![]() |
| Datum:
20.08.2006
Davud Muminović Partizanski bombaš – čuvar franjevačkog nasljeđaPuste ulice, izgelerisane i uništene zgrade, rijetke kafane sa još rjeđim gostima i bezvoljnost na licima Srebreničana svakom putniku namjerniku, makar bio totalno neupućen, ukazaće na tragičnu prošlost ovog mjesta.
Katolička kapelica svete Marije, izgrađena tik pred početak rata na temeljima franjevačkog samostana, koji je izgrađen davne 1291. godine, osim džamije i prevoslavne crkve jedna je od rijetkih građevina na kojoj se ne vide ratna razaranja. Ključar i čovjek koji se brine o katoličkoj kapelici Izet Imamović, glavni junak ove priče, i njegova supruga Zekira, rijetki su Srebreničani s kojima se uz kafu može razgovarti o veselijim temama. ZAKOPANO BLAGOIzet i njegova susretljiva supruga od početka devedesetih godina se brinu o skromnoj kapelici koju pokazuju znatiželjnim i dobronamjernim gostima. Osim zvaničnog posla, Izet je i neka vrsta turističkog vodiča koji historiju ovog mjesta, gdje je nekada bio veliki franjevački samostan, ima u malom prstu. "Prije rata komšija je ovdje počeo kopati da pravi kuću i onda je naišao na kamene kutije i čudne oblike temelja. Svi smo mislili da je zakopano blago u pitanju. Sjećam se da je cijeli komšiluk pomagao da se što prije otkopa i da pronađemo dukate i ostale sjajne đakonije. Međutim, nakon što smo otvorili teške kamene poklopce od kojih su mnogi bili ukrašeni raznim znakovima, srednjovjekovnim štitovima i nepoznatim pismima, umjesto blaga našli smo prastare skelete", opisao je Izet Imamović, vitalni sedamdesetosmogodišnjak, događaje prije nego što će postati najpoznatiji ključar u Srebrenici. Nakon što su mještani s razočarenjem uvidjeli da od blaga nema ništa, vlasnik zemljišta je pozvao stručnjake iz Sarajeva. Utvrđeno je da su "zakopano blago" ostaci nekadašnjeg franjevačkog samostana Bosne Srebrene. Na inicijativu franjevaca i tadašnje vlasti na temeljima samostana uoči rata 1991. godine izgrađena je kapelica. Ključar kapelice postao je Izet. VJERNI ČUVAR"Došao je fra Marko Orošić i prilikom otvaranja smo onako ljudski razgovarali. Pita on mene gdje živim, i ja pokažerm rukom na prvu kuću, a on meni dade ključ u ruke. Kaže: 'Izete, sad si ti glavni za kapelicu'", opisuje Izet način na koji je postao ključar. Iako se na njegovu ključarsku dužnost, kojom se neskriveno ponosi, ne može naći zamjerka, Izet kapelicu ipak nije uspio sačuvati. Do temelja je srušena tokom posljednjeg rata. Vjerujući da će se rat ubrzo smiriti i da će se svojoj kuću vratiti za sedmicu-dvije, Izet i njegova supruga Zekira su 1992. godine krenuli u izbjeglištvo za koje se ispostavilo da će trajati dugih osam godina. Iz Srebrenice su ponijeli samo najosnovnije stvari, među kojima su bili i ključevi kapelice. "Došao sam u Tuzlu i, vidjevši da s ratom nema šale, otišao sam kod fra Marka i dao mu ključeve. On mi ih je vratio govoreći da je kapelica više moja nego njegova. Tako i bi. Rat se završi i kapelica je obnovljena 2001. godine. Zekira i ja smo se vratili godinu dana ranije i sad sam ponovo ključar", kazao je Izet. On ne vidi ništa sporno u tome da je on kao Bošnjak i, kako kaže, zadrti komunista, ključar koji revnosno služi kapelici, koja s njegovim vjerskim, ali i ideološkim uvjerenjima nema ama baš nikakve veze. "Novinarima koji su dolazili, ali i običnim ljudima je to malo čudno. Uvijek kažem da je Bog jedan, a ovo i nije neka vjerska dužnost. Ja to više doživljavam kao neki moj kulturni doprinos BiH", kazao je Izet. ZAUVIJEK PARTIZANUz neizostavnu kafu, Izet i njegova supruga Zekira, slabašna ali vedra i energična starica, kazuju da sada nema mnogo života uz Srebrenici. Izet se ne žali za sebe, tvrdi da je proživio pet života. Kao petnaestogodišnjak pobjegao je od kuće i pridružio se partizanima. Kaže da partizanske lektire koje smo čitali o neustrašivim golobradim bombašima nisu izmišljene i da je i on bio jedan od njih. "Pobjegao od babe, mladost ludost. Vidim, poče se pucati, prestale raditi škole i šta ću nego u šumu. Pridružim se partizanima i regrutuju me u bombaše. Mi smo bili manji i tačno je kao u filmovima. Privučeš se švapskom rovu, ako te ne primijete živ si, pobacaš bombi koliko možeš i onda se sakriješ, ostalo obave jurišnici koji su bili malo stariji", kazuje Izet, koji trvdi da je sa partizanima kao bombaš 16. muslimanske brigade obišao cijelu bivšu Jugoslaviju. Prilikom borbi u Sloveniji Nijemci su ga uhapsili i tada je dio života proveo i u radnim logorima u Njemačkoj i Austriji. Nakon rata vratio se u Srebrenicu i radio kao autoprevoznik, dok je svoju suprugu upoznao u Tuzli. Tek što je zaboravio strahote onog rata, ponovo se zapucalo te je ponovo morao bježati iz Srebrenice. "Dok sav svijet ide na mjesec, mi se ovdje koljemo. Za to nisam kriv ni ja ni bilo ko koga poznajem. Uvijek sam bio dobar sa svojim komšijama. Čak i nakon genocida i nakon povratka u Srebrenicu trudio sam se da sa svima lijepo u uljudno razgovaram", kaže Izet. Tvrdi da mu "obaveza" klujčara ne pada teško i da će je vršiti dok god ga zdravlje služi. Nisu za to plaćeni, a Zekira dobacije, da ne bi ni uzeli novac, jer dobrokomšijski odnosi i bez zvaničnog zaduženja nalažu da pripaze na kapelicu. "Tražio sam od fra Marka da neđe nekog mlađeg da preuzme ključeve, jer Zekira i ja nemamo djece. Da dođe neko mlađi da možda bolje pazi. No, fra Marko mi nakon toga uvijek kaže da sam kao momak", kazao je Izet Imamović, bivši partizanski bombaš i ključar katoličke kapelice u Srebrenici. |
|
|
Internet tim Nezavisnih novina 2001 |