Datum: 29.04.2006
Anton Josipović, banjolučki bokser, okićen olimpijskim zlatom

Dejan Bojanić

Ukrali su mi 15 godina života

Kada se Anton Josipović, proslavljeni banjolučki bokser, sada već daleke 1984. godine okitio olimpijskim zlatom u poluteškoj kategoriji, nije ni shvatao šta ga je snašlo.

Imao je tada samo 23 godine, ali i ogromnu želju za uspjehom. To je i ostvario upornošću i napornim radom. Banja Luka ga je tada obožavala, a po povratku iz Los Anđelesa na aerodromu Mahovljani ga je dočekalo 50.000 građana. Ta oduševljena masa došla je da vidi i da dodirne svog šampiona.

"Čudno je to. Naši ljudi, ako te vole, onda te vole previše. Isto tako, ako te mrze, onda te baš puno mrze. Ja sam tada bio mlad momak i nisam znao šta me je snašlo. Nekako je sve prošlo u neznanju, ali veoma je bitan taj kontakt sa publikom. Sportista ne može biti uspješan ako iza sebe nema veliki broj ljudi koji ga vole. Meni se dešavalo da mi sa 20 godina prilazi čiča od oko 60 godina i kaže: 'Sine, daj mi tu ruku da je poljubim'. To je previše i stidio sam se jer ja nikada nisam želio takvu naklonost, ali oduvijek sam želio da budem najbolji", kaže Anton.

HTIO ILI NE - MORAO SE TUĆI

Sve je počelo u banjolučkom naselju Lauš u kojem je Anton odrastao, a koje je uvijek nosilo - kako on danas kaže - nasilnički epitet.

"Htio ja ili ne, morao sam se svaki dan s nekim potući. To su bile one dječje kavge, ali sam tada imao potrebu da se ističem. Svugdje sam htio da se malo istaknem i vjerovatno je i to jedan od razloga što sam uspio da ostvarim određene uspjehe u boksu. Kasnije sam počeo trenirati i u početku sam dobijao dobre batine. Prva tri meča sam izgubio, ali me inat tjerao dalje, pa sam onda jedan meč pobijedio pa opet par izgubio. Onda sam jednog dana stao pred ogledalo i sebi rekao da više neću izgubiti niti jedan meč. Tako je i bilo, dvije godine nisam izgubio meč i stvari su krenule nevjerovatnim tokom", priča proslavljeni bokser BK "Slavija".

Potom je, kaže, imao jedan konstruktivan razgovor s istaknutim banjolučkim sportskim radnikom, pokojnim Sredojom Zekanovićem, koji mu je dao smjernice za dalju karijeru.

"Sredoja je bio veliki čovjek. Kada sam osvojio olimpijsko zlato Sredoja mi je objasnio, kao pravi menadžer, šta me čeka i kako se moram ponašati. Ovdje toga više nema. Uzeću za primjer i ovaj posljednji meč između Ninića i Strugara. Da je Sredoja živ, garantujem da bi titula svjetskog šampiona bila u Banjoj Luci. Realno, tu borbu je mogao i Ninić dobiti, ali je tu nedostajalo menadžerstva. Nedostajao mu je Sredoja, koji je meni, ali i mnogim drugima, bio zvijezda vodilja", priča Anton.

Kao srednjoškolac zarađivao je profesorsku platu, što je u to vrijeme bilo nepojmljivo. Školu nikada nije zaboravljao, a čak je bio poznat po tome što uvijek ima neku knjigu i muziku. Obožavao je čitati djela nobelovca Ive Andrića.

"Onaj ko nije čitao Andrića ne može da shvati Bosnu i njene narode. Jednostavno ne može. Ovi današnji klinci, hajde što ne čitaju Andrića, ali oni, ili bar većina njih, ne čita ništa. To je poražavajuće. Shvatam ja da je socijalna situacija veoma teška, ali mora se gledati naprijed i savladati je. Djeco, od Andrića možete mnogo toga naučiti", poručuje Anton.

SPORT PAO NA DNO

Anton je danas van sporta, ali ne zato što ga ne voli, već zato što, kaže, ništa ne želi da radi polovično. Treba, smatra, mijenjati ljude. Ljude na rukovodećim mjestima u sportskim društvima.

"Vremena se mijenjaju, a ljudi ostaju isti. Ja bih to sve promijenio. Na čelo klubova bih postavljao mlade ljude, ljude koji neće gledati neke sitne interese. To je naporan posao, ali ne može se klub u ovom momentu voditi kao što se vodio u socijalizmu. Zato je banjolučki sport pao skoro na dno. Bude se pomalo neki klubovi, ali sve to nekako ide polako. To mora krenuti od vrha. Nadležno ministarstvo treba da vodi računa o tome ko sjedi u upravnim odborima klubova", smatra Anton.

Sportisti, nastavlja, ne mogu bez političara, a ove naše, izgleda, za to nije briga, možda zbog toga što sport ovdje još nije profitabilan.

"Nekada je političarima bilo stalo do promocije pa su dolazili u klubove i pomagali ih jer im je bilo stalo da taj klub napreduje, kako bi kasnije ubirali plodove na drugoj strani. Onda su se jedno vrijeme pojavljivali i neki tajkuni koji su ulagali u klubove, ali sada više nema ni toga. Nemamo tajkuna s kulturom i ne možeš naći niti jednog koji je ušao u neki banjolučki klub sa nekom dobrom namjerom", kaže on i dodaje:

"Ja sam nostalgičan čovjek i nisam optimista po pitanju napretka banjolučkih klubova, jer sve to ide veoma sporo i žao mi je što to nije drugačije".

VRAĆEN U ŽIVOT

Posljednjih 15 godina boravio je u inostranstvu. Promijenio je pet zemalja, a dok je živio u susjednoj Hrvatskoj imao je dosta ponuda da se uključi u mnoge sportske klubove, međutim nije želio.

"Govorili su mi, kad su počele te podjele: 'Hajde, ti si Hrvat, prebaci se ovamo'. Ja sam im rekao da znam da to jesam, ali da je za mene normalno da je neko Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Šta se tu treba dokazivati - nije mi jasno. Na kraju se ispostavilo da smo svi isti i da tu niko nije puno bolji. Dok god ovaj narod ne uzme sam svoju sudbinu u ruke, neće nam biti bolje", govori Anton koji se na kraju boravka u inostranstvu vratio u Banju Luku.

Trenutno nema obaveza, ali vjeruje da će se to uskoro promijeniti.

"Imam nekoliko ponuda za posao, a lako je moguće da se počnem baviti i pisanjem jer imam dovoljno iskustva da imam šta reći. Imam želju da se bavim svojim temama. Ja sam među malobrojnim ljudima koji su umrli pa oživjeli", kaže Anton.

A nije da nema šta reći... Naime, prije sedam godina u jednom banjolučkom lokalu doživio je nešto što nikad nije ni slutio da mu se može desiti u gradu u kojem je rođen. Na Antona je te 1999. godine nakon revijalnog turnira "Radovan Bisić" izvršen atentat.

Dva mjeseca je bio klinički mrtav.

"Ja još ne znam zbog čega se to desilo. U to vrijeme je u Banjoj Luci djelovala jedna grupa ljudi koja je pljačkala i koja je mislila da će s tim kriminalom vječno nastaviti.

Znam samo jedno - da protiv mene niko ništa nije mogao imati lično. Vjerujem da to nije bila stvar pojedinca, već grupe, ali i da to nije bilo usmjereno protiv mene lično. E sad, da li je to nekom politički odgovaralo ili me se neko plašio, jer sam poznat po tome da sam bez dlake na jeziku, ne znam.

Uvijek sam govorio ono što mislim i prije rata i za vrijeme rata i poslije rata. Niko ništa nije dobio tim atentatom. Ja sam preživio zahvaljujući banjolučkim doktorima koji su uspjeli da me vrate u život, a takođe zahvaljujući pravim prijateljima kojih, hvala bogu, imam još mnogo. Meni je neko ukrao 15 godina života.

Mogu se pomiriti i s tim jer sam živio i prije toga, ali ne mogu se pomiriti s tim da je vama mlađima ukradeno 15 godina koje su najvažnije u životu.

To je nenadoknadivo. Po meni je ovo trebalo da bude Evropa. Banja Luka je na takvom položaju da se nalazi na tri sata vožnje od svega. Tri sata vam treba do mora, isto toliko do Evropske unije i isto toliko do istoka. Kroz Banju Luku svi prolaze i to treba iskoristiti".