Datum: 17.06.2006
Refik Šabanadžović, u povjerenju

Šejla Ibrić

Refik Šabanadžović: Uživam u odmoru od fudbala

Refik Šabanadžović nekada najtraženiji prvoligaš i internacionalac, danas uživa u penzionerskim nogometnim danima. On je "Željina" legenda, član čuvene trofejne generacije Crvene zvezde, fudbaler Olimpijakosa i američkog Vizardsa.

U osamnaestogodišnjoj nogometnoj karijeri, koja nije tako davno okončana, osvojio je po tri titule prvaka Jugoslavije s reprezentacijom Crne Gore i Fudbalskim klubom Crvena zvezda. U Zvezdinom dresu takođe je osvojio jedan kup, te titulu prvaka Evrope.

PRVI SUSRET S LOPTOM

Refik je rođen 8. avgusta 1965. godine u Podgorici u radničkoj porodici.

"Samo je otac radio. Nije bio strog, ali znate kako je - jedna plata na nas sedmero. Nije bio lagan život. Čak smo braća i ja pomagali ocu. Radili smo preko raspusta. Išli smo u berbu. Brat je brao breskve. Radili smo da bismo kupili sebi majicu ili patike. Ja sam te pare trošio na kopačke. Što je i bilo logično! Bili smo poštena radnička porodica. Braća i ja bili smo dobri učenici. Osnovnu i srednju medicinsku školu u Podgorici završio sam odličnim", priča Šabanadžović.

Svoju nogometnu karijeru je počeo u jednom malom fudbalskom klubu Bio Dečići u gradiću Tuzi.

"Moj otac je ranije bio trener u tom klubu. Međutim, tu nije bilo novca. Inače smo svi u porodici voljeli sport. S obzirom na to da je otac igrao u tom klubu, bilo je i normalno da tu i počnem. Moj talenat nije prošao neopaženo. Karijeru sam nastavio u reprezentaciji Crne Gore. Na jednom prvenstvu u Slavonskoj Požegi vidjeli su me ljudi iz Fudbalskog kluba Željezničar - Čiko Radović i Rade Matić. Predložili su mi da igram u FK Željezničar. Bilo mi je drago da me zovu da pređem u jedan takav klub", priča Šabanadžović, koji je 1983. godine zbog te ponude napustio Podgoricu.

"Kad sam došao u Sarajevo, upisao sam Fakultet za sport i tjelesni odgoj. Međutim, to je bio period mog dokazivanja, pa sam fakultet zapostavio. Morao sam proći probne treninge i utakmice da bih ušao u prvi tim FK Željezničar. Sjećam se da su prve pripreme koje sam odradio u FK Željezničar bile u Trnovu. Poslije toga mi je rečeno da sam zadovoljio zahtjeve čelnika FK Željezničar i potpisao sam prvi profesionalni ugovor. Sjećam se da je to za moju porodicu bila velika stvar. Pogotovo za moje roditelje", kaže Šabanadžović.

Šabanadžović je bio najmlađi prvoligaš u Fudbalskom klubu Željezničar.

"Nakon četiri godine igranja u FK Željezničar, prešao sam u reprezentaciju Jugoslavije. Ubrzo je uslijedila ponuda iz FK Crvena zvezda. To je bila za mene velika čast, jer sam prešao u tako veliki klub. Od plate u FK Crvena zvezda kupio sam kafić u Podgorici, koji i danas posjedujem. Dok sam bio u tom klubu i oženio sam se s djevojkom Zerinom, koju sam upoznao u Podgorici. Živjela je blizu mene i naše dugogodišnje prijateljstvo završili smo brakom. Što je bilo i logično", priča Refik.

PRVACI EVROPE

U utakmici fudbalskih klubova Crvena zvezda - Željezničar 18. novembra 1988. u Sarajevu doživio je tešku povredu.

"Sjećam se trenutaka prije utakmice. S obzirom na to da sam četiri godine igrao u dresu FK Željezničar, s Crvenom zvezdom mi je bilo teško da igram protiv svojih prijatelja. Iskreno, nije mi se ni igrala ta utakmica. Tokom igre sudario sam se sa Sliškovićem iz 'Želje' i bio sam u komi tri dana. Poslije toga sam bio odsutan s terena skoro šest mjeseci. I mnogo sportskih radnika mi je predlagalo da završim nogometnu karijeru. Poslije tog sudara, Slišković me nije nazvao šest mjeseci. To mi je bilo najbolnije. Nije me nazvao da me pita kako sam! Normalno, bio sam povrijeđen. Ali, postepeno kako je vrijeme odmicalo ja sam mu oprostio, a kasnije smo se i družili. Nakon šest mjeseci rehabilitacije, polako sam se vratio u fudbal. Lagano sam trenirao i to uz pažnju ljekara. Sjećam se, 18. novembra sam se povrijedio, a već u maju sam bio na utakmici, ali na klupi. Poslije te utakmice sam debitovao i na 'Marakani'. Zadnjih deset ili petnaest minuta sam igrao i dobio sam aplauz što sam se vratio nakon šest mjeseci na teren", priča Šabanadžović, dodajući da je u FK Crvena zvezda ostao do 1991. godine.

"Bio smo s FK Crvena zvezda na Svjetskom prvenstvu u Bariju. Bili smo prvaci Evrope. To je najveći uspjeh jedne ekipe u Jugoslaviji, da bude prvak Evrope. To je bilo nezaboravno. Na stadionu kapaciteta 50.000 posjetilaca, 25.000 je došlo iz Jugoslavije, a druga polovina iz cijele Francuske. Na kraju smo na penalima pobijedili 5:4. Kad smo došli u Beograd, bio je zaustavljen saobraćaj od aerodroma do stadiona FK Crvena zvezda. To je bio najveći uspjeh jugoslovenskog klupskog fudbala", sjeća se Šabanadžović.

STRAH OD LETENJA

Nakon FK Crvena zvezda Refik je otišao u Grčku, gdje je igrao u Fudbalskom klubu Ajak.

"Tu sam igrao pet godina. Druge godine u ovom klubu proglašen sam igračem godine. S njima sam osvojio tri titule. Niko nikad nije osvojio tri titule zaredom u istoriji tog kluba. Sjećam se naročito utakmice protiv FK Spartak kada su mi na poluvremenu javili da sam dobio kćerku - Aminu. Bio sam nevjerovatno sretan."

Šabanadžović je potom iz Ajaka prešao u Olimpijakos, gdje je igrao dvije godine i nakon sedam godina života u Grčkoj dobio je poziv da ide u Sjedinjene Američke Države.

"S porodicom sam se preselio u SAD, gdje sam igrao fudbal u Vizardsima iz Kanzasa. Potpisao sam ugovor na dvije godine. Te dvije godine su mi bile najbolje, zato što tamo nije bilo pritiska. U te dvije godine proputovao sam kompletnu Ameriku. Najteže od svega padala su mi ta putovanja zbog kojih sam dobio i strah od letenja, tako da sam jedva čekao da završim karijeru. Nakon isteka ugovora s porodicom sam se vratio u Sarajevo", kaže Šabanadžović.

Po povratku u Sarajevo dobio je ponudu da ponovo zaigra u FK Željezničar.

"Ali, ja sam htio da završim karijeru. Želio sam da se odmorim. Bio sam željan odmora. Nogometaši imaju samo deset ili petnaest dana odmora. Taj odmor smo morali da iskoristimo u junu, jer su počinjale pripreme za sljedeću sezonu. Sada uživam. Posvetio sam se porodici. Imam četvero djece i ulažem u njihovo školovanje. Imam vremena da s porodicom putujem. Najviše boravim u Podgorici, a volim Sarajevo, gdje imam dobar i normalan život. Najbitnije mi je da svoju djecu dobro školujem, da u mojom godinama imaju dobar život", završava Šabanadžović.