Datum: 02.09.2006
Pronalazak velikih plantaža indijske konoplje u istočnoj Hercegovini otvorio brojna pitanja

Vesna Duka

Uzgajanje marihuane – unosan posao u Hercegovini

U istočnoj Hercegovini se priča o porastu broja mladih u Bosni i Hercegovini i, uopšte regionu, koji konzumiraju narkotička sredstva, donedavno, izgleda, nije uzimala kao izuzetno ozbiljan problem.

To je možda bilo i zbog toga što je mali broj onih za koje se sigurno zna da uzimaju drogu ili je problem u tome što su sve ove sredine, izuzev Trebinja, gradići, od kojih nijedan nema više od 15.000 stanovnika.

U njima se svi međusobno poznaju i, kako ističe prim. dr Dragan Sorajić, načelnik Odjeljenja za psihijatriju i mentalno zdravlje Opšte bolnice i Doma zdravlja u Trebinju, porodice je sramota da se zna da imaju narkomana.

TRI PLANTAŽE ZA TRI DANA

Kada su, međutim, krajem avgusta mjeseca, u zaseoku Krnjin kamen, koji se nalazi u selu Žrvanj, na granici ljubinjske i bilećke opštine, pripadnici Centra javne bezbjednosti Trebinje pronašli dvije plantaže marihuane, sa oko 1.700 stabljika odrasle biljke, stvar je počela dobijati na težini, ne samo u ovom centru, gdje su, kako kažu, ovoj problematici uvijek prilazili sa krajnjom profesionalnošću, nego i kod običnih ljudi koji su danima komentarisali snimke sa televizije, pitajući se da li je istina da neko u njihovom komšiluku uzgaja tolike količine droge.

Prvi snimci koje smo napravili na izuzetno nepristupačnom terenu, do koga se jednim dijelom dolazi makadamskim putem, a oko kilometar puta je gotovo nepristupačna staza kojom se ide jedino pješice, bili su zaista zapanjujući, jer ni najviši momci u policijskoj ekipi nisu mogli dohvatiti vrhove većine ovih stabljika, koje su, potvrđeno je to sutradan u policiji, dostizali visinu i preko tri metra.

Osim toga, na preko 500 metara kvadratnih, ova marihuana je, u stvari, više ličila na drveće, negoli na zeljaste biljke, a i sam načelnik Centra javne bezbjednosti Goran Zubac je potvrdio da se radi o drogi izuzetnog kvaliteta.

On je istakao da se težina ove biljne materije procjenjuje na oko 1.500 kilograma.

"Prema gruboj procjeni, vrijednost ove marihuane na veliko, da se distribuirala, iznosila bi oko 300.000 maraka, a ukoliko bi bila usitnjena, odnosno prodavala se u manjim količinama na ulici, njena vrijednost bi dostigla cijenu i od oko milion maraka", istakao je tada Zubac.

Samo tri dana nakon toga, pripadnici ovog centra pronašli su još dva zasada sa oko 400 do 500 stabljika na području nevesinjske i bilećke opštine, koje su sađene po istom scenariju, odnosno nalazili su se na nepristupačnim terenima sela Crgovo. Ovaj put, doduše, i parcele i pronađeni zasadi bili su dosta manji, pa je na oba lokaliteta otkriveno oko 500 stabljika visine od jedan do dva metra. Otkrivanjem ovih plantaža, prema policijskim procjenama, spriječena je proizvodnja od oko 250 do 300 kilograma marihuane, čija je tržišna cijena oko 180.000 maraka.

Indijska konoplja, odnosno jedna od njene tri glavne vrste - kanabis sativa, u istočnom dijelu Hercegovine je, ako je suditi prema ovim akcijama, postala jedna od vrlo značajnih ovdašnjih poljoprivrednih kultura.

"KOZMOPOLITSKA BILJKA"

Šta se sve krije iza "šume" biljaka koje su dosezale i preko tri metra visine, ne može se na prvi pogled ni naslutiti, jer uzgoj marihuane posljednjih je godina vezan sa nizom socijalnih, ekonomskih, moralnih segmenata u cijeloj državi.

Ono što joj pogoduje da raste u našoj zemlji jeste činjenica da je viševjekovnim uzgojem (pripada najstarijim poznatim kulturama u svijetu, uzgajana još u Starom svijetu, a u 16. vijeku prenesena i u zemlje zapadne hemisfere) stekla takve karakteristike da može da raste svugdje.

Botaničari kažu da može uspijevati u najrazličitijim ekološkim i klimatskim uslovima, te da raste i kao korov i kao uzgojna biljka, pa je mnogi, u šali, nazivaju i "kozmopolitskom biljkom".

Doktor Sorajić je potvrdio da se u našim krajevima najviše upotrebljava kanabis sativa, odnosno kanabis indika, od koje se može iskoristiti ulje, tečnost koja se cijedi, cvijet ili lišće.

"Najveće efekte, odnosno najviše je na cijeni kanabis koji se uzgaja u takozvanim sušnim, mediteranskim, krševitim krajevima zbog toga što biljci dosta pogoduje sunce, a ne traži puno vode, pa je zbog toga valjda i uzgoj ove 'nesreće' po mladost i našu populaciju ovdje tako, rekao bih, zanimljiv, odnosno unosan posao", ističe doktor Sorajić.

Budući da, među tri glavne vrste ove biljke, kanabis sativa ima najviše stablo i može narasti i do šest metara, pa prema tome može se i najbolje iskoristiti, ona je kod nas i najrasprostranjenija.

Pored nje, ima dosta i kanabis indice, visoke od 90 do 120 centimetara, sa piramidnim oblikom i gustim granama, a mnogo manje kanabis ruderalis, koja je visoka oko 60 centimetara i ima malo grana ili ih uopšte nema.

I valjda zato što, sudeći prema nalazima botaničara, ne treba puno posla, a zarada može biti milionska, uzgajivači ovih biljaka u istočnoj Hercegovini su se odlučili upravo za sadnju ove, inače jednogodišnje zeljaste biljke, o kojoj su, izgleda, naučili dosta toga, a između ostalog i to da je ovo dvodomna biljka, odnosno da postoje ženski i muški izdanci, koji su na lokalitetu Krnjin kamen već bili počupani i ostavljeni pored plantaže da se suše, dok su ženski tek čekali berbu.

Da li je policija otkrila vlasnike vrtača u kojima je marihuana sađena, u javnosti je još nepoznato, kao i odgovor na logično nametnuto pitanje koje je i postavljeno načelniku Zupcu: "Zašto niste čekali da neko dođe da bere preostalu marihuanu koja je bila zrela za berbu?" Nameće se, doduše, i potencijalni odgovor na ovo pitanje da se možda berač već ubranih izdanaka zna ili je možda policiji i bez berača sve jasno, ali se "u cilju istrage" ćuti.

U ŠKOLAMA DROGE - NEMA

Međutim, iako se o ovim događajima i rješenjima mnogih dilema koje su oni postavili pred običnog građanina, ali i zvanične institucije, u Trebinju u posljednje vrijeme dosta govori, stiče se utisak da se ne govori dovoljno o onima koji se u kasnim noćnim časovima okupljaju kod spomenika žrtvama fašizma i oko Doma kulture, koji se nalaze u Gradskom parku u Trebinju, iako radnici Doma kulture kažu da svako jutro pometu nekoliko špriceva čisteći trotoar oko objekta.

O ovim pojavama  priča se samo kada se desi neka krađa ili sitnija provala.

U trebinjskim školama, što je zanimljivo, kako ističu profesori i pedagozi, droge nema. Otežavajuća okolnost da se utvrdi da li ove pošasti ima u srednjim školama, za čije se pojedine učenike zna da se, u najmanju ruku, ponašaju čudno, jeste i ta da ni u jednoj od tri škole nemaju pedagošku i psihološku službu, odnosno ne postoji pedagog, niti psiholog koji je stalno zaposlen i koji bi kontinuirano radio s omladinom, već se ovi poslovi obavljaju volonterski. Ohrabruje, ipak, činjenica da će od ove školske godine, sudeći po izjavama direktora, u pojedinim školama ova služba profunkcionisati na profesionalan način.

Iako nastavnici i profesori, kako kažu, do sada nisu primjećivali, niti im je skretana pažnja na bilo koga od njihovih učenika u smislu konzumiranja marihuane ili neke teže droge, oni dodaju da sa sigurnošću ne mogu utvrditi, niti znati šta ta djeca rade van škole, a da li direkori i profesori mogu kontrolisati ove mladiće i djevojke kada nisu na nastavi, pitanje je koje ima jednak broj odgovora i za i protiv njega.

Jedan od profesora Gimnazije "Jovan Dučić" u Trebinju nam je to objasnio na vrlo pristupačan način, istakavši da profesori možda i mogu povremeno zaviriti u kafiće i klubove u kojima se okupljaju njihovi učenici, što su nekada u ovom gradu pojedini i radili, ali se ovaj problem može posmatrati i s onog aspekta, na kome se postavlja pitanje da li profesor to smije? Učenici ga mogu tužiti za uznemiravanje, za špijuniranje, naročito kada ta djeca u sopstvenom domu imaju odobrenje da iz kuće izbivaju po cijelu noć bez nadzora.

Doktor Sorajić, kroz čiju je ambulantu i Odjeljenje za psihijatriju i mentalno zdravlje prošlo mnogo uživalaca marihuane ili jačih droga, kaže da roditelji teško mogu da se ubijede da su njihova djeca uopšte probala marihuanu, a kamoli jače droge. Isto tako, dešavalo se da i kada su sigurni da njihovo dijete uživa drogu, u pomoć zovu "privatne kanale", odnosno ne žele da se evidentiraju u bolničkim kartotekama, ali traže pomoć.

"I sam sam pomagao na jedan diskretniji način, upućujući roditelje na institucije koje se bave liječenjem narkomana, savjetujući ih kako da otkriju da li im djeca uzimaju drogu ili sam im dijelio upute kada je odvikavanje od pušenja marihuane u pitanju", kaže dr Sorajić.

TOKSIČNA DEJSTVA MARIHUANE

U Trebinju su najteži oblici zavisnosti od droga zabilježeni kod zavisnika od heroina, koji su, pored teških apstinencijalnih posljedica, imali i dokazana oštećenja na mozgu, pa sve do smrti dvojice mladića, usljed predoziranja.

Međutim, kod pušenja marihuane u medicini nije poznat slučaj da je umro neko ko je samo pušio ovu osušenu biljku, odnosno, kako tvrde stručnjaci, toksičnost džointa (marihuane u cigaret formi) može se procijeniti brojem poznatim kao terapijski omjer ili takozvani faktor sigurnosti, što bi praktično značilo da toliku toksičnost imaju i mnogi lijekovi na tržištu.

Međutim, pored takozvanog "high osjećaja" koji mijenja stanje svijesti nekoliko sata iza pušenja, kada se uživalac nalazi u blago euforičnom stanju, u kome se osjetljivost na zvukove, slike i dodir pojačava, ovo "akutno pijanstvo" zna da bude mučno i teško. Osim što se fizički primijeti kod uživalaca (najviše po crvenim očima), oni često završavaju i u Službi hitne medicinske pomoći, dok hronično uzimanje izaziva zavisnost i to, kako kažu stručnjaci, vrlo brzo, za jedan do tri mjeseca.

Međutim, prema iskustvima uživalaca, mnogo se lakše odviknuti od pušenja marihuane, nego cigarete, a poznato je i to da se kanabis, sam po sebi, od prastarih vremena do današnjih dana, upotrebljava i kao lijek, ali su to dozirane količine.

Kada se, međutim, krene sa pušenjem marihuane u velikim količinama, ona, ne samo da ima posljedica po zdravlje pluća onoga ko je konzumira na ovaj način, nego postoji bojazan da će se uživalac, naročito mladi, u adolescentnom uzrastu "vječiti buntovnik i vječiti radoznalac" upitati šta ima dalje?

Ovdje na red dolazi uticaj ekonomsko-socijalnih problema, ne samo kod nas nego i u cijelom okruženju, jer mladim ljudima se pružaju male šanse da se njihova "afektivna napetost" u tom dobu rasterećuje.

"Ovdje je sport jedan od bitnijih segmenata za razvoj, jer mladi traže šansu za trošenje adrenalina. Potrebno je organizovati što više kulturno-umjetničkih manifestacija u kojima omladina može da vidi nešto pozitivno, da se identifikuje sa pozitivnim likovima iz tih oblasti, ali i da im se u svemu tome pruži šansa da se i oni sami pozitivno ostvare. Ja lično smatram da opština Trebinje, u čijim odborničkim klupama i ja sjedim, čini dosta kako bi se ove stvari uradile upravo onako kako je predviđeno", kaže prim. dr Dragan Sorajić.

ŠTA MISLE GRAĐANI

Građani smatraju da je u cijeloj ovoj priči najneophodnije, ipak, prekinuti lance dostavljanja narkotika na gradske ulice. Trebinjci su nam u razgovorima na ovu temu skrenuli pažnju na već pomenuti Gradski park, u čijoj blizini se nalazi i jedna od tri gradske osnovne škole i vrtić.

"Moja osmogodišnja kćerka je prošle godine gledala iz školskog dvorišta kako policija hvata dilera ili narkomana i poslije toga nekoliko dana je imala toliki strah da nije smjela spavati sama u sobi. Pretpostavljam da policija nije mogla drugačije reagovati, ali kad bi bar školsko dvorište bilo ograđeno, sve bi malo drugačije bilo. Osim što bar oni najmanji ne bi gledali ovakve scene, smanjila bi se i mogućnost da djeca nalaze špriceve oko škole", ispričala nam je jedna majka koja, kako kaže, živi u blizini tog parka, svega se nagledala, pa ne želi da se predstavlja.

O drogi u Trebinju niko od običnih građana javno ne želi da priča, bojeći se, kako kažu "opštepoznatih" i "nepoznatih" dilera.

Postoje i oni građani koji se zalažu za legalizaciju kanabisa i smatraju da pušenje džointa nema nikakve veze s kriminalom, dok drugi zamjeraju policiji što nije saopštila bar to da li su saslušani mještani pomenutih sela gdje su pronađene plantaže marihuane.

Većina naših sagovornika kaže da od policije očekuje objašnjenje o tome da li je i čija zemlja na kojoj su plantaže. Kažu da je nemoguće da je u Krnjinom kamenu uspješno bujala marihuana u vrtači od koje je do prvih kuća jedva kilometar, a u blizini je takođe i bunar s vodom, a da sve vrijeme mještani nisu nikoga vidjeli da tu dolazi i da se nisu zapitali kakva je to biljka.

Na ova i druga brojna pitanja očekuju se odgovori od Centra javne bezbjednosti Trebinje, ali se nadležni moraju ozbiljnije pozabaviti i odgovorom na pitanje - da li je mediteransko podneblje jedini uzrok zbog koga se Hercegovci sve više odlučuju na bavljenje ovom djelatnošću".

U opštini Bileća ima blizu 3.000 nezaposlenih lica, što, s obzirom da je u pitanju gradić koji ima manje od 15.000 stanovnika, znači da je bez posla svaki peti stanovnik ove opštine, a u mnogim porodicama ne radi niko, jer privreda ovog gradića od rata naovamo je u totalnom kolapsu. Slično stanje je u svim ostalim istočnohercegovačkim gradovima, osim Trebinja i Gacka, pa mnogi smatraju da je proizvodnja marihuane i šverc akciznom robom posao koga su se Hercegovci prihvatili u očajanju, boreći se za golu egzistenciju. To, naravno, nije opravdanje za sadnju ovih "kultura" koje se sve više odomaćuju na posnoj hercegovačkoj zemlji, ali je pitanje kojim bi se, i poslije izbora, morali pozabaviti naši budući lideri...