Datum: 20.08.2006
Frano Lasić, hrvatski glumac, o djetinjstvu,   karijeri i budućnosti

Selma Lemo

Frano Lasić: Ne pristajem na kompromise

Frano Lasić, poznati hrvatski glumac, svoju filmsku karijeru započeo je gotovo prije 20 godina, filmom reditelja Mirka Kovača "Okupacija u 26 slika".

Od 1978. godine do danas igrao je u više od 55 filmova, sa područja bivše Jugoslavije, pa i šire. Kao interpretator pjesama "Volim te budalo malo", "Zagrljeni", okušao se i u estradnim vodama. Trenutno snima probne emisije za kviz "Supermilijunaš", koji bi uskoro trebalo da bude emitovan na OBN televiziji, čime mu se otvara šansa da se okuša i kao voditelj.

DJETINJSTVO KAO DJETINJSTVO

Rođen je, kako sam to kaže, davne 1954. godine u Rijeci. Godinu dana kasnije s roditeljima preselio se u Dubrovnik, gdje je zvršio osnovnu i srednju školu i Fakultet strojarstva.

"Moj život je duga priča. Rođen sam u Rijeci, ali inače sam iz Dubrovnika. Osnovnu, srednju i muzičku školu sam završio u Dubrovniku. Nakon okončanja srednje škole pokušao sam se upisati na Arhitektonski fakultet u Sarajevu, ali bezuspješno. I užasno mi je žao zbog toga. Godinu dana kasnije upisao sam se na Fakultet strojarstva u Dubrovniku. Kad bih imao vremena u životu ponovo bih pokušao upisati arhitekturu, jer je to za mene jedan od najinteresantnijih fakulteta. Iako sam diplomirao strojarstvo, nikad se time nisam bavio. Nakon strojarstva, otprilike 1983. godine, dobio sam stipendiju. Otputovao sam u Ameriku gdje sam završio produkciju i glumu. U Americi sam boravio sedam godina. Potom sam živio u Engleskoj i Beču", priča Lasić.

Kaže da je njegovo djetinjstvo bilo kao i djetinjstvo ostalih koji su živjeli u primorskim gradovima.

"Djetinjstvo kao djetinjstvo. Znate kako je to u tim primorskim gradovima, pogotovo u Dubrovniku, u sredini koja vas okružuje svim tim prirodnim ljepotama i starinama. Sve to usadi nešto u vas što cijelog života ne može biti izbrisano. Imao sam lijepo djetinjstvo. Djeca kao djeca. Sjećam se da sam bio peti ili šesti razred osnovne škole kada su u Dubrovniku gradili glavne ceste, magistrale. Nabavio sam odnekud detonator, zapalio sam ga i on se razletio na sve strane. Bilo je tih nestašluka. Sve u svemu, imam lijepe uspomene na djetinjstvo", sjeća se Frano.

PRVI FILM

Prvi film Frano je snimio 1987. godine, prije odlaska u Sjedinjene Američke Države.

"Već tada sam radio u dubrovačkom kazalištu 'Marin Držić'. Sjećam se da sam radio jednu predstavu u kazalištu, kada je Mirko Kovač pravio scenario za film 'Okupacija u 26 slika'. On i Lordan Zafranović bili su na predstavi koju sam radio. Pozvali su me na razgovor i tu smo se upoznali. Pozvali su me na probno snimanje filma 'Okupacija u 26 slika' u 'Jadranfilm' u Zagreb. Došao sam u Zagreb na probno snimanje i dobio glavnu ulogu u tom filmu. I 1978. godine smo snimili taj film. Ako se ne varam, iste ili godinu dana kasnije s tim filmom smo bili na Filmskom festivalu u Kanu. To je bio moj prvi film i ujedno prvo iskustvo sa tzv. filmskim glamurom. Bilo je to zaista sjajno iskustvo. Moram priznati, ljubav na prvi pogled. A prva ljubav nikad se ne zaboravlja i ostao sam vjeran tome. Već gotovo 25 godina sam slobodni umjetnik. Imam više od 55 filmova iza sebe, dosta serija. Puno dragih ljudi i velikih imena iz filma s kojima sam surađivao. I, svakako, imam jedno dragocjeno iskustvo koje nikada ne bih mijenjao".

Priznaje da je imao tremu kada je prvi put stao pred kamere.

"Bilo je i čudnih situacija. Sjećam se da je završna scena u filmu 'Okupacija u 26 slika' bila dosta komplicirana. Meni potpuno neiskusnom dođe Lordan i kaže: 'Znaš, mali! Nemoj šta zeznuti. Imamo samo jednu traku od 300 metara'. Ništa mi to nije značilo. Nije bilo lako to napraviti, jer ako zaribate povratka nema. Htjeli su tu zadnju scenu snimiti u jednom kadru, koji je trajao prilično dugo, a imali su samo jednu kazetu. Na kraju je sve ispalo dobro. Bio je to strašan stres, u smislu: 'Ako sad zeznem šta onda'. Poslije sam radio u velikim produkcijama i spoznao kako u njima rade tri kamere. Snimaju probe i sve ostalo. I reditelji izaberu što im odgovara. Nakon toga sam shvatio da je filmska traka potrošni materijal. U prvom filmu u kojem sam igrao to baš i nije bilo tako. Morali smo sakupljati filmsku traku", kaže Lasić, dodavši da je još u gimnaziji pokazao afinitet prema glumi.

"Još dok sam pohađao srednju školi počeo sam raditi u kazalištu. Tamo sam statirao. Pošto sam išao u muzičku školu i svirao klavir i gitaru, učestvovao sam i u kazališnim svirkama. Jednostavno sam se zaljubio u miris kazališta. Sviđali su mi se ljudi u kazalištu. Uvijek su bili opušteni. Atmosfera je bila dobra. Nije bilo ni radnog vremena. Znate, nema pravila da morate ustati u sedam sati ujutro jer već u 7.30 morate biti na poslu. Pravili su probe ujutro, poslijepodne pripreme za predstavu, a njena projekcija bila je navečer. Sviđao mi se način razmišljanja ljudi u kazalištu. Uvijek su bili dobre volje. Nisu se bavili politikom. Brinuli su se kako da naprave priču, scenu i lik. Volio sam razgovarati sa starijim kolegama, njihove poduke, izlazak na scenu, tremu za koju mislite da ćete od nje eksplodirati... Malo-pomalo navikao sam se na sve to. To je divan posao".

NAJBOLJI KAO NEGATIVAC

Unatoč dugogodišnjem iskustvu u filmografiji Lasić tvrdi kako se ne sjeća da je imao loših iskustava s ljudima u tom poslu.

"Znalo se, tu i tamo, desiti da naletim na neke ljude koji mi baš i ne odgovaraju. Ali to je normalno u životu, bez obzira je li osoba glumac ili ne. Postoje ljudi koji nam više pašu od nekih drugih, koji se ne mogu svrstati u tu kategoriju. S nekima se više zbližimo s nekima ne. Tako je i na filmu. S ljudima s kojima sam surađivao bilo je onih koji su mi pasali i onih koji nisu. Teško mi je izdvojiti nekoga s kim sam volio surađivati. Od svakog režisera sam ponešto naučio. Svaki je imao svoj pristup filmu. S Lordanom sam imao divno iskustvo. Sad s njim pripremam jedan novi film. Viđali smo se dok sam živio u Beču. U to vrijeme on je živio u Pragu. Davno smo zajedno radili dva filma. I nakon toliko godina ponovo radimo na jednom novom, interesantnom projektu. U tom filmu unuka Čarlija Čaplina pristala je da igra jednu od glavnih ženskih uloga. Scenarij je interesantan. Jedna životna ljubavna priča, koja se događa krajem prošlog stoljeća. Prepuna je ljudskih razmišljanja, nedoumica koje su normalne u ljudskom životu, senzibilnih trenutaka između dvije sestre. Nakon dugo vremena pročitao sam scenarij koji me oduševio".

Lasić je u dosadašnjim filmovima uglavnom igrao uloge ljubavnika. Kaže kako bi se volio okušati i u komediji.

"Uloge negativaca su mi bile izvrsne. U glumi je dobro to što imate velikih mogućnosti da se igrate sa svim i svačim, što u realnom životu to i nije tako. Na filmu i u kazalištu to je predivna stvar i niko vam neće zamjeriti".

"MILIJUNAŠ" JE IZAZOV

Lasić je jedan od potencijalnih voditelja kviza "Supermilijunaš". Kaže da ulogu voditelja ovog kviza neće prihvatiti, ako ne bude zadovoljan sobom.

"'Milijunaš' je uletio u vrijeme kada sam se pripremao za novi film. Nikad takvo nešto nisam radio. Ne znam ni sad hoću li to raditi, bez obzira da li me odaberu na audiciji. Ako ne budem zadovoljan s tim, nema tih para za koje bih to radio. Nisam ovisan o tom poslu. Radim druge izazovnije stvari. 'Milijunaš' jest izazov, jer te kvizove nikad nisam radio. S druge strane, to je jedan dugotrajan posao. I to ide iz tjedna u tjedan i može se vući godinama. Naravno, puno ljudi vas vidi i to može povući i druge poslove za sobom. Ali previše godina imam da bih pristao na kompromis da napravim nešto s čim ne bih bio zadovoljan".

Za Franu Lasića mnogi kažu da je "dubrovački gospar". Tvrdi kako to nije nikakvo priznanje, već samo odraz pristojnosti drugih ljudi prema njemu.

"Ljudi u neznanju na to gledaju kao na neku titulu. Kad sam išao u školu nastavnika ili nastavnicu nismo oslovljavali sa druže ili drugarice, kako se to tada govorilo. Oslovljavali smo ih sa gospođa i gospar. Kao što ljudi između sebe i iz pristojnosti jedni drugima govore gospodine, tako u Dubrovniku govore gospar. To 'gospar' ljudima koji nisu iz Dubrovnika zvuči kao neka titula. To u stvari nije titula, nego je samo znak pristojnosti čovjeka prema drugom čovjeku".

Lasić je populaciji sa prostora bivše Jugoslavije poznat i kao pjevač. S nekoliko antologijskih pjesama proslavio se i u estradnim vodama.

"Iako nisam pjevač, usudio sam se otpjevati nekoliko pjesama. To je u biti bio jedan eksperiment, samo da provjerim da li čovjek koji nije pjevač može pjevati. Davno sam putovao sa Đelom Jusićem. Bio mi je profesor gitare u muzičkoj školi. U to vrijeme sam već bio napravio dosta filmova. Đelo me je pitao da li bih s njim napravio jednu projekat. Nećkao sam se. Odlučio sam se da probram, čisto kao eksperiment, da vidim da li, kroz dobru organizaciju i marketing, možemo realizirati taj projekat. Htio sam provjeriti, iako nemam vokalnih predispozicija da budem pjevač, da li mogu otpjevati te pjesme. Uspjeli smo. U tadašnjoj Jugi za taj projekat dobio sam Zlatnu, Srebrnu i Platinastu ploču. Zadovoljio sam tu svoju radoznalost. Dokazao sam sebi da uz upornost i uz dobar tim ljudi mogu snimiti i ploču. To me zadovoljilo. Nisam imao potrebe više to da radim. I danas sviram za svoju dušu. Kad bih danas naletio na nešto što mi se sviđa, uradio bih isto".

Iako je zatrpan poslom i silnim obavezama, tvrdi kako, ipak, ima vremena za sebe i svoju porodicu.

"Ljeti i zimi posvetim sebi malo više vremena. Događa se da preko godine stalno jurcam negdje. Kad god imam slobodnog vremena provodim ga s djecom. Imam troje djece. Žive u Zagrebu. Sa dvoje mlađe djece, sinom i kćerkom, provodim više vremena. Stariji sin ima već svoj život. Ima svoju djevojku i tako", kaže Lasić, dodavši da nije oženjen.

"Vuk sam samotnjak. Dobro mi je ovako. Nikad ne znamo šta će nam se sutra desiti, niti da ćemo naletjeti na nekog. Ne razmišljam o tome. Imam dosta obaveza. Ako se desi neka ljubav dobro je došla", rekao je Lasić.

Medalje za leđni stil plivanja

Kao i svako dijete na jugu, i Frano je bio član kluba plivanja.

"Plivao sam kao mali. Naravno kao i sva omladina u primorskim krajevima. Čak sam u leđnom stilu plivanja osvajao i medalje na pojedinim takmičenjima. Moram priznati da sam strastveni jedriličar. To radim od malih novu. Sa svojom djecom često jedrim. Također volim roniti. Obožavam skijanje. Igram tenis. Jednostavno, volim sve sportove", kaže Frano.

Hrvatski plejboj

U medijima se često spominjalo da je Frano Lasić "hrvatski plejboj". Frano, pak, tvrdi kako su to izmišljotine i da tu nema istine.

"To su gluposti. Ja sebe najbolje poznajem i znam šta je istina, a šta ne. Zašto plejboj? Živim normalnim životom, kao i svi drugi. Niti skačem iz kreveta u krevet, niti me to interesira. Normalno je da svi imamo svoj privatni život, da imamo jednu ili drugu ljubav. Ali kad je čovjek eksponiran, to je malo drugačije. Jednostavno vam stave taj epitet. Toliko godina sam u ovom poslu, tako da me ovakve stvari više ne uzbuđuju. Uvijek kažem: "Ko te zna, zna te. Ko te ne zna, ne znate. Ko te hoće upoznati, upoznat će te, a ko neće, ne mora i čitat će naslove po novinama kako je Frano 'hrvatski plejboj'".

Biografija

Frano Lasić, poznati hrvatski glumac, rođen je 12. novembra, 1954. godine u Rijeci. Njegovi roditelji porijeklom su iz Dubrovnika. Sticajem okolnosti na dan Franinog rođenja zadesili su se u Rijeci. Godinu dana kasnije preselili su se u Dubrovnik, gdje je Frano završio osnovnu i srednju školu, te Fakultet strojarstva.

Godine 1978. snimio je svoj prvi film 'Okupacija u 26 slika'. Početkom osamdesetih Frano je otišao u Sjedinjene Američke Države, gdje je završio produkciju i glumu.

Danas za sebe kaže da je ponovo leteći, "tjedan dana sam ovdje, tjedan negdje drugo". Njegova ljubav, poslije filma, je jedriličarstvo. Svaki slobodan trenutak u ljetnom periodu koristi da sa svojih troje djece jedri po Jadranu.