjetski golmani.

Prvi je izašao s linije na tri metra pri branjenju sedmeraca i digao ruke iznad glave kako bi pratio putanju ruke kod igrača. To je primijenio i na šutu s pozicije pivota, a praćenje krila i smanjivanje ugla pod kojim se može uputiti lopta sa strane takođe je recept Abasa Arslanagića.

"Sve su to činjenice i mogu vam reći da su zbog mene i uveli onu liniju za golmane. Istovremeno sam bio student u Sarajevu i igrao za Borac u Banjoj Luci. Studirao sam na Fakultetu za fizičku kulturu, pa sam imao vremena za usavršavanje i za eksperimentisanje. Na treninge sam dolazio prvi, a odlazio zadnji. Sjećam se 1968. godine, kad su bile velike studentske demonstracije u Beogradu, koje su se potom prenijele u Zagreb i Sarajevo. Svi su masovno išli na demonstracije, a ja sam išao na treninge", kaže Ako.

VRHUNSKI TRENER

U reprezentativnom dresu debitovao je na utakmici Jugoslavija - SR Njemačka 1969. godine u Ljubljani. Odigrao je ukupno 125 utakmica u dresu "plavih", osvojio svjetske, evropske i olimpijske medalje. Posljednju godinu u igračkoj karijeri odigrao je Njemačkoj.

Njegova trenerska karijera takođe je veoma bogata. Iako iza sebe u trenerskom smislu ima mnogo odličja, smatra da je mogao više.

"Period kada sam trenirao juniorsku reprezentaciju Jugoslavije mi je najbolji u trenerskoj karijeri, jer sam selektovao igrače koje sam htio. Napravio sam rezultat s djecom. Bila je to generacija Mirka Bašića, Veselina Vujovića i Zlatana Saračevića. S njima sam bio prvak svijeta 1981. godine i to je bila prva juniorska titula prvaka svijeta za Jugoslaviju. Njom se ponosim", objašnjava Abas.

Dodaje da je posao trenera pretežno obavljao u nezgodnim momentima, pa je tako seniorsku reprezentaciju tadašnje Jugoslavije počeo voditi godinu dana prije Olimpijskih igara, kada je dobio spisak igrača na koje može računati. Te godine je i tadašnji predsjednik Rukometnog saveza Jugoslavije rekao igračima da, ukoliko budu prvaci svijeta, mogu da odu iz klubova. Pravilo je bilo da nijedan igrač ne može da napusti klub prije napunjenih 28. godina života. To je desetkovalo reprezentaciju, a samo dva mjeseca prije Olimpijade otkazali su još i Cvetković, Vuković i Isaković.

"Napravio sam selekciju od igrača generacije 1963. i 1971. godine. Osvojili smo medalju, i bez obzira što nije zlatna, to je bila velika stvar", smatra on.

Ako je trenirao i reprezentaciju Hrvatske s kojom je takođe imao zabilježene uspjehe, a u reprezentaciju Katara je postavio temelje modernog treninga i rada.

"Iz Katara su mi samo najljepše stvari ostale u sjećanju. To je jedna mala zemlja, ali sam njihovu reprezentaciju uspio dovesti u red. I danas kada ih više ne treniram, ostvaruju zapažene rezultate", kaže Ako.

REPREZENTACIJA VJEČNO U SRCU

Iako je rođen u Derventi, Ako sebe smatra Banjolučaninom, jer je tu ostvario sve svoje planove, stekao profesionalnu karijeru, izgradio ime koje se pamti i upoznao veliki broj prijatelja i poznanika.

"U ovom gradu sam dobar sa svima. Ko me ne zna, nikom ništa, a oni koji me znaju zaustavljaju me na ulici i razgovaraju sa mnom. Banja Luka je moj grad i sve lijepe stvari dogodile su mi se u njoj. Ako me pitate za koga mi srce igra, onda je to sigurno reprezentacija SFRJ. Naravno da je i Borac u mom srcu", kaže Ako.

Šetnja je ono što ga relaksira, a svaki slobodan trenutak koristi kako bi otputovao u posjetu djeci.

"Prije šest godina umrla mi je supruga i okolnosti su tako htjele da živim i radim u Zagrebu, gdje mi se nalaze kćerke. Na njih sam veoma ponosan, ostvaruju određene uspjehe u životu i to mi daje dodatnu satisfakciju. Prošle godine postao sam i djed. Kažu da se unuče više voli od djece, ali ja to nisam još doživio, jer mi sin sa unukom i suprugom živi u Rimu. Vjerujem da ću i tu ljubav osjetiti", govori Abas.

I pored velike ljubavi prema gradu na Vrbasu, Ako kaže da mu je najviše zasmetalo to što je banjolučki hram sporta, nekadašnji Stadion malih sportskih igara srušen i na njemu izgrađen poslovni objekat.

"Onaj ko je to uradio nema veze s Banjom Lukom. Kada se sve to dešavalo, ja sam iz Zagreba došao u Banju Luku da kažem neke stvari o tom slučaju. Ti koji su dozvolili da se spomenik sporta sruši, vjerovatno ne znaju da su na tom stadionu rasli svi velikani banjolučkog sporta, vjerovatno ne znaju da svakog Banjolučanina srce boli za tim stadionom. To je velika katastrofa", završava Ako.