Datum: 12.08.2006

Haški tribunal i njegov uticaj na pomirenje na Balkanu

Kako oprostiti zločine

Više od decenije nakon sukoba u Bosni i Hrvatskoj postavlja se pitanje da li pravda za zločine koju dijeli Hag može pomoći podijeljenim zajednicama da konačno krenu dalje.

Hazrudin Bilić bio je svjedok zloglasnog masakra koji su počinili Hrvati nad muslimanima u bosanskom selu Ahmići 16. aprila 1993. Sklonivši se u podrum zajedno sa svojom trudnom suprugom i četvorogodišnjim sinom, mogao je samo bespomoćno gledati kako se pred njegovim očima odvija pokolj muškaraca, žena i djece.

Napad na Ahmiće, koji su izvršili borci lojalni HVO, postao je poznat kao najteži pojedinačni zločin u sukobu koji je izbio između nekadašnjih saveznika - muslimanskih i hrvatskih snaga.
Ovom zločinu je takođe mnogo pažnje posvetio i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu - "ad hoc" sud koji je već dugo središte nastojanja međunarodne zajednice da se pravno sankcioniraju zlodjela počinjena u balkanskim ratovima tokom devedesetih.
Jedan bivši hrvatski vojnik, Miroslav Bralo, napravio je prilično neuobičajen korak time što je stao pred haške sudije i javno izrazio svoje duboko žaljenje zbog uloge koju je imao u tom i drugim zločinima, izjavivši da bi njegovo izvinjenje "trebalo da bude veće od zemaljske kugle".

Ali, Hazrudin Bilić, koji danas ponovo živi u Ahmićima, oprezan je kad govori o tome šta ova dešavanja u dalekim sudnicama znače za odnose između muslimana i Hrvata.
"Mislim da je jedina stvar koja bi muslimanima i Hrvatima u Ahmićima mogla pomoći da se pomire jedni s drugima pošten razgovor", kaže Bilić. "Meni bi mnogo značilo ako bi rekli: 'Nismo učestvovali u masakru, ali nismo ništa ni učinili da ga zaustavimo i zbog toga se kajemo.' To bi bilo važno za budućnost naše djece."

Fehima Pezer, takođe iz Ahmića, još otvorenije odbacuje ideju da Haški sud može popraviti štetu načinjenu u ovom mjestu. Ništa, kaže ona, ne može vratiti vrijeme prije masakra u kojem su ubijeni njen suprug i majka stara 82 godine, ili smrt njenog sina tinejdžera koji je nekoliko mjeseci prije toga pogođen snajperom.
"Ništa neće vratiti one koji su ubijeni", kaže ona ogorčeno.

SPROVOĐENJE PRAVDE

Haški tribunal osnovan je 1993. sa ciljem izvođenja pred lice pravde onih koji su najodgovorniji za talas užasa koji je zapljusnuo Balkan nakon kolapsa starog jugoslovenskog poretka početkom devedesetih.

Danas nasilja više nema, ali je Balkan još izuzetno podijeljen.
Već godinama postoje očekivanja da bi Haški tribunal svojim radom mogao ili trebao da pomiri narode Balkana sa njihovom nedavnom prošlošću punom nasilja - makar to bio i samo nusprodukt ostvarivanja njegovih glavnih ciljeva vezanih za sprovođenje pravde. Glasovi koji izražavaju tu vrstu vjere u ovu instituciju čuju se u samom Tribunalu, ali i izvan njega. Iako odlučan u svojoj ocjeni da sudski proces mora ostati neosporni prioritet Tribunala i sam sudija Pokar priznaje da "to naravno ne isključuje činjenicu da odluke koje Tribunal donosi treba uticati na proces pomirenja".

Sličan stav da se naslutiti čak i u riječima Dragana Obrenovića, bivšeg pripadnika vojske bosanskih Srba, koji je u Hagu 2003. priznao krivicu za učešće u masovnim pogubljenjima srebreničkih zarobljenika i pristao da tužiocima otkrije više informacija o tom zločinu.
"U Bosni je komšija važniji i od rođaka. U Bosni pijenje kafe sa komšijom predstavlja ritual, a to je ono što smo pogazili i zaboravili", rekao je Obrenović sudu.
"Izgubili smo sebe u mržnji i brutalnosti. Želja mi je da moje svjedočenje doprinese da se spriječi mogućnost da se to ponovo desi, ne samo u Bosni, nego bilo gdje u svijetu."

ISTINA I POMIRENJE

Kakva god da je trenutna situacija i kako god da definišemo pomirenje, ipak je malo onih koji vjeruju da do njega može doći ignorisanjem nepravdi iz prošlosti.

"Vrlo je teško izgraditi demokratiju koja poštuje vladavinu prava kad oni koji su počinili masovne zločine nisu kažnjeni i dozvoljeno im je da slobodno šetaju ulicama", objašnjava Rid Brodi, savjetnik pri Međunarodnoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava.

Ono što je presudno za proces pomirenja jeste utvrđivanje tačnih istorijskih činjenica o događajima koji su uzdrmali društvo.
Naravno, pitanje istine je u tom kontekstu veoma složeno i bilo bi naivno očekivati da se sve strane brzo usaglase o tome šta se zaista dogodilo.
Neki tvrde da krivični tribunali pate od ozbiljnih ograničenja kada je u pitanju otkrivanje istine o sukobima, zbog čega su za taj zadatak prikladnije institucije poput komisija za istinu.

Istovremeno, međutim, sudovi imaju i nedvosmislenih prednosti u otkrivanju istine o sukobima i ratnim zločinima.
Presude koje je donijela neka ugledna institucija, na primjer, počivaju na pažljivo odmjerenim dokazima i barataju činjenicama koje su u velikoj mjeri pouzdane i dokazane van svake razumne sumnje.

I mada su sudovi primorani da svoje napore fokusiraju na kažnjavanje navodnih počinilaca zločina, oni time mogu izbjeći probleme sa kojima se suočavaju mnoge komisije za istinu koje su "istraživale stradanja ljudi, a da nisu na pravi način utvrdile ko ih je izazvao".

PRIZNANJA

Uprkos ograničenim resursima Tribunala, jedan od aspekata haških događanja za koji su se mnogi nadali da će biti naročito moćno sredstvo u unapređenju pomirenja na Balkanu jesu odluke nekih bivših zvaničnika i boraca da priznaju svoje učešće u zločinima.

Međutim, stvarna priroda tih priznanja je vrlo složena. Mnogi su u prvi mah za prekretnicu smatrali trenutak kada je Biljana Plavšić, koja spada među najviše srpske političare iz ratnog perioda, 2002. priznala krivicu za progon nesrba. Tužioci su zauzvrat odustali od ostalih optužbi protiv nje, uključujući i genocid.

"Nakon priznanja Biljane Plavšić, rekao sam kako se nadam da je ono iskreno. Ali, kasnije se pokazalo da nije", izjavio je Mirsad Tokača, predsjednik Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC). Napominjući da je do ovakvog zaključka došao djelimično i zbog sadržaja knjige koju je Plavšićeva objavila nakon što je osuđena, on je dodao: "Sada mi se čini da je to učinila samo da bi dobila blažu kaznu".

Prošle godine, kada je bivši hrvatski borac Miroslav Bralo priznao zločine među kojima su i ubistva, spaljivanje kuća i silovanje jedne žene tokom rata u Bosni, mnogima se ponovo činilo da se dogodila velika prekretnica.
Tužioci su rekli kako vjeruju da Bralo osjeća iskreno kajanje. A sam okrivljeni je izjavio: "Rekao bih svakome da smogne hrabrosti i obrati se svom susjedu, razgovara sa susjedom i na taj način počne graditi mir."
Pa ipak, bilo bi nerealno očekivati da čak i iskreno javno izvinjenje bude dočekano trenutnim praštanjem onih koji su preživjeli napad na Ahmiće.
"Kada god neko prizna krivicu, za mene je to velika stvar", kaže Hazrudin Bilić iz Ahmića, koji tvrdi da je Bralu lično poznavao još od prije rata.

"Ali činjenica da je priznao zločine ne znači da treba biti oslobođen odgovornosti. Možda je ubistva koja je počinio priznao kako bi olakšao vlastitu savjest, ali bi svejedno trebao da se suoči sa posljedicama svojih postupaka."

(NE)DOVOLJNE KAZNE

Jedna od glavnih kontroverzi u vezi s priznanjem krivice pred Tribunalom jeste pitanje dužine samih kazni koje se izriču onima koji su priznali svoje zločine.

Upitan da li mu kazna od 20 godina, koja je izrečena Bralu, djeluje prikladno, Bilić je odlučan.
"Ne", rekao je on. "Za zločine kao što su ubistva nedužnih civila, uključujući žene i djecu, svaka kazna manja od doživotnog zatvora je suviše blaga. Kada neko ubije drugu osobu u saobraćajnoj nesreći, dobije zatvorsku kaznu od pet do sedam godina. Zar 20 godina može biti dovoljno za namjerna ubistva toliko mnogo civila?"

Tokača se slaže s tim da sporazumi o priznanju krivice kakve su postigli Bralo i Plavšićeva - kada optuženi priznaje krivicu za neke zločine kako bi zauzvrat ostale optužbe bile odbačene, ili se nada da će mu biti izrečena lakša kazna - jesu "problem".
"Priznanja su važna, ali ne toliko važna za proces pomirenja koliko bi se moglo pomisliti", rekao je on. "Ono što zapravo najviše pogađa žrtve jeste to da se ratnim zločincima, nakon što su priznali krivicu, izriču veoma niske kazne. Žrtve to doživljavaju gotovo kao uvredu."
On se pozvao na slučaj Dražena Erdemovića, koji je osuđen na zatvorsku kazna u trajanju od pet godina zbog strijeljanja zarobljenika za vrijeme srebreničkog masakra.

Erdemović, koji je u vrijeme kada je izvršen ovaj zločin bio prilično mlad, doživio je slom u sudnici i rekao sudijama rekao kako bi i sam bio ubijen da nije izvršio pogubljenja. Ali Bilić, sa svoje strane, kaznu koja je izrečena Erdemoviću opisuje kao "sramnu".
"Znam čovjeka koji je radio na lokalnoj benzinskoj pumpi i koji je osuđen na 11 godina zato što je ubio napadača koji je pokušao da ga opljačka dok je radio", rekao je on. "Kako onda to može biti pravedno?".

Politika kažnjavanja Tribunala je jedna od glavnih koski razdora uopšte i to ne samo u specifičnim okolnostima kada je u presudu uključen i sporazum o priznanju krivice.

SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU

Osim rezervi u pogledu kazni koje se izriču osuđenim ratnim zločincima, brojni posmatrači kao sasvim drugačiju prepreku pomirenju pominju otpor koji mnogi ljudi na Balkanu pokazuju prema onom što se stvarno dešavalo tokom devedesetih.

Na svojoj veb stranici, Tribunal se hvali time da, u svjetlu njihovog rada "više niko ne može osporiti realnost zločina koji su počinjeni u i oko Bratunca, Brčkog, Čelebića, Dubrovnika, Foče, Prijedora, Sarajeva, Srebrenice i Zvornika..."
Ali, činjenica je da širom regiona mnogi nastavljaju da čine upravo to, jer svaka etnička grupa optužuje Tribunal za pristrasnost čim neko iz njenih redova biva izveden pred sud.
"Još nas čeka dug put prije nego što konačno prihvatimo istinu, bez obzira koliko teška ili bolna ona bila", ističe Branko Todorović iz Helsinškog komiteta za ljudska prava.

Srpska zajednica je često glavna meta kritike kada je riječ o nespremnosti da se suoči sa prošlošću. Na primjer, mnogi Srbi Karadžića i Mladića i dalje smatraju herojima zbog njihove uloge u bosanskom ratu i to uprkos dokazima koji ukazuju na njihovu odgovornost za ratne zločine.
Ali to nipošto ne znači da je otpor prema ideji da su pripadnici njihove zajednice činili zločine karakterističan isključivo za Srbe.
U Hrvatskoj, na primjer, jedna privatna fondacija prikuplja sredstva za odbranu hrvatskih zvaničnika koji se terete za ratne zločine. A kada se ispostavilo da je aktuelni hrvatski predsjednik Stjepan Mesić tajno svjedočio u Hagu na suđenju hrvatskom komandantu Tihomiru Blaškiću, odgovor nekih krugova bio je toliko žestok, da je u jednim novinama osvanuo i naslov "Mesićev nož u leđa Hrvatskoj".

Istovremeno, mnogi Srbi su krajnje kritični prema načinu na koji bosanski muslimani interpretiraju ono što se desilo u ratu u Bosni. Oni, na primer, tvrde da uobičajena verzija događaja na području Srebrenice umnogome zanemaruje ono što oni opisuju kao brojne žrtve na srpskoj strani te zločine koje su počinili muslimanski borci.
Ova kontroverza potaknuta je nedavnom odlukom haških sudija da Naseru Oriću, zapovjedniku muslimanskih snaga u Srebrenici, za zlostavljanje zarobljenika u ratu izreknu kaznu u trajanju od dvije godine. Budući da je, dok je trajalo suđenje, dosuđeno vrijeme već proveo u pritvoru, Orić je odmah oslobođen.

Visokorangirani srpski političari su na tu presudu gnjevno reagovali, tvrdeći da je to ruganje patnjama lokalnih Srba koji su tokom rata stradali od muslimanske ruke.
U Ahmićima je, pak, jedan vojnik koji je želio da ostane anoniman ponudio vlastito objašnjenje stalnog otpora istini koji postoji u Bosni. Podsjećajući da "su istoriju uvijek pisali pobjednici", on je naglasio: "Problem je što u ovom ratu nije bilo pobjednika."

POTREBNO JE VRIJEME

S obzirom na kompleksnost problema post-konfliktnog pomirenja i nedostatak istraživanja u ovoj oblasti, neki posmatrači spremno potcrtavaju poteškoće koje postoje u predviđanju toga kako će se ova pitanja razriješiti na Balkanu.

Anonimni borac za ljudska prava iz Srbije tvrdi kako je na budućim generacijama, koje nisu neposredno učestvovale u sukobima iz devedesetih, da konačno prihvate istinu o onom što se dogodilo.
U međuvremenu, Hatidža Mehmedović nastavlja svoj svakodnevni život u Srebrenici.

"Ništa mi ne može vratiti moju djecu, ali ono što mi, uprkos tome, daje snagu i nadu jeste kada vidim da se muslimani vraćaju svojim kućama - njih oko 4.500 se vratilo u srebreničku opštinu. Neki od njih dolaze samo vikendom, neki ostaju danju, a uveče odlaze, ali njihov broj postepeno raste. Sigurna sam da ćemo biti u stanju da ponovo živimo zajedno sa svojim srpskim komšijama, ali svi moramo raditi na tome. Srbi će, prije ili kasnije, morati prihvatiti istinu i odgovornost za svoje zločine, a mi ćemo im morati oprostiti. To je jedini put ka pomirenju u ovoj zemlji. Ali nikada nećemo zaboraviti."

Druga naša sagovornica, Srpkinja iz Sarajeva koja svog supruga nije vidjela od kada je uhapšen za vrijeme rata, i ne zna šta se s njim dodogodilo izjavila je:
"Ne može biti trajnog mira i istinskog pomirenja dok sve strane ne stave karte na sto i ne kažu istinu o zločinima koje su počinili pripadnici njihovih etničkih grupa. Moramo saznati gdje su naši najmiliji ukopani, gdje su njihove kosti; svi imamo pravo na to - Srbi, muslimani i Hrvati, podjednako. Tek onda možemo govoriti o pomirenju." (IWPR)