Datum: 01.04.2006
Na terenu s noćnom smjenom Službe hitne pomoći

D. Bojanić, J. Šarac, E. Duvnjak

Požurite! Mom mužu je loše!

Banja Luka. Služba hitne medicinske pomoći. Srijeda, 19 časova. Noćna smjena dolazi na posao ne znajući šta donose sati koji slijede. U čekaonici nekoliko pacijenata čeka red. Stare neonke trepere i jedva osvjetljavaju podrumski prostor.

U kafeteriji gotovo svi zaposleni - ljekari, tehničari i vozač. Svi u radnoj uniformi. Dvjema radnicama rođendan, pa je atmosfera malo opuštenija.

Dispečer je već zabilježio nekoliko poziva, ali po njegovoj procjeni ništa hitno. Sve do 20 časova kada je uslijedio poziv za pomoć.

SVAKI SEKUND JE VAŽAN

"Požurite, mom mužu je loše."

"Da li diše? Ima li pulsa?" uslijedilo je nekoliko pitanja dispečera, koji je nakon toga zapisao adresu i uputio tim u kućnu posjetu.

Lokacija - naselje Petrićevac. U djeliću sekunde se sve dešava, uzimaju neophodne stvari za pružanje hitne pomoći pacijentu, sjedaju u sanitetsko vozilo, pale rotaciona svjetla i žure velikom brzinom.

U vozilu Jelena Kesić, doktorica, Radana Janković, medicinska sestra, Boro Čenić, vozač, i ekipa "Nezavisnih".

"U ovakvim situacijama potrebno je brzo reagovati, jer svaki sekund je važan", objašnjava doktorica Kesić.

Na ulicama nema saobraćajne gužve i brzo stižemo na odredište. Penjemo se na treći sprat zgrade bez lifta, ulazimo u stan u kojem zatičemo pacijenta koji leži na krevetu u vidno paničnom stanju, ali van životne opasnosti. Doktorica Jelena odmah mjeri krvni pritisak i ustanovljava da je poprilično visok s obzirom na to da se radi o relativno mladom pacijentu. Pacijent se požalio na gušenje u grudima i priznaje da se uspaničio.

"Ustanite, zažmirite i ispružite ruke, ne bojte se ništa", govori dr Jelena pacijentu, koji je posluša s dozom straha. Ipak, pacijent se baš i ne pridržava uputstava. Doktorica, ipak, uspijeva da ga disciplinuje i izvrši pretrage koje je naumila. Medicinska sestra mu daje dvije injekcije, dok doktorica Jelena provjerava dosadašnje nalaze pacijenta. Upućuje ga na dalje pretrage kod specijaliste i tu se završava prva kućna posjeta za tu noć.

Iako nije bilo opasnosti po život pacijenta, dužnost je uspješno izvršena i mi se vraćamo nazad u, kako je zovu, bazu.

U polutamnoj čekaonici Hitne pomoći još veća gužva. Uglavnom stariji pacijenti. Prijemna soba puna, mada to i nije veliki problem, budući da ima samo tri kreveta, što je veoma malo ako se uzme u obzir koliko Banja Luka ima stanovnika. Na to su se u više navrata požalili i naši sagovornici.

Na jednom od njih leži deda. Porezao je stopalo dok je rezao drva motornom pilom. Jedan medicinski tehničar mu previja stopalo dok mu asistira medicinska sestra. Uobičajeno, kažu oni.

"Najgore je kada dobijete poziv u slučaju saobraćajne nesreće sa posljedicama po život. To su često stravični prizori", objašnjavaju ljekari Hitne pomoći.

"SAMO MI ZNAMO S ČIM SE SUSREĆEMO"

Dr Nada Banjac, načelnik Službe hitne medicinske pomoći, ističe da dodatni problem ovoj službi predstavljaju teški uslovi rada i neuslovne podrumske prostorije u kojima su "privremeno smješteni već 30 godina".

"Evo vidjeli ste u kakvim uslovima radimo. Služba hitne pomoći koja opslužuje više od 250.000 stanovnika ima samo tri kreveta za pacijente, a tokom noći imamo i po 100 intervencija. Ovdje smjena traje 12 sati i osoblje mora imati bar osnovne uslove za rad. Ovo je veoma stresan posao i samo mi znamo s čime se sve susrećemo", objašnjava načelnica i dodaje:

Iako je ovoj službi još u oktobru prošle godine dodijeljena zgrada nekadašnjeg Vojno-medicinskog centra Banja Luka, Hitna pomoć se još nije preselila.

"Prije dvije godine smo od grada dobili plaketu za humanost i smatramo da su građani ovog grada, naši pacijenti koji nam pružaju povjerenje, zaslužili da se konačno adaptira zgrada Vojno-medicinskog centra i da se ova služba tamo preseli. Mislim da je krajnje vrijeme da prerastemo, od jedne konceptualno zastarjele službe u viši organizacioni oblik, u zavod za hitnu medicinsku pomoć grada Banje Luke", smatra načelnica Banjac.

LIJEPA RIJEČ POMAŽE PACIJENTU

A, kako izgleda rad u sarajevskoj Službi hite pomoći objašnjava doktorica Esma Nišić. Dr Nišić već dugi niz godina radi u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo i kaže da je bilo mnogo lijepih, ali i gorkih trenutaka.

"Poziv ljekara je lijep i human, ali je i iscrpljujući, traži puno odricanja, ali i stalno usavršavanje. Treće smjene su nezaobilazne u našem poslu. Kada završite svoju dežuru i dođete u svoj dom nemoguće je isključiti se. I kada spavate negdje u podsvijesti su vam pacijenti sa kojima ste se susreli, pomogli im", priča nam dr Nišić.

Objašnjava nam kako ljekar mora biti osoba koja voli ljude.

"Pored medicinske pomoći, potrebna je i lijepa riječ, gest ohrabrenja. Volim kazati da je poziv ljekara human i humanitaran i ne može se raditi sa pola srca i duše. Iako mnogi kažu kako vremenom oguglaju u svom poslu, pa tako i u ovom, mislim da je to nemoguće. Postoje trenuci na koje nikada ne možete ostati ravnodušni. Za mene su to momenti kada sam porodicama morala saopštiti da je njihov najmiliji preminuo", priča dr Nišić.

Kazuje kako je veoma teško roditelju saopštiti da mu dijete boluje od raka.

"To su potresni momenti. Ili kada morate djetetu reći da mu je roditelj teško bolestan. Mi u svom radu imamo kućne posjete prilikom kojih obilazimo i oboljele od karcinoma, a to je težak prizor. Naravno, ima i lijepih trenutaka. Recimo, kada majkama pomognete da se porode i na svijet donesu lijepu i zdravu djecu. Bilo je poroda kod nas u Hitnoj ili našim vozilima, a kada nema vremena i u kućama. To se pamti", kazuje doktorica Nišić.

Dodaje da u noćnim satima pomoć traži veliki broj građana, jer se sve ambulante zatvaraju u 20 sati.

"Mi smo ta 'žila kucavica' za pružanje pomoći, odlazak na teren. Puno je i saobraćajnih nesreća, gdje se mora veoma brzo reagovati, proslijediti na dalje liječenje. Nije jednostavno vidjeti osobe u prevrnutom automobilu u krvi, beživotne. To su užasni prizori, ali i momenti kada se mora hitno reagovati, pomoći da se vrate u život", kazuje Nišićeva.

ŠTA SVE KRIJE POZIV U POMOĆ

Ekipa "Nezavisnih" je u srijedu provela noć i sa dežurnom ekipom Službe hitne pomoći Doma zdravlja Tuzla, na čijem čelu je bio doktor Mirsad Trnovljaković. Pored njega, dežurne su bile doktorice Amna Srabović-Okanović i Azra Fejzić, medicinski tehničari Nermin Beganlić, Damir Kahrimanović, Eldin Hasanbašić, Azra Mešković i Edina Muhamedbegović, te vozači Željko Simić i Nedim Dadanović.

Osim posjete pacijenata zbog hroničnih ili akutnih oboljenja, već u 19.30 sati evidentiran je prvi poziv policije. Tražili su pomoć ljekara zbog mještanina u naselju Morančani. Anto Grabovac, za kog je kasnije ustanovljeno da je liječen na psihijatriji, u porodičnoj kući svojih roditelja ulazna vrata gornjeg sprata kuće zakucao je daskama, kako bi od sobe napravio bazen. Voda je procurila u prizemlje, gdje žive Antini roditelji, a sin se, do dolaska policije, kupao u "bazenu". Iako je Anto liječeni psihički bolesnik, tu veče nije bio agresivan, te je doktor Trnovljaković, nakon razgovora s njim, napustio Morančane. Dr Trnovljaković pojašnjava da se radi o slučaju nesređenih porodičnih odnosa, što je posao za socijalne radnike.

Prema statistikama u tuzlansku Hitnu pomoć najviše dolazi hroničnih bolesnika, plućni i srčani, a u sitnim satima djeca sa povišenom temperaturom, alkoholičari i narkomani.

Jedna od pacijentica, koja je došla radi bolova u predjelu mokraćnog mjehura, Alija Bašić (26) iz izbjegličkog naselja Mihatovići, nije krila zadovoljstvo pruženom pomoći. Priključena je na infuziju, nakon čega su se bolovi ublažili, a medicinsko osoblje je brinulo i za jednoipomjesečnu kćerku, koju Bašićeva nije imala gdje ostaviti.

U Hitnoj ističu da ih građani zovu i zbog slučajeva koji nisu hitni, poput povišene temperature.

"Zovu nas za sve vrste prevoza - ako neko treba na kontrolu ortopedu, i za prevoz nakon otpusta iz bolnice, što mi zovemo hladnim prevozima", kažu u Hitnoj.

NEDOSTATAK OSOBLJA

Malo građana Tuzle zna da se u Hitnoj susreću s nedostatkom osoblja, što ograničava broj terenskih posjeta. U svakoj smjeni su dvije mobilne ekipe, ali je praksa da samo jedna izlazi na teren, dok je druga na usluzi pacijentima koji dođu u Hitnu. Problem je finansijski, jer Zavod zdravstvenog osiguranja izdvaja nedovoljno novca i za finansiranje 10 postojećih timova. Da bi uspjeli zadovoljiti potrebe svih građana Tuzle, potrebno je najmanje 20 timova.

"Pokrivamo veliko područje, pa se događa da je jedan sanitet otišao do Previla, zbog nečega što nije tako hitno, a u međuvremenu imamo poziv za mnogo hitniji slučaj u naselju koje nije daleko. Ali, moramo čekati povratak tog saniteta zbog čega pacijenti naš dolazak nekad čekaju 40 minuta", kaže dr Trnovljaković, koji u Hitnoj ima 13 godina staža.

Osoblje Hitne izlazi u kućne posjete kada je građanima zaista potrebna pomoć, kao što je u srijedu uveče bio slučaj sa Zlatanom Hasanovićem (19), koji je, nakon saobraćajnog udesa, teško pokretan. Medicinski tehničar je mladiću dao injekciju koju su ljekari propisali.

NI VOZAČIMA NIJE LAKO

Sat vremena poslije ponoći Hitna je imala još jedan poziv zbog psihijatrijskog bolesnika Saliha Hidanovića, koji je u naselju Solina pao i rasjekao glavu. Ukazana je prva pomoć, a potom je sanitet odvezao Hidanovića, koji je bio i pijan, na odjel hirurgije UKC Tuzla.

Vješti vozači Hitne pomoći su bitan faktor u pravovremenoj pomoći i spasavanju života građana. Bez obzira na dugogodišnje iskustvo, vozači Dadanović i Simić kažu da je ponekad teško probiti se kroz saobraćajnu gužvu, a većina vozača je bez saobraćajne kulture.

"Niko ne razmišlja da je u sanitetu možda neko njihov. Ne palimo rotaciju zato što mi želimo prednost, već zato što neko treba hitnu intervenciju", kaže vozač Željko, koji već 15 godina radi u Hitnoj i dodaje da su problem i uske ulice, te parkirana vozila na trotoarima.

Drugi problem, u što smo se i sami uvjerili, je pronalazak ulice u kojoj živi pacijent. Naime, nedostaju table sa nazivima ili brojevima ili su brojevi na kućama stari.

"Posljednje mijenjanje naziva ulica u Tuzli stvorilo je dosta problema. Građani se služe starim nazivom ulice, a mi odemo na novu lokaciju.

Na primjer, sada Ulica Fadila Jahića Španca postoji u naseljima Batva i Ši Selo, međusobno udaljenim više od dva kilometra", kaže vozač Nedim.

A zbog prirode posla zaposlenih u Hitnoj, najviše ispaštaju njihove porodice i privatni život je podređen njihovoj humanoj misiji. Od njihovih smjena na poslu zavisi da li će Novu godinu, rođendan ili drugi praznik provesti u porodičnom okruženju ili uniformi. Ipak, ekipa tuzlanske Hitne pomoći sa kojom smo proveli noć se ne žali, jer vole posao koji rade. Najbitnije je, kažu, pronaći nači i osloboditi se stresa koji izazivaju neke situacije na poslu.

Narkomani česti pacijenti

Dr Saša Miljković, šef smjene u banjolučkoj Službi hitne pomoći upozorava na porast narkomanije u gradu.

"Unazad nekoliko godina imamo veliki broj narkomana koje reanimiramo. Do sada nam od onih koje smo mi reanimirali na vrijeme nijedan nije umro. Nedavno smo imali intervenciju kod 18-godišnjeg narkomana, koji je imao 'overdoz' sat vremena prije nego što je upućen hitan poziv. Iako smo odmah izašli na teren, tu nismo mogli ništa uraditi. Jedino što smo mogli je konstatovati smrt", objašnjava dr Miljković.

Dodaje da s pacijentima koji su narkomani imaju velike probleme, jer se dešava da se, kada ih ljekari vrate u život i nakon što, uslovno rečeno, dođu sebi, pobjegnu plašeći se dalje procedure.

"Neke od njih smo i nekoliko puta vraćali u život, ali čini se da ništa ne nauče iz tih iskustava. Najmlađi pacijent narkoman kojeg sam lično reanimirao imao je petnaestak godina i to je bila djevojčica. To je veoma, veoma poražavajuće stanje", kaže dr Miljković.

Narkomani prilično često prave probleme osoblju Hitne pomoći u Tuzli. Od njih zahtijevaju da im izdaju recepte za određene medikamente, poput trodona, navodeći da su u krizi. Doktor Amna Srabović-Okanović ističe da se često dešavaju konfliktne situacije, ali da ne podliježu zahtjevima ovisnika.

"Jednom kad im damo recept, to je gotovo. Dolaziće svaku noć", pojašnjava doktorica Amna.

Doktora Mirsada Trnovljakovića je prije nešto više od godinu dana tokom kućne posjete napao i povrijedio narkoman, koji je bio u apstinencijskoj krizi.

Neprijatnosti

Osoblje Hitne pomoći nerijetko doživljava neprijatne situacije, pa čak i verbalne napade i provokacije.

"To šta nam govore stvarno nije za novine, ali je najgore što zauzmu lokal i neko ko bi bio u životnoj opasnosti ne može da nas dobije. Dešava nam se i da pijanci ili neka druga lica fizički napadaju naše osoblje. Tražili smo u nekoliko navrata i službu obezbjeđenja, ali od toga za sada nema ništa", objašnjava šef smjene u banjolučkoj Službi hitne pomoći dr Saša Miljković.

A, zbog jednog od nezadovoljnih građana, koji je prije ponoći u vidno pijanom stanju došao u tuzlansku Hitnu pomoć, galamio i prijetio osoblju, u srijedu uveče je intervenisala policija. DŽ.A. iz Tuzle, prije dolaska, zvao je Hitnu i tražio da ljekari dođu, jer njegov (punoljetni) sin ima visoku temperaturu, a pijanog građanina je izrevoltiralo što je doktor Mirsad Trnovljaković rekao da dovede sina u Hitnu.

Neprijatne situacije nisu rijetkost ni u sarajevskoj Službi hitne pomoći.

"Kod nas dođu i osobe u alkoholisanom stanju, koje je teško kontrolisati, ili one koje imaju psihičkih problema. Jednu našu koleginicu je takva osoba gađala tranzistorom ili pokušala da šakom razbije staklo u jednoj od prostorija. Tada smo prinuđeni tražiti pomoć policije", ispričala je dr Esma Nišić.