Datum: 06.08.2006
Dejan Bodiroga, košarkaški as sa zavidnom karijerom

Vesna Duka

Dejan Bodiroga: Porodica je moj najveći podstrek

Sa Dejanom Bodirogom, za petnaest dana kampa "And 1 Rising Stars" u Trebinju, jedva da smo uspjeli naći slobodan termin za duži razgovor.

I ovaj koji smo dobili "samo zato što smo trebinjski novinari, zbog čega smo bili privilegovani" predstavljao je, u stvari, pauze između treninga.

Razgovarajući u povjerenju i na kratko sa ovim proslavljenim košarkaškim asom, pokušali smo "pretrčati" cijeli njegov dosadašnji život i karijeru koju je započeo u rodnom Zrenjaninu, gdje je rođen 1973. godine.

Prema svjedočenju njegovih nastavnika, bio je toliko omiljen u školi da su svi željeli sa njim da se druže, da sjede u klupi. Dakle, popularnost ga je pratila još od djetinjstva, kada se i počinje baviti sportom, odnosno fudbalom.

"Pa da, najprije sam odlazio na fudbalske treninge, jer je taj sport nekako i normalna stvar kod dječaka. Nekako smo svi u to vrijeme počinjali sa fudbalom, a onda nastavljali sa nekim drugim sportom, ili bi odustajali od bavljenja sportom uopšte, a neko je ostajao cijeli život u fudbalu", objašnjava Bodiroga svoje početke.

"Tako sam i ja bio jedan od onih koji je kasnije otišao sa društvom na košarku, a kada sam jednom uzeo košarkašku loptu u ruke, više je nikada nisam ostavio", dodaje.

KARIJERA

Iz Zrenjanina gdje odmah biva zapažen kao mladi talenat koji dosta obećava, prelazi u Zadar, a odatle njegova karijera bilježi samo uzlaznu putanju, gdje nastavlja igrati košarku za mnoge poznate evropske klubove. Danas igra za rimski Lotomatik, a o najdražem timu i najdražem trofeju, Bodiroga kaže da mu je gotovo nemoguće izdvojiti bilo koji od njih.

"Teško je to uraditi. I Panatinaikos i Barselona i Real Madrid su veliki klubovi. Mogu da kažem da sam najveći kontakt napravio u Atini, ali, ako nešto moram da izdvojim, onda to nije nijedan od ovih gradova, već naša reprezentacija. Igra za reprezentaciju i trofeji sa reprezentacijom su, ipak, nešto posebno", istakao je sa ponosom.

Ali i pored brojnih trofeja, medalja, evropskih i svjetskih pobjeda, nikada nije zaigrao u NBA ligi i o tome malo priča.

Za taj bi odgovor, kaže jednostavno, trebalo malo više vremena. Ne kaje se zbog onoga što je do sada učinio, ili što je, možda, propustio, jer, nikada nije zažalio zbog neke odluke, niti bi bilo koju od njih, iz ove perspektive, htio da mijenja.

Jednostavno dodaje: "NBA je jedna lijepa stvar, ali ja sam izabrao jedan drugi put, poseban put i ne kajem se zbog toga, već sam i ponosan na to".

U vrijeme kada je Bodiroga počinjao košarkašku karijeru, pokojni Dražen Petrović, njegov rođak čije je porijeklo po ocu takođe iz Trebinjskih brda odakle su i Bodiroge, bio je uzor mnogim dječacima.

Iz razgovora nismo dokučili da li je stariji rođak bio i Dejanov uzor, ali je, u svakom slučaju, želio karijeru sličnu onima koje su imale njegove starije kolege iz ovih krajeva, poput Savovića, Danilovića, a podstrek je uvijek tražio u svojoj porodici.

PRIJATELJI I PORODICA

Danas mu, naglašava to sa ponosom, najveći podstrek predstavlja sin Nikola.

Da ovo nije fraza bilo je očigledno svakome mladom polazniku prve smjene Košarkaškog kampa u Trebinju, jer su prvih sedam dana Dejanova supruga Ivana i sin Nikola bili sa njim i na otvaranju košarkaških terena koji nose njegovo ime i na terasi hotela "Leotar" gdje su bili smješteni, čak i na pojedinim treninzima.

Dvogodišnji Nikola je, kako kaže njegov tata, uživao u kampu, prvenstveno zbog toga što se sedam dana nije odvajo od lopte, a i njegova mama je, kako je i sama kazala, zavoljela Trebinje zahvaljujući, ne samo Dejanovoj ljubavi prema ovom gradu, nego i zahvaljujući ljepoti grada.

Kada smo Dejanu Bodirogi kazali da nam je vijest o njegovom vjenčanju sa Ivanom prvi saopštio vladika Grigorije prije tri-četiri godine samo se osmijehnuo, jer u pitanju je, što je opštepoznata stvar, njegov veliki prijatelj.

"To naše prijateljstvo datira od prije sedam godina, kada sam se sa vladikom Grigorijem upoznao u Beogradu, a poslije toga smo nastavili da se viđamo i u Trebinju i u Rimu i u Barseloni i ma gdje da se desi novi susret uvijek me istinski obraduje. Veoma mi mnogo znači to prijateljstvo, na koje sam izuzetno ponosan i koje je dosta uticalo na moju odluku da ovdje, u Trebinju, pravim košarkaški kamp", kaže Bodiroga.

Zbog svoje religioznosti i vjere u Boga, smeta mu kada navijači sa tribina skandiraju - "Mi imamo svoga Boga, to je Dejan Bodiroga", ali mu je zato, među svim počastima najdraži i na njega je naročito ponosan, orden svetog Save kojim ga je odlikovala Srpska pavoslavna crkva.

O KAMPU

Na ideju da se Dejan Bodiroga odluči da priču o kampu "zvijezda u uzdizanju" pokrene baš u Trebinju, nije uticao samo vladika Grigorije, niti njegovi korijeni koje vuče iz prazavičaja.

Znao je, kaže, da je Trebinje rasadnik talenata i da će ovdje zasigurno otkriti neke nove klince, ali je bio i svjestan da je u pitanju grad sporta i sportskog duha koji će znati da dobro prihvati svoje goste, što se i desilo i što će se, kako je izrazio nadu, dešavati i narednih godina.

Iako je ovo Bodiroga kazao pred kraj našeg razgovora, što je trebalo da predstavlja i poruku za kraj priče, neminovno se nametnulo i ono pitanje koje se u Trebinju, u posljednje vrijeme, često postavlja, a tiče se izgradnje košarkaških terena na lokalitetu Begova kuća.

"Moj stav i stav Fondacije za razvoj fizičke i duhovne kulture mora da bude vezan za činjenicu da je u ovom kampu boravilo oko 300 madih polaznika iz deset zemalja svijeta, što najbolje govori o opravdanosti gradnje terena.

Napravili smo, dakle, jedan sportski kamp koji će služiti ovom gradu, cijeloj Hercegovini i omladini iz svih zemalja koja će ovdje dolaziti. Fondacija će i dalje učestvovati u izgradnji ovakvih objekata, a ako neko smatra da to nije dobro mi se možemo preusmjeriti na druge stvari. Ali, okupljajući na ovome kampu djecu, ne samo iz BiH, Slovenije, Makedonije, Crne Gore, Srbije, nego i Švedske, Španije, Italije, Kanade, Amerike, mi smo pokazali da je naš prevashodni cilj - sportska priča"!