Datum: 29.04.2006
Zenički rudari s nestrpljenjem čekaju najdraži praznik

Armin Mujkić

I zadnje pare potrošili bi za proslavu Prvog maja

Međunarodni praznik rada - Prvi maj zenički rudari i danas obilježavaju s jedankom ljubavlju kao i ranije. Tako bar tvrdi većina komorata Rudnika mrkog uglja Zenica, čiji se status posljednjih godina vrtoglavo podigao iznenadivši i rudare koje je proteklo vrijeme naučilo na česte štrajkove i tanke koverte.

Danas hvalisavo pričaju da redovno dobijaju u prosjeku po 700 maraka mjesečno. Kako su bolji dani stigli u jamu blizu hiljadu zeničkih rudara, zaboravili su na velike napore i rizike kojima su svakodnevno izloženi.

Naučili su, kažu, raditi. Radili su jednako predano i kada plata nije bilo, pa gdje bi sada, pošteno će reći, da se žale.

SREĆNI I BEZ 13. PLATE

 Težak život, tipičan rudarski, godinama unazad bacio je sjenu i na dan kad su rudari bili najponosniji. U sretna vremena bili su zaštitni znak Prvog maja, ali je tradicija proslave iščezla s besparicom. Danas, uz obnovu rudnika, prodisali su i rudari.

Ovogodišnji Međunarodni praznik rada dočekat će sretniji nego što su bili u protekle dvije godine. U sretnija vremena redovno isplaćivana 13. plata polako pada u zaborav. Zadovoljni su, kažu, i sa 12, pa će i veliki broj rudara tradicionalnu prvomajsku budilicu ulicama Zenice dočekati u boljem raspoloženju. Otkako se prije 25 godina zaposlio kao u rudar u pogonima Stara jama i Stranjani zeničkog Rudnika mrkog uglja, rudar Redžo Ahmić samo je četiri puta propustio priliku da sa svojim prijateljima proslavi Praznik rada.

"Prvi maj je tradicija koju nismo prekidali ni u težim uslovima nego što su sadašnji. Objektivno, Prvi maj danas mi ne znači kao ranije. Narod nema mogućnosti da se veseli kao prije, pa je onda i nezgodno sjediti i okretati jagnje na ražnju dok neko gladuje", kaže Ahmić.

Rudarski standard u posljednjih 20 godina često se mijenjao.

"Prvo smo svega imali u izobilju. Onda je došlo vrijeme da sjedimo i Prvi maj slavimo uz koru hljeba i jednu pivu. Na svu sreću, eto, situacija se popravlja, pa ću ovaj put s prijateljima ići na Dubravsku visoravan između Čapljine i Stoca", nasmijanog lica priča rudar iz pogona Stranjani Redžo Ahmić.

RUDARSKI PRKOS

Njegujući tradiciju, a vjerovatno i prkoseći onima koji, topeći ugalj kojeg oni iskopaju, proizvode električnu energiju i zarađuju tri puta veće plate, rudari će i ovog ponedjeljka u velikom broju posjedati po obližnjim izletištima ili u dvorištima svojih domaćinstava. Slučajni prolaznici, pogledom na trpezu, teško će moći naslutiti da je riječ o ljudima čija je kora hljeba najtvrđa.

"U rudniku radim 22 godine i nikada nisam propustio da proslavim Praznik rada. Dok me noge budu držale, ja ću zajedno sa svojom porodicom slaviti. Mi rudari imamo razloga da, ako ništa drugo, onda iz prkosa slavimo Prvi maj. Bilo para u rudniku ili ne, ja ću se toga dana veseliti, nakon odrađenih osam sati u utrobi zemlje", kaže rudar Sabahudin Fetić.

Poznati po svojoj skromnosti, rudari s kojima smo razgovarali pred njihov najveći praznik, uvjereni su da za njih i cjelokupnu radničku klasu u BiH dolaze bolji dani. Spremni na šalu, priznat će, makar ih slušao i poslovođa, da su jagnjad kaparisali prije mjesec dana i da su, po cijenu kazne, spremni toga dana i ne doći na posao.

"Otkako znam za sebe, a posebno otkad sam se zaposlio u rudniku, 1982. godine, slavim 1. maj i uvijek ću ga slaviti. Situacija jeste mnogo lošija nego što je bila kada sam počinjao raditi, ali dolazak Praznika rada u meni budi stara sjećanja i ja ga slavim s istom ljubavlju. Prijatelji i ja sjest ćemo s porodicama, uz roštilj i piće, malo će se i zapjevati, ali iz obzirnosti prema velikoj većini komšija i prijatelja kojima nije do pjesme i slavlja, sigurno je da to neće biti poput prijašnjih proslava", svjestan teškog vremena, priznaje rudar Mirsad Doglod.

RUDAR TITO NAJVEĆI PESIMISTA

 Da ima i onih kojima Praznik rada danas ne znači ništa ili tek budi lijepe uspomene, uvjerili smo se upoznavši Fikreta Plavšića. Rudar kojeg kolege, zbog neskrivene nostalgije za minulim vremenima, zovu Tito, rijedak je komorat koji zrači pesimizmom.

"U Titinoj državi slavio sam svaki praznik, a sada ništa. Kako da slavim i pjevam kada dobijem 250 ili najviše 300 KM. Jedino da uhvatim u šumi zeca pa da roštiljam, ali ni za to nemam vremena jer stalno radim. Ovo je propast. Meni je svaki dan praznik kada imam para u novčaniku, a takvih je vrlo malo", nevoljno govori Plavšić, prisjećajući vremena kada su se pogoni ukrašavali cvijećem, a upravnici i druge "glavešine" spuštale među rudare u jame.

Koliko god se njihov život činio teškim i surovim, rudari koji su se u proteklih deceniju i po odrekli mnogo čega i naučili na preživljavanje, čini se da se nisu spremni odreći svoga praznika - Prvog maja. Da im ovaj datum mnogo znači, svjesna je i uprava koja je odlučila da ovogodišnji prvomajski praznici traju četiri dana.

Rudari iz Tuzle uglavnom ne obraćaju pažnju na dolazak Prvog maja

Radno i za Praznik rada

Jagnje na ražnju i bogata trpeza rijetkost je u većini rudarskih porodica čak i kada obilježavaju Praznik rada. Gotovo uvijek to su skromne gozbe, a radost Prvog maja rudari dijele sa bliskim prijateljima. Dovoljno je, kažu, malo šljive, pola pileta i da svi budu sretni i zadovoljni.

Enes Delić, koji je od 1973. godine zaposlen u Rudniku uglja u Mramoru, prisjeća se godina kada je 1. maj za rudare bio kao i svaki drugi dan. Rukovodstvo bi izašlo pred rudare i čestitalo im, a rudari bi nastavili s poslom.

"Sjećam se, dok sam bio dijete, uranaka, kada su se palile vatre. U Mramoru su živjeli i direktori i rudari, pa je sve bilo drugačije, nego kad su direktori odselili", kaže Delić.

Kada je prije nekoliko decenija uvedeno osmosatno radno vrijeme, obustavljena je proizvodnja za vrijeme državnih praznika, ali su pumpari i još nekoliko radnika održavali minimum uslova u rudnicima, kako bi rudari mogli bezbjedno nastaviti sa eksploatacijom.

Mujo Mrkaljević, koji radi na kapiji rudnika u Mramoru, ističe da je prije rata praznična atmosfera u rudarskom okruženju bila drugačija.

"Rudari su bili malo sigurniji, a to je uticalo i na njihovo raspoloženje. Više nema te radosti. Možda su sad krivi ovi vjerski praznici, koji su mnogima postali važniji od državnih. Sad ljudi, a tako i rudari, dosta trpe. Nekad malo daju oduška i otkače pjesmu uz koju čašu rakije", kaže Mrkaljević, koji će ovogodišnji Praznik rada obilježiti radno. Mnoge porodice rudara iskoristiće 1. maj kako bi obavile poslove na njivama. Ti plodovi će im, svjesni su, olakšati život, jer se od rudarske plate teško živi.

Delić će u svom dvorištu okupiti roditelje i bližu rodbinu, a, kaže, ako se sakupi dovoljno novca, možda uspiju okrenuti i janje. Naravno, šljivovica je neizostavna.

"U današnje vrijeme, kada su svi, zbog teškog ekonomskog stanja, zapeti kao puške, teško se opustiti bez rakije. Čašica više je jedini mogući način da se pobjegne od svakidašnjice i zaboravi na ono šta rudare sutra čeka", priča Delić.

Uprkos teško zarađenoj plati, rudari su ostali širokogrudi i kolegijalni. Ulazak u jamu često prate pjesme ili zvižduci u ritmu nekih melodija. Svjesni su opasnosti koja vreba i da uvijek postoji opasnost da neko neće izaći živ. Zato, svaki trenutak, ne samo praznični, koriste za šalu.

"Jedino kod rudara nema nacionalizma. U jami nema imena, postoje samo kolega na kojeg se možeš osloniti", kažu rudari iz Mramora.

Rudnik mrkog uglja Breza od najperspektivnijeg pao na ivicu propasti

Maja RENER

Država ugasila svjetlo rudarima

Jama ti je nekad mati, nekad maćeha, kaže jedan od najstarijih rudara Breze Zehrid Šišić, u čijoj će radnoj knjižici uskoro biti ovjerena 40. godina staža. A to zavisi, kaže, od uslova rada. Sudeći prema stanju u Rudniku mrkog uglja Breza, proteklih godina jama je rudarima maćeha.

Izlazeći iz jame, još potreseni nakon što je prije desetak dana, zbog povrede na radu, podlegao njihov mladi kolega, kojeg su, kažu, mnogo voljeli i cijenili, rudari govore da je rudar kao rudar zadnjih godina dosta pao. Pale prvu, satima čekanu, cigaretu i složno ističu da im treba samo da rade, da im trebaju uslovi, da se za to mora pobrinuti vlasnik, a to je država, i to sto postotni.

Prvi maj neće organizovano proslavljati jer imaju poduži spisak prioriteta za koje su unaprijed rasporedili novac od potanke plate. Prvi maj im je važan, ali ne zbog praznika. Mnogo bitnije im je što su se zarekli da će do tada preseliti teške gabaritne stvari na lokaciju gdje će biti novo čelo koje znači veću proizvodnju i više novca u njihovim džepovima. Zbog toga će neki raditi i na Praznik rada.

Kažu da je država rudniku okrenula leđa još osamdesetih godina prošlog vijeka. Tek ove godine načinjen je jedan korak kada je odlučeno da se Breza pripoji "Elektroprivredi BiH" i kada je Vlada FBiH iz budžeta obećala novac za pokretanje novog čela. Rudari će, kažu, svoj dio posla završiti do 1. maja, a ostalo je na Vladi FBiH.

"Bio sam ovdje kada je oprema, prije tridesetak godina, došla u rudnik i tek su se sada sjetili da je treba malo obnoviti", kritikuje Šišić.

Ali bolje ikad nego nikad, bar sad imamo čemu se nadati, govore ostali.

I upravo zbog te nade udarnički su radili protekla dva mjeseca pa su u martu imali prebačaj proizvodnje za oko 20 odsto.

RMU Breza je počeo s radom 1907. godine, krajem osamdesetih jama Breza proglašena je najboljom i najmodernijom u tadašnjoj Jugoslaviji, a po okončanju rata dvije studije pokazale su da je ovaj rudnik najperspektivniji. Imao je i svoj časopis, najkvalitetniji ugalj, koji je jedini izvožen za Srbiju, i 2.400 zaposlenih od kojih se niko nije žalio.

"Danas je ovo najmrtviji rudnik jer se od 1982. godine u njega nije ulagalo. Bio bi zatvoren da nema kvalitetan ugalj i da cijela opština Breza ne živi od njega", govori Alija Omerhodžić, predsjednik oko 1.260 radnika Breze.

Rudnik je, pričaju radnici, imao uspona i padova, prevazišao je energetsku krizu 1968. godine. Tada je bilo lakše jer je bivša država stajala iza njega i pokrivala gubitke shvatajući da su rudnici, željezare i željeznica osnova zemlje. Zato je i najteži pad Rudnika upravo bio onaj nakon rata jer država, kao stopostotni vlasnik preduzeća, nije činila ništa da zaštiti svoje "dijete", a rudari nisu vidjeli svjetlo na kraju tunela.

Svaki mjesec Rudnik daje oko milion KM mjesečno za različita potraživanja, računi su uglavnom blokirani, radnici šest godina nemaju doprinose, a plata je u protekla tri do četiri mjeseca u prosjeku iznosila 270 KM, dok je ranije bila i 220 KM.

"Topli obrok je sedam KM dnevno, a bio je pet. Od tih sedam maraka, rudar pojede dvije, ostalo nosi kući. Imamo 341 invalida. Dobiju uglavnom promjenu radnog mjesta. Pošalju ih kući i dok čekaju da ih zovnu dobijaju 30 odsto plate. Imamo takva 73 slučaja. A povrede su stalne. Jedan period su bile svakodnevne. Sada ih je manje, ali ne prođe nijedan mjesec da ih ne bude", govori Omerhodžić.

Napominje da je prije rata na 2.400 radnika bilo oko 200 invalida, a danas je 341 invalid na 1.260 uposlenih. Dodaje da je najveći uzročnik nezgoda upravo oprema stara 25 do 30 godina, koju su prisiljeni krpiti.

Omerhodžić, i sam jamski radnik već 35 godina, priča da se prije rata moglo od rudarske plate lijepo živjeti, pa i proslaviti 1. maj, a da sad penzioneri idu u Sarajevo da rade, jer od penzije ne mogu da žive.

 "Otišli su nam najbolji radnici jer im nismo mogli obezbijediti prevoz i smještaj", kaže Omerhodžić.

Radni dan rudara, kada je prva smjena, počinje u pola šest, a za one koji ne žive u Brezi i ranije. Rudnik radi 24 sata dnevno, ali je najteža treća smjena. Rudari se spuštaju i do 300 metara dubine. Do najudaljenijeg dijela rudnika ide se sat vremena, pješke.

Imaju zaštitnu opremu, između ostalog i gumene čizme kakve su nosile i njihove kolege 1907. godine. Pauze za obrok nema, jede se u hodu. Rade punom parom i to najteže fizičke poslove.

Umorni nakon smjene, a opet nasmiješeni, odlaze u kupatila da bi sa sebe skinuli prašinu, poput katrana, zalijepljenu i za kapke. Vani ih dočeka opet prašina ili blato, zavisi da li je padala kiša. Jedino mjesto za odmor nakon posla bila im je mala prostorija za kafu. Ali nedavno ju je progutao plamen.

Tehnički direktor Edin Ćosić vjeruje da je Breza perspektivna i da ima šansu da uspije. Tvrdi da je ostalo da se iskopa još uglja koliko ga je iskopano posljednjih sto godina i da bi s ulaganjem i smanjenjem broja radnika mogao biti "da se zemlja trese".

"Država samo treba reći šta hoće, a radnici će rado raditi", kaže Ćosić.

Tek ove godine, i to nakon štrajka glađu u februaru, rudari su zadovoljniji jer su izborili nešto veće plate. Prvi put nakon niza godina vide budućnost zbog spajanja s "Elektroprivredom BiH".

"Tada nas neće interesovati tona. Naše će biti samo da radimo. Predviđaju nam platu od 800 KM", ističe Omerhodžić.

Saim Kamenjaš, nadzornik palioca mina, kaže da se zato zadnjih dana slasnije radi.

"Bilo je zategnuto između samih radnika. Nismo vidjeli budućnost, situacija je bila loša, proizvodnja pala. A bez proizvodnje nema ništa. Mi ne tražimo mnogo, samo posao", dodaje Kamenjaš.

Upravo sloga među rudarima je najvažnija. Solidarnost je ono što oduvijek odlikuje ove ljude. Tako su iz solidarnosti, na primjer, u Rudnik zaposlena djeca poginulih u teškoj nesreći 1976. godine. I baš da bi vratio povjerenje među ljudima, ugroženo zbog nebrige vlasnika firme, Sindikat je počeo organizovati akcije nakon radnog vremena u kojima oni što su završili posao pomažu onima koji tek treba da rade. A u planu su i izleti, baš kao nekad, "da se ljudi malo vrate sebi".

U jami i po petorica braće

U rudniku Breza većinom rade djeca rudara veterana. To su, kažu rudari, sudbine rudarskih gradova. I oni sada, kao i njihovi očevi, govore "moje dijete neće ni blizu rudnika". U Brezi radi i po petoro braće, sreli smo i majku i sina, koji u njedrima zemlje dijele rudarsku sudbinu.

Alem Ahmedspahić, najmlađi je član kolektiva i radi u rudniku godinu dana. Žureći da umije crno lice, kaže da jedino u tome vidi perspektivu s obzirom da je završio rudarsko-tehničku školu. Na fakultetu mu nije išlo. S njim radi i u jamu silazi i njegova majka Azra, koja je trenutno na bolovanju. Ona je jedna od desetak žena koje povremeno silaze u jamu, što je rijetkost u bh. rudnicima.